Vrboska kao iz bajke

    Naš tren proveden u ovom malom mjestu na Hvaru bio je kao tren proveden u nekoj bajci... ili je takav bio samo ambijent. Kao žila kucavica Vrboske ukazuje se vrlo dugačak morski kanal oko kojeg su sazidane građevine, u dalmatinskom stilu, sa čisto bijelim zidovima od kamena i izrazito crvenim krovovima, sa mnoštvom prekrasnih malih mostića koji povezuju dvije obale ove „morske rijeke“ koja seže duboko u kopno, kao jedan veliki rez ostrva Hvara. Te kućice, ti mostići i taj dugački plavi kanal koji seže duboko u kopnu daju svakom maštovitijem posjetiocu ugođaj čistoće boja kao da je sve nacrtano i pokrenuto u nekom animiranom Disneyevom filmu. Takva je i crkva-tvđava Sv. Marije, koja potječe još iz XVI vijeka, i uklopljena je u cjelokupan ambijent, ili je ambijent uklopljen s njom... a okolne zimzelene šume su vrlo ugodne za spavanje jer daje izrazito mekanu postelju od svojih iglica...

Crkva-tvrđava Sv. Marije, Vrboska na Hvaru

Gdje su galebovi najpitomiji

Bugarite i pojite, / il da smo po hladu,

veselo nastojte, / u Staromu gradu!

                             Petar Hektorović

    Eh, tu se rodio i naš Petar. Rodio se i Tvrdalj svoj nije htio za života dovršiti, zašto ubiti smisao kada se on ne krije u konačnome cilju, nego u samom putu do njega.

    A Galebovi? Pitomi su u Starom Gradu, pitomiji od ljudi..., nepoznate nas pozdraviše.

    Mi do luke, oni na mol.

    Puštaju krike – pozdravljeni se osjećamo.

    Pogledamo ka moru, oni na lađe.

    Korablje te bijahu bijele od njihova perja.

    Dočekaše i ispratiše nas neznance, prolaznike puke.

Stari Grad na Hvaru

Kolika je Banja Luka

Kolika je šeher Banja Luka,
s kraja na kraj puna djevojaka.
Svaka ima ašik momka svoga,
sama Fata trides’ i jednoga.
Al’ ne prođe ni godina dana
sve se cure poudaše redom,
samo Fata osta neudata.

    Dvije žene sa mnogo godina žive na Boriku.

    Godina imaju mnogo, ali bistar um i vedar duh.

    Jedine su prijateljice jedna drugoj u toj teškoj staračkoj dobi, tako se pomažu, u miru i spokojstvu žive...

    U centru grada spomenik... palim borcima u NOB-u. U sredini spomen zid, a na vrhu petokraka... okolo su spomen glave tih silnih junaka... Zanimljiv natpis na spomeniku bijaše, ćira i lata u istom sadržaju stoje:

СЛАВА БОРЦИМА ПАЛИМ

ZA SLOBODU OTADŽBINE, ZA BRATSTVO

И БОЉИ ЖИВОТ НАШИХ НАРОДА

     ...davno prešle osamdesete, jedna uživa u čitanju koristeći se starim povečalom, druga pokretna i okretna: na tavan, kupovinu, po drva – teška sudbina starosti ih steže.

    Prvo bijaše crkva Svete trojice... (gradila se od 1925.-1929.)... sa radom počela 1939., srušena od njemačkih bombardera 1941. Nešto kasnije na tom mjestu bi podignut pomenuti spomenik palim borcima koji je 1993. premješten na drugu lokaciju... a na temeljima stare crkve počela izgradnja nove, ovaj put pod nazivom „hram Hrista Spasitelja“... iste godine je srušena Ferhadija, najveća i najljepša džamija u Banja Luci koje je izgrađena davne 1579. u prepoznatljivoj bosanskoj arhitekturi... također u centru grada... Kamen temeljac za njenu obnovu udaren je 2001. na mjestu gdje se nalazila i ranije, a danas (2010.) izgradnja je došla negdje do pola...

    ...pa zar im nije dosta i ta muka, nego još zgrade uporno oko glava njihovih obruč vežu...

    Zgrade u vis se dižu, širine i visene grabe... a između njih još uvijek tanak dim iz jednog odžaka do oblaka seže...

    

    Gospodska ulica nasta krajem 19. vijeka... izgradi se tada njen današnji izgled – čaršija... mnoge trgovačke radnje zauzeše svoja mjesta – čekaju mnogobrojne kupce da uđu baš kod njih... Ako vas tko bude pitao gdje se nalazi Gospodska ulica, znajte da se nalazi u ulici Veselina Masleše...

    ...sjećaju se dvije starice nježne kako je tada, usred potresa iznenadnog, samo ćerpič ostao stamen, a ostala materija u tragediju pretvorena...

    Kuća malena, od silnih zgrada jedva se vidi, ali miris sirnice, iz te kućice malene, jači je i od blokova betonskih...

   

    Kada je formirana Vrbaska banovina 1929. godine i kada je za prvog bana postavljen Svetislav Tisa Milosavljević, osjećala se potreba za izgradnjom jednog reprezentativnog sjedišta... Banski dvor se izgradi tada...

    Čude se dvije stare žene šta ako se Onaj odozgo ponovo odluči poigrati sa tlom ispod ognjišta naših, kako će opstati te velike kuće zbijene u kvadrate, a u njima još mnogo malih kvadratića zbijenih semi u sabe... Zašto crveno nebo nesreću sluti?

    

     Robna kuća “Boska” otvorena je 6. jula 1978... prepoznatljivi je simbol grada Banja Luke... Ako pitate za centar, mnogi će reći Boska. Tu se mladi sastaju – korzo... veliki plato, veliki trg, kino... tržnica... sve se nalazi nekoliko koraka od nje...

    Dvije starice dobročudne na Boriku žive... čude se ljudima što ih na silu u grob šalju... a na mjestu njihovom grobnicu da kopaju...

    Samo se čude, ali ne i brinu, jer njihov vedar duh jači je i od smrti!

    ...ćerpičara mala bijaše i dalje... nježno se opire nadolazećim bagerima... svojom dušom koju još uvijek njeguje, podmlađuje...

    A dvije nježne starice do crkve jutrom poraniše - pomen misu, misu zadušnicu održaše, za svoje najmilije...

Novembarsko kupanje na Vrbasu

    Miholjsko ljeto. Ali Vrbas je hladan u ovo doba godine. Zapravo, kad Vrbas nije hladan? Svjetluca na suncu, a do njega se uzdiže čokoladni Kastel, sav u jesenjem spektru, ukrašen vrbama, topolama, jablanovima... također sve u čokoladnoj boji... Lagano smo se kretali rubovima, rubovima Kastela, rubovima Vrbasa, rubovima Banja Luke. Upravo sa rubova se najbolje osjeti jedan grad, njegova duša, srž... Sa strane smo se sladili čokoladnim prizorom tvrđave i uživali u blagom suncu koje je milovalo naša lica i davalo neki čudan osjećaj nadahnuća.

Rijeka Vrbas

    Pored Vrbasa, a ispod tvrđave, tri starija čovjeka igrala su šah. Na sebi su imali samo donje rublje, dakle, sunčali su se i igrali šah. Do njih se nalazila jedna grupica u istom broju, ali dosta mlađa... po mojoj slobodnoj procjeni bilo im je ispod osamnaest, ali se nije  moglo reći ni da su baš djeca. Dva mladića i jedna djevojka sladili su se banjalučkim „Nektarom“. Možete pretpostaviti da na sebi nisu imali ništa do gaća, a djevojka je imala još i grudnjak (nije ovo bila nikakva kupaća oprema, nego običan tzv. donji veš). Sve je bilo mirno, voda je lagano i sporo tekla, sunce umjereno grijalo... i odjednom, naglo se poče razbijati monotonija novembarske ljenosti... prvo je skočio u vodu stariji čovjek, proćelav, igrajući šaha bio nam je okrenut leđima. Za njim i druga dvojica. Bez ustezanja su se brčkali u hladnom Vrbasu, kao da je to nešto sasvim uobičajeno... Da je Vrbas izrazito hladan primjetismo tek onda kada je podmladak novembraskih kupača počeo ulaziti u vodu. Lica su im bila iskrivljena od hladnoće, dok su se jedinom ženskom predstavniku ovog rituala usne plavile kao Vrbas. Vjerovatno je to bio samo odsjaj plave boje, u Vrbasu nebo a na usnama Vrbas. Mi smo sjedili na jednoj vrbi koja je rasla ukoso iznad rijeke, noge spustili ured do vode i posmatrali...

Djevojčica posmatra kupače

    Sutradan, poslije kvalitetnog spavanja (za pohvaliti okrepljujuči banjalučki zrak), poranismo na isto mjesto da bi se uvjerili kako ovo nije bio baš san. Samo smo vrbu nad Vrbasom (ahaaa, zato li ta rijeka nosi to ime) zamijenili zidinama Kastela. Imali smo bolji pogled na korito i mjesto kupača. I, nije bio san. Dolje je stajao čovjek (nijedan od jučerašnjih) sa velikom sijedom bradom skupljenom u rep, na dva mjesta, i dugom sijedom kosom. Skinuo je svoju odjeću (osim gaća) i krenuo sa svojim, vjerovatno uobičajenim jutarnjim ritualom. Shvatili smo da pozdravlja sunce, pošto se okrenuo licem prema njemu sa uzdignutim rukama. Ostao je u tom položaju jedno vrijeme, zatim kao ispaljen skoči u hladni Vrbas, mada je i jutro bilo prohladno, ali sunčano. Izvali se na leđa i prepusti nizvodnim brzacima.

    Sada da pominjemo činjenice kako je banjalučki Kastel izgrađen od strane Rimljana kao zaštita puteva i vodenih tokova, i da su ga Turci svojim osvajanjem proširili u današnji izgled, a sve kasnije imperije sačuvale od propadanja (dabome, i iskorišćavale njegove zidine), doduše od vječite prirodne imperije kojoj se ćejfnulo da '69. potrese Banja Luku, niko nije ostao nedodirnut pa tako ni Kastel, ali sve to toliko nije ni bitno za ljude koji znaju uživati u trenu (treba znati majstorski uzivati u trenu)... a ovi kupači itekako znaju šta rade...

Romeo i Julija na Hvaru

    Nismo! Tuga velika. Uspjeli smo propustiti tako zgodnu priliku, pogledati jednu tako zgodnu predstvau na tako zgodnom mjestu kakvo je Hvarsko pučko pozorište. Eh, da nas umor nije savladao tog dana, vjerovatno nas ništa ne bi spriječilo da uđemo u njega i pogledamo kako se na ovom mjestu izvode drame velikog Shakespeare-a. Ovako smo ostali ispred, naslonjeni na stepenik trga Sv. Marak, u polusjedećem položaju, tražeći neku drugu predstavu oko sebe. Prethodno smo imali jako dug i isrcpljujući put, tako da nam je to bio jedini mogući izbor u trenutku i položaju u kom smo se našli: izvaljeni na trg zajedno sa našim prtljagom. Promatramo mi tako ljude kako prolaze, jedni idu u pozorište, drugi samo šetaju, dok se treći spremaju za cjelovečernje tulume. A nama, još rano za san, nije bilo ni do jedne od te tri mogućnosti, nego smo pristupili realizaciji jedne velike ljudske filozofije: pa može se uživati i u vlastitoj ljenosti. Uz to sam se šutnjom odlično sporazumijevao sa svojom djevojkom. 

    „Rooms?!“; „Zimmeeeer?!“; „Cameraaa?!“. „Ne hvala“, odgovorih. „Jesam li ti rekao da su naši“, reče srednjovječni čovjek sa smeđim šeširom svojoj nešto mlađoj supruzi i odoše do stajališta za autobuse. Pošto je već padao mrak i ne nađoše goste za smještaj koji su nudili, vratiše se k nama i  ljenčarenju. Žena nije mnogo govorila, ali zato je Tomo, penzionisani policajac iz Splita, bio vrlo govorljiv i nastojao monotoniju razbiti po svaku cijenu. Pored ovog pričljivca mi smo djelovali još šutljivije nego što smo bili, a on je u samo nekoliko minuta uspio ispričati dosta zanimljivih priča iz svog života. Rodom je iz Tomislavgrada, obradova se kad ču da smo i mi iz BiH. Žalio se na visoke cijene ovdje na Hvaru, te da mu se isplati ići u Hercegovinu po neke dijelove, recimo za veš mašinu. Ispričao nam je i to kako je lovio jednog lopova u Splitu, inače sina nekog poznatog splitskog doktora, koji je imao običaj kada ukrade neko auto, vozati ga sve dotle  dok u njemu ima i kap goriva, onda ga ostavi na mjestu gdje presuši. To je radio vjerovatno zabave radi. Znao je njega čika Tomo uloviti i po više puta, no to kod splitke vlasti nije pilo  baš puno vode, doktor je ipak doktor, on liječi ljude po hipokratovoj zakletvi. Jadnome Tomi ipak su na kraju dali neko priznanje za svoj odan rad i marljivost u poslu, ali viši čin, po njegovim riječima, duplo je teže dostići nekom "strancu". No, tvrdoglavi Hercegovac na kraju se ipak, teškom mukom ali svojim zaslugama, uspio dokopati mjesta komadanta splitske milicije, kasnije policije. Sa benificiranim stažom, kao relativno mlad, otišao je u penziju, kupio nekretnine na Hvaru tik do pozorišta u kome je upravo igrala predstava, a mi pohotno zurili u veliki natpis na dugačkoj traci koja je visila sa balkona pozorišta sa natpisom: „Dramski studio mladih Hvar **ROMEO & JULIJA**, Sv. Marak, većeras, 21:00h“... a on i dalje po trgu neumorno uzvikuje: „Rooms?!“; „Zimmeeer?!“; „Cameraaa?!“... pss, predstava je u toku... 

Hvarsko pučko kazalište

Smještaj sa bezbroj zvjezdica

    Apartmani, pansioni, polupansioni, hoteli, moteli, hosteli, sobe, zimmer, camera, rooms, vile, aranžmani, agencije, tours ovaj, tours onaj, travel 'vako, travel 'nako..., zvjezdice: dvije, tri, četiri, pet...a bogami i šest... Čovjeku se naprosto zgadi od svih tih silnih pojmova koje neminovno mora upotrebljavati prilikom svakog putovanja. Današnji razmaženi čovjek navedene termine prihvatio je kao dio sebe, dio kulture, dio onoga protiv čega se jednostavno ne treba boriti, nego prihvatiti onako kako je, uostalom, kod većine. Luskuz! Riječ latinskog porijekla luxus – ljubav prema sjaju i raskošu, ono bez čega se može biti, tj. što nije neophodno za život. To je taj današnji čvojek, među koje spadam, da se razumijemo, i ja. Ljudi se sve više udaljavaju od svog iskonskog prapočetka, i zaboravlja važnu činjenicu, a to je da smo i mi dio prirode. Zatvaraju se u zidove (prije je to bilo u odbrambene svrhe, danas je to postala prijeka potreba) koji ih neprestano guše... Slično je i na putovanjima. Pažnja se obraća na luxus i po tome se mjeri kvaliteta provedenog puta. Klima uređaji, tv aparati, internet, struja, rasvjeta, jakuzzi sa mjehurićima... A priroda? Zaboravljamo da na račun nje živimo, od nje smo nastali, njoj ćemo se i vratiti... Zašto tako bjesomučno bježimo od nje?

    Dalmacija, divan krajolik planete zemlje. Ljudi često tamo odlaze na godišnje odmore... Što bolji smještaj za što manju cijenu – nije toliko bitno ni mjesto ni lokacija, bitno je biti „na moru“... S tim što „biti na moru“ podrazumijeva odlazak na plažu par sati dnevno, prženje na suncu ili skrivanje pod suncobranom,  hrana, piće, alkoholno obavezno... to sve u prosjeku od nekih sedam dana... Kvalitet provedenog odmora mjeri se kvantitetom nivoa boje na koži. - „Jao što si ti pocrnio, mora da ti je bilo dobro na moru“...

Prirodni ležaj

   Samo malim skretanjem s tračnica od uobičajenog modernog putovanja, i jedan korak udaljavanja od „normalne“ europske razmaženosti, može se vidjeti djelić onog što taj čovjek propušta u svome životu...

    Predivno augustovsko ljeto negdje na Hvaru, uz mekani dušek od borovih iglica koje ne bodu, zvuk talasa nedaleko od nas... A na nebu? Koliko ih je samo. Zvijezde su to sjajne, a prizor zadivljujući, dotad neviđen. A valovi jednako udaraju u hvarske stijene, oštre i iskrzane od morske soli, čuje se taj njihov šum... Jutrom te  ne budi naglo dosadni telefon i hotelska radnica kako bi  pozvala na doručak, nego zrake izlazećeg sunca koje pomalo virka iza Biokova i pušta nas da se lagano razbudimo, jednako nas pozivajući na uživanje u prizoru koje nam je priredilo. Eh, isto tako mekana je i šuma poviš Vrboske, nježna i jednako udobna, udobnija je ona i od kakvog kreveta, jogija i još ponekih naprava za spavanje. A  kako se tek čovjek može naspavati na ravnome tlu pored mora i na svježem vazduhu... da ne iskusismo, ne bismo znali. Razmaženi putnik vjerovatno neče saznati  ni kako je to kada na Braču pada kiša, kad ona pada a ti je posmatraš iz dubine bolskih stijena koje se nalaze tik uz more. Valovi su blizu ali ne mogu do nas... Dođu na pola metra, i vrate svome moru, a mi samo gledamo i udišemo mirise koje su oni donijeli. Naši preci su znali zašto izabrati pećinu, napolju prohladno a unutra jako toplo. Spavanje je ugodno i na sitnom pijesku prostrtom u špilji, a tek jutarnje kupanje uz izlazak sunca... 

Izlazak sunca na Hvaru, Jelsa

   Kako je lijepo buditi se ispod vinograda pelješkog. Znamo da sa ovog mjesta potiču sva ta poznata vina po kojima je Pelješac postao slavan, ali da ima ovako lijepe i netaknute plaže, to smo tek otkrili. Rijetko ljudi zalaze ovdje, daleko je od naseljenog mjesta. Pokoji trstenički ribar navrati kako bi uzeo žala, ni dan danas mi nije jasno u koju svrhu ga upotrebljavaju. No, bez problema sam pomogao jednom starom ribaru da napuni svoju limenu posudu.

    Šta ljudima znače nacionalni parkovi? Dođu, vide, uslikaju i odu zadovoljni viđenim. Niko ne zna šta se tamo dešava noću. Potrebno je odvažiti se i prespavati u jednom takvom parku na Mljetu, ali treba biti na oprezu i zbrisati prije no što dođu čuvari, kazne su velike. Nekada su na Mljetu bile prisutne zmije otrovnice, sada ih više nema, jer tamo danas kolo vode australijanski mungosi. Ne samo oni, i druge životinje rado dođu noću da vas pozdrave; nas, vrlo rijetke posjetioce u to mirno „njihovo“ doba: zečevi, šakali, divlje svinje, jeleni...

    Da ne bi bilo sve tako bajkovito (život uvijek teži ka nekoj ravnoteži), pobrinu se za to plašljivi komanči, ali neumoljivi u napadanju... Na Hvaru ih nema, ili ih bar nije bilo na mjestima na kojima smo bili mi (Jelsa, Vrboska, Hvar, Stari Grad), na Braču su žive ukoljice, dok se u Makarskoj nalaze pravi hibridi od komaraca. Ni na Pelješcu, Mljetu i Šolti nisu tako česti... no, premazani vodom od eukaliptusa u mnogome smo ublažili napade. Na Pelješcu je znalo biti i vrlo jezivih momenata, sve zahvaljujući našem neznanju. Predivno mjesto u trpanjskom parku, između crkve i groblja, nije predstavljalo problem... dok nismo čuli neke čudne zvuke, urlikanje nalik ljudskom, pušteno usred prevelikog bola... Ne vjerujemo u duhove, tako da smo tu mogućnost odmah odbacili... Zadovoljili smo se umirujućom konstatacijom da bi to mogla biti neka maskarada povodom trpanjsog praznika Velike Gospe u augustu. (smiješnog li objašnjena?!). Tek poslije smo od mještana saznali da su to samo obični divlji mali vukovi (ko da ima pitomih) zvani šakali, ali su izuzetno plašljivi. Eh, da smo to znali, možda bi nam i spavanje, između groblja i crkve, bilo ugodnije...

    Mnogi današnji razmaženjaci skloni su velikoj probirljivosti u hrani i piću. Vodu skoro niko ne pije, zamijenjana je raznim drugim napicima... da, koliko smo je samo željeli tada na Šolti, daleko od civilizacije a pored samog mora. Dok smo nastojali da prepješačimo od jednog naseljenog mjesta do drugog, totalno smo zaboravili da morska voda zapravo nije pitka... Ali prelijepi dašak prirode tog jutra nakon buđenja odagnao je svaku potrebu za vodom i hranom, i bez razmišljanja smo skočili u svjetlucavo more... duša nam je bila gladnija... Nakon kupanja nastavili smo put... još jedno noćenje u Nečujmu na mekanoj mediteranskoj vegetaciji... i još jedna neobična noć sa bezbroj zvjezdica...

    Sve u svemu, i najgora noć provedena negdje u pansionu sa bezbroj zvijezda zanimljivija je od jedne takve provedene u nekom od smiješnih šest...

Nacionalni park, Mljet

Pogled na kišno more iz pećine na Bolu

Ribanje, ali bez prigovaranja

Totu jim rekoh ja: / Oto ste vidili,

sve se je, bratjo ma, / zbilo ča smo htili!

Dobro smo hodili / po moru duboku,

zdravo se vratili / k našem otoku.

Petar Hektorović

    Paskoje i Nikola uputiše se jednog dana na ribanje. Krenuli oni tako sa otoka Hvara prema uskom prolazu uzmeđu Šolte i Brača, pa do Nečujma. Ta plovidba trajala je tri dana. Za to vrijeme razgovrali su i prigovarali na svojoj drvenoj barci o raznim životnim temama, dobro se hranili, a zadnji dan, blizu Nečujma, uloviše i dosta ribe, uostalom, za to su se i uputili na ovu plovidbu.

    Zašto je Hektorović odabrao baš ovaj predio kao mjesto radnje u svome djelu „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ postalo nam je jasno tek kada smo prošli cijeli taj put. Doduše, za razliku od Poskoja i Nikole naš put je trajao duže, nismo imali svoju barku, niti smo na tom putu lovili ribu, mada smo je jeli.

    Kada smo u ovaj kraj dolazili iz Makarske brodić koji nas je povezao zvao se „Amici“. Na njemu je posada imala majice u plavo-bijelim vodoravnim prugama sa žutim sidrom na srcu. Iskrcali smo se na Hvaru, na malo mjesto po imenu Jelsa. Od Jelse smo otplovili prema Braču i najzad do Splita.. Ploveći dosadnim trajektom sa kojeg se ništa nije vidjelo, izgledalo je kao da smo u nekom autobusu sa visokom prozorima.
    Kada smo ponovo odlučili oploviti ovaj kraj, krenuli smo trajektom iz Splita do Šolte, jer nije bilo drugog prevoza. U nastavku proputovanja bilo je mnogo bolje. Upravo na Šolti smo shvatili zašto su Hektorovićevi junaci prevalili toliki put da bi ribarili baš kod Nečujma. Naime, taj kraj je jako bogat ribom. Prilikom pješačenja obalom mora, od Rogača do Nečujma, susreli smo jednog vrlo starog ribara koji je lovio ribu baš na tom pomenutom mjestu (slučajno ili ne?). Nakon dva dana provedena na Šolti krenuli smo dalje, pronašli neku malu lađicu čija se posada sastojala od kapetana i jednog mornara. Kapetan nas je srdačno primio na svoju barku „Kairos“, a drugi čovječuljak sa jako velikim brkovima, ponudio nam je „rakijicu za dobrodošlicu“. Pošto je bilo jako rano, valovi su bili veliki, barka niska, kapljice su nas neprestano zapljuskivale. Tek kad smo se udaljili iz nečujamskog zaljeva primjetili smo kako je Šolta iznimno lijepa, kao neki zeleni grumen izbio iz plavog mora. Pošto su valovi bili dosta jaki, morali smo se nakratko približiti njenoj obali.

Stomorska

    To je bilo kod Stomorske, još jednog ribarskog mjesta na Šolti. Mogli smo vidjeti nekoliko brodova privezanih uz obalu i ljude kako hvataju užad sa tek pristiglih plovila, a iza su se redale stomorske građevine sazidane uz samu obalu. Lagano smo se odvajali i primicali uskom prolazu Šolte i Brača. Ta dva otoka kao da su nekada bili jedan, i odlučili napraviti prolaz za ribare koji su eto, čak sa Hvara, dolazili ovdje loviti ribu. Brač je izgledom nešto silniji od Šolte. On kao da se nerazdvojno vjenčao sa njom, a njihove ruke, dva rta između kojih upravo trebamo proći, vjerovatno se spoje onda kada to niko ne vidi. Pogledamo li između njih iz daljine, nazire se otok kiklopa. Taj presilni Hvar, a iza njega, teško vidljivi Đavolji otoci, kobni za mnoge mornare. 

Pogled na Brač i Šoltu

    Hvar ko Hvar, na njemu svega ima, ali ovoga puta ćemo samo ploviti, tako da se odmah bacamo u potragu za ribama.

    Nismo zaobišli ni čuveni Bol. Ponovo na Brač, ovaj put nas je ugostila „Lipa Brela“, zaista jedan prekrasan drveni brodić koji je odmah na prvu, svojim izgledom, privukao naše poglede, a do ušiju naših dopirale su predivne note koje su nas mamile da se ukrcamo na njega. Tražeći kapetana, iznenadili smo se kada nas uputiše na jednog mladića. Pa ko kaže da kapetan mora biti star i sijed? Ovaj mladić je odlično obavljao svoj posao. Smjestismo se mi na vrh, na samu palubu, noge spustili niz tijelo lađe i... i prepustili se njihanju valova, a more nas je neprestano zapljuskivalo. Mnogo stranaca bijaše na brodu, Čeha, Rusa, Slovaka, Mađara i mi. Još kada nas ljubazni mornar i ostatak "posade" ponudiše tek pečenim lubinom i domaćim vinom, sreći nije bilo kraja...

 Tri dana između Starigrada

Hvara, Šolte i Hvara

Sa ovim ljudima

(O, bože, tebi hvala)

Osjetih kako dišem

I kako se razgovara

Dok biblijska, vino i riba,

Dobra hrana

Okrepljuje nas

                                                  Ivan Kordić

Pogled na Hvar

Pogled na Šoltu

Njihovi tragovi...

"Kako na ovom svijetu prostreš, tako ćeš na onom spavati."

Jevrejska poslovica 

    Ne poznajem niti jednog Jerveja. Šteta! Kažu da ih danas u Zenici ima svega nekoliko. Prije ih je bilo mnogo više, uostalom, kao i u cijeloj Evropi. Protjerivani su svuda gdje bi se naselili. Poslije takvog jednog progona došli su i u Bosnu, a nekoliko porodica našlo je utočište u Zenici. Vjerno čuvajući svoju tradiciju i religiju njih nekoliko je podiglo predivnu sinagogu u strogom centru grada. Smatra se da je to jedna od najljepših sinagoga u BiH. Do fašističkih progona i ubijanja ovog naroda, u Zenici ih je živjelo oko tristotinjak... a onda je došlo do te neljudske, bolesne i neshvatljive mržnje prema drugom i drugačijem... A to je mržnja jednostavno, ja bih rekao, mržnja prema samom sebi... Mrziti nešto što je različito od nas samih znači mrziti ogledalo koje zorno pokazuje naš pravi izgled... Plod te mržnje jeste i većinski sadržaj jevrejskog groblja na putu prema Raspotočju, u njemu se datumi nevjerovatno poklapaju sa Drugim svjetskim ratom. Po pričama to  groblje je osnovano i mnogo prije, možda i prije stotinu pedeset godina (kada su se Jevreji i doselili u Zenicu), ali spomenici koji datiraju iz tog doba su tu u manjini, na njima se ne mogu ni pročitati natpisi niti godina smrti pokojnika...

    Na jednom nadgrobnom spomeniku lijepo su isklesani simboli ruku, one se jedva dodiruju. Čest je to jevrejski simbol na sličnim spomenicima, a simbolizuje njihovo isključivo pravo blagosiljanja... Ispruženi prsti na ovom spomeniku kao da žude za slobodom, ili nam mašu sa porukom da su ipak slobodni. Ljudski duh se ne može prognati, uništiti ni zarobiti... Dodiruju se kažiprst i srednji, dok dva palca žude da se dotaknu, ali se ne dodiruju... Tako postavljene ruke čine jedan trougao... a ispod njih se nalaze druge dvije ruke, razdvojene...

    Na ostalim spomenicima su uglavnom ispisane godine rođenja ili smrti onoga koji tu počiva sa obaveznim hebrejskim natpisima i davidovom zvijezdom...

    ...Gasela Libing, na njenom grobu piše kako je bila žrtva fašizma, a ispod tog teksta stoji popis ožalošćenih, muž: Hedman, kćerka: Anabela, zet: Jozi, unuče: Jolica...

    "Tije nišmato cerura bicror (h)a-hajim" (Neka bi mu duša bila vezana u snop živih)...

Prilaz do jevrejskog groblja

Možda posljednji čuvar

    Kada je moj profesor Usmene književnosti dao kao mogućnost izrade seminarskog rada istraživanje starih tradicionalnih bosanskih zanata, nimalo nisam oklijevao da se latim takvog posla. Ni slutio nisam da me očekuje jedno vrlo zanimljivo istraživanje, odnosno, odlazak u jedno isto tako zanimljivo selo. Goduša mu bijaše ime. Selo nadaleko poznato po jednom: nekada su se ovdje sve porodice bavile istim zanatom, čibučarstvom. Moj zadatak je bio pronaći još neki trag koji bi mi mogao tome posvjedočiti.
    Krećemo tako ja i moja djevojka (koja je uvijek tu da ne bih bio sam) u ranim jutarnjim satima vozom iz Zenice prema Visokom. Prolazimo kroz visočku čaršiju (kafa uz rijeku Fojnicu) pa do piramide. Tu se skrene jugozapadnim putem prema Kiseljaku... Pješačimo mi tako jedno dva kilometra do sela Buce gdje se skrene još južnije, a tada udarimo na veliku uzbrdicu. Da ne bismo previše lunjali zaustavimo mi jedno vozilo kojim je upravljao upravo jedan mještatinin Goduše. On nas doveze tik do kuće možda i posljednjeg čuvara goduške tradicije, Vehaba Halilovića.
    Goduša je staro selo. Dovoljan je samo podatak da se u njemu nalazi jedna od najstarijih džamija u BiH izgrađena u XVI vijeku. Tu se može pronaći i manji broj stećaka, ali potpuno nezaštićenih i izloženih zubu vremena. Inače, naziv Goduša potječe još iz srednjeg vijeka, što je potvrda da je na ovom prostoru života bilo i tada.
    A Vehab Halilović je jedan vrlo drag i prijatan čovjek koji nam je izašao u susret i odgovorio na nekoliko postavljenih pitanja... Ovaj razgovor vam prenosim u cjelosti:

- Recite nam nešto o sebi i o vašem umijeću?
    Vehab Halilović: Ja sam Vehab Halilović, a vi ste došli u jedno visočko selo gdje postoji višestoljetna tradicija izrade rukotvorina od drveta i od goveđeg roga. Kada je u pitanju drvo tu se radi manje-više sve što je moguće napraviti od drveta.
    Način izrade je tradicionalan. Koriste sa alati koji su se koristili desetljećima pa i stoljećima. Ovo zanimanje je u narodu poznato pod nazivom čibučarstvo - vjerovatno zbog toga što je čibuk (sredstvo za pušenje) nekada bila dominantna rukotvorina. Osim čibuka, do prije ovoga posljednjeg rata, jako puno su se radile vrste svirala: dvojnice, frule...; zatim tespihi (za one koji ne znaju to su brojanice za molitvu); i češljevi od roga. To su bile dominantne rukotvorine. Početkom ovoga rata dolazi do redukcije Jugo tržišta, te dolazi i puno stranaca ovdje, i onda dolazi do ekspanzije tih rukotvorina, tako da se osim te tri-četiri rukotvorine sad radi svašta: od minijaturnog privjeska za ključeva pa do namještaja. Ne može niko sa sigurnošću kazati otkad se rade ove rukotvorine. Genezu ovih rukotvorina istraživala je na samom početku 50-ih godina Zorislava Marković koja je u to vrijeme bila kustosica u Zemaljaskom muzeju u Sarajevu. Ona u jednom svom radu o goduškim rukotvorinama kaže da joj tada (još tada!) ni jedan najstariji stanovnik nije znao kazati od kada se to radi. Što opet znači da ni tom najstarijem stanovniku niko nije znao kazati, onda je to siguran dokaz da se radi o višestoljetnoj tradiciji.     Ne postoji smjer, niti je ikada postojao neki smijer u nekoj srednjoj školi gdje se izučavalo ovo zanimanje. Znači to je nasljedno, s koljena na koljeno. To je tradicija moje porodice, ali i tradicija cijeloga kraja. Ovo je kraj sa nešto više od tristo domaćinstava, te gotovo da nema domaćistva u kojem neko nešto ne zna raditi. Sad je u pitanju trenutno da li svi rade? Ne rade svi, ali ima jako puno još tih koji se bave ovim poslom. U mene je to radio moj dedo, moj babo rahmetli, braća itd.., ja sam kao najmlađi u porodici, tako gledajući kako oni rade, naučio raditi. Poslije sam bio kao metalac zaposlen u tvornici automobila u Vogošći, i usput sam radio ovaj posao. Nikada i nisam prekidao da se bavim sa ovim. Dolaskom rata, dolazi i do gubitka radnog mjesta i onda se vraćam onome što sam naučio kao dijete sa 7-8 godina. Na kraju krajeva to je sad, od rata pa na ovamo, ono na ćemu ja zarađujem svoju platu. 

- Način izrade ovih rukotvorina, te materijali koji se koriste pri izradi?

Vehab Halilović, rad na čekrku

    Vehab Halilović: Sve se vrti oko glavne alatke, preteče modernog struga koji je u Goduši poznat kao čekrk. Pogon je lijeva ruka u kojoj se nalazi štap sa kajasom koji liči na violinsko gudalo i luk, pa ga vjerovatno zbog toga nazivaju lučac.

    U desnoj ruci je dlijeto u različitim oblicima, kojim se vrši struganje drveta zakačenog među kukama. Obrada frula i čibuka je slična, s tim da se kod frulica vrše dodatna bušenja oštricom koja se u Goduši naziva matkaf. Svi alati su ručne izrade i ne mogu se kupiti na širem tržištu. Kod nas se izrađuju razne vrste lulica, čibuka, cigarluka za pušenje i svaki od tih predmeta ima drugačiji naziv zbog broja komada od kojih se pravi, dužine,veličine i načina obrade. Zvali se oni piklići, šaške, trećaci ili sedmaci, kao suvenir su jako dobri. Za pravljenje češljeva od goveđeg roga tu se koriste sljedeće sprave: menđele za peglanje češljeva, sprave za glačanje, zubljenje, te niz sitnih alatki (turpija, pila, šipki za dekoraciju, peć itd…).

    Za dekoraciju se pored standardnih boja (tuševi i sl.) koristi i autentična goduška boja koja nastaje miješanjem benzina i katrana te se tako dobije lijepa smečkasta boja.

    Što se tiče drveta, dominantan je javor, a može se još koristiti orah, jasen, šljiva, trešnja i tisa. Drvo za izradu mora biti suho jer sirovo ne prima mješavinu olova i kalaja kojim se predmeti ukrašavaju. U žlijebove koji su obloženi kartonskim šablonom sipa se vrela smjesa koja se nakon hlađenja dodatno obrađuje. U upotrebi je najčešće šljivovo drvo koje služi i za šaranje istih predmeta. Šaranje se izvodi trenjem prilikom okretanja na čekrku tako da ostavlja tamne nagorjele tragove odnosno šare. U novije vrijeme mnogo je prisutnije bojenje. Zavisno od kvaliteta i od vrste, pravi se obično dnevno 10-15, 20, pa i 30 rukotvorina. Ali za profesionlne svirače potreban je cijeli jedan dan da se napravi jedna dobra frula.

- Po čemu su ovi instrumenti specifični u odnosu na neke slične u svijetu?
    Vehab Halilović: Svugdje se svira. Znamo mi da su i Indijanci pravili frule. Međutim, nisam čuo ni vidio nigdje da se jedan čitav ovoliki kraj bavi time, nego to su pojedinačni slučajevi i nije sigurno način izrade ovakav kakav je kod nas. Vi ćete naći frulu koja je napravljena i u Njemačkoj ili čibuk kojeg su napravili Indijanci.
    Već smo rekli da niko ne zna kada je ovaj zanat došao u naše krajeve pa tako se sa sigurnošću ne može reći ni odakle potjeće. Ornamentika je naša, tipična. Svaka rukotvorina je originalna na svoj način, bez upotrebe šablonske proizvodnje.

Čibuci

Frule

 - Ima li nasljednika u ovom poslu i kakvo je interesovanje omladine danas za ovaj zanat?
    Vehab Halilović: Rekao sam već da to nije samo tradicija moje porodice nego i cijelog ovog kraja. I sada, nije toliko bitno da li ja lično imam nasljednika, bitno je da ima tih mladih ljudi, a ima ih sigurno jako puno koji rade. Ja imam tri sina i četiri unuka. Sinovi se ne bave ovim profesionalno ali pomalo znaju nešto raditi. Kada bude trebalo znat će oni to raditi. Međutim, nastojat ću definitivno na tome da moji unuci nauče ovo da rade. Mi smo ovdje napravili jednu kućicu koju nam je pomogla izgraditi Europska Unija preko fondacije ''Mozaik''. Ona je postala i depandans Zavičajnog muzeja iz Visokog. S obzirom da se u svakoj kući u Goduši radi nešto drugo, pa bi sad vi morali obilaziti dvadesetak kuća da sve vidite, ovako imate sve na jednom mjestu. Kada dođe radoznali turista da vidi šta se radi, on sada ima ovdje na jednom mjestu sve: i način izrade, i ono što se ovdje radi. 

     

    Šta reći poslije ovog razgovora i onoga što smo vidjeli svojim očima? Možda smo upravo razgovarali s jednim od posljednjih čuvara ovih tradicionalnih vrednota...  

Njena zelena oka dva

    Kako je samo zgodna, njeni slapovi i vijuge kao najljepše djevojačke obline... Lijepa je i čista, bistra, nevino hladna... Na obalama njenog lica kosa je zelena kao trava, a ovdje je, pak, najzelenija. Očaravajući se njiše ta njena kosa, ljulja je vjetar, a voda je blago dodiruje... sve je to njeno lice – nježno i glatko, a vječita mladost u odrazu je njenom. Zaljubljen sam u nju, zaljubljen u Plivu, zaljubljen u njena zelena oka dva... Oka dva kao jezera dva, a još zelena – lijepo je to priroda načinila – nazvat ću ih Plivska...

    Oči su ukras svakog lica, u njima se vidi ono što se ušima ne može čuti... Ona tako komunicira s nama, u očima se vidi istina. Ova dva zelena oka odaju svoju tajnu, treba se dobro zagledati u njih – najbolje u četiri oka, tada se otkriju velike istine, one ostanu znane samo nama, zagledanim!

    Na obalama jezera dva – obrve, kao u svake ljepotice lijepo dotjerane - ovdje su zelene, listopadne, vrba, jasen... krase njene oči...

    Njene oči krase i trepavice, ah, te stare vodenice... kao da i dalje žude za svojom prvobitnom namjenom, da melju žito... Ako, zagledani u njih, pažljivo osluškujemo, možda i čujemo „kamen“ kako melje, svojim jednakim tonom omamljuje... uspavljuje. Sve je kao san...

Kraljevski je to grad

Unutrašnjost tvrđave

    Prije no što je to postao, Jajce je bilo jedno vrlo važno strateško mjesto Bosne, ali i regiona. Onda dolazi Tvrtkova vladavina, pa Turci... Klasična smjena vlasti na ovim prostorima nije zaobišla ni Jajce, tako je poslije turske vladavine došla i austrougarska. Iza njih još ostade samo sloj povijesti. Sin vojvode Vukca Hrvatinića, Hrvoje, smatra se ocem ovoga grada. On je podigao prvu tvrđavu, a tada je to značilo grad. Danas je od nje ostao jedan sloj u temelju od sedre, dok se na nju nastavlja klesani kamen iz kasnijeg perioda. Još jedan trag iz doba Hrvoja Hrvatinića jeste građevina, zvana „Katakombe“. Velika nepoznanica za istraživače, a najviše fasciniraju znakovi u njenoj unutrašnjosti. Tu se nalaze isklesani križ i polumjesec, jedan do drugog. Znamo da je križ simbol katoličkog učenja, a polumjesec bogumilskog. Nije li to dokaz da su ovdje vijekovima različiti ljudi živjeli jedni pored drugih? Ne samo živjeli, nego se i poštivali. Ovaj dokaz treba dobro proučiti i svim zlonamjernicima pokazati kako su bili u krivu kad kažu da su ovdje ljudi različitih pogleda na svijet samo „režali“ jedni na druge. 

    Tvrđava je dobila svoj konačan izgled za vrijeme Trvtkove vladavine, a naredni osvajači su je prilagođavali svojim potrebama. U njenoj unutrašnjosti sačuvana je turska barutana, sagrađena u XVII vijeku. Do barutane (džebhane), na južnoj strani, uzdiže se poveći bastion na kome je još za vrijeme austrougarske okupacije postavljena sirena, a danas je ona znak za uzbunu... Svi ostave svoj biljeg. 

    Na istom uzvišenju, oko tvrđave, nanizane su kuće izgrađene kako orijentalnom arhitekturom, tako i savremenom gradnjom. U podnožju je čaršija, a urbanizacijom je izgrađena  i pokoja zgrada – današnji izgled grada.... Sve se to nalazi u škarama rijeka Vrbasa i Plive. 

    Ulazna kapija grada, nastala je skoro kad i sam grad. I ta kapija je doživjela svoju civilizacijsku slojevitost. Izgrađena u srednjovjekovnoj Bosni, Turci od nje napraviše sahat-kulu, dok su austrijski lopovi ukrali sa nje sat. Vjerovatno se on danas nalazi u nekom od muzeja u Austriji ili Mađarskoj, ili ko zna gdje, uglavnom, niko to ne zna sa sigurnošću. 

Crkva sv. Marije i toranj sv. Luke

    U Jajcu je bezbroj detalja i momenata koji nas tjeraju na razmišljanje, istraživače na duboko analiziranje, arheologe na temeljito opipavanje, a historičare na veliko proučavanja prikupljenog materijala. Crkva sv. Marije sa tornjem sv. Luke previše je zanimljiv slučaj da bi se u kratkim crtama moglo nešto više reći o tome. Znamo da je ovo u početku bila crkva izgrađena u XII ili XIII vijeku, romanskim stilom. U XV vijeku ona je rekontruisana i obrađena u gotičkom stilu, a u njoj je 1461. godine krunisan kralj Stjepan Tomašević. Godine 1528., kada je osmanska vlast došla na ove prostore, crkva je pretvorena u džamiju a nazvana po sultanu Sulejmanu II. Od kada je postala džamija, ovu crkvu su harali požari... a od zadnjeg 1832. godine više se nije upotrebljavala ni kao crkva ni kao džamija... ostali su samo zidovi.

    Šta li je ona danas? Crkva? Džamija? Na tabli ispred ovog misterioznog objekta, između ostalog, stoji: Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijela/donijelo odluku kojom se graditeljska cjelina – Crkva sv. Marije sa tornjem sv. Luke u Jajcu, proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

A što je posebno zanimljivo:

Oštećenje, uništenje, ili prisvajanje spomenika, kao i nedopušteno obavljanje istraživanja i drugih radova na spomeniku predstavlja krivično djelo. 

Bože, da li sam je prisvajao? 

Jajce

Originalni grb kralja Tvrtka na ulazu

Teče i teče, teče jedan slap

 Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati. 
                     Dobriša Cesarić

    A voda žubori.
    Sa vidikovca se osjete kapljice kako hlade, a voda teče i teče... Ona kao da skida s duše taj nagomilani smrad, kao da ispira sve ono što ju je danima prljalo... dovoljno je samo duboko udahnuti i prepustiti se vodi da nas hipnotiše.

Duga na vodopadu

    Pliva. Lijepa rijeka. Najzaslužnija za ovaj prizor, mogli bismo tako reći. Ona opominje, upozorava da ipak teče. Teče naš život, kao što teku i kapljice koje ga sačinjavaju. Svaka od njih izdvojena ne znači mnogo, ali slap je sačinjen od tih kapi, od bezbroj kapi, svaka ima svoju ulogu: jedne se pretvaraju u maglu, druge se spajaju u jednu cjelinu čineći tako silinu vode u slapu, neke se, pak, pretvaraju u male mjehuriće, vjerovatno iz estetskih razloga, dok one najvrijednije prave krasan zadivljujući spektar - njihov cilj je usrećiti pokojeg putnika koji bi tu dugu zapazio...
    Vrbas. Mnogo je zaslužan. Možda ni Pliva ne bi tako naglo hitala ka Vrbasu da je on, tako kavaljerski, ne čeka u blizini. Nakon pada od dvadeset i pet metara, taman što dođe sebi od silnog udara i zauzme svoj prvobitni tok, dolazi ušće. I tu je njen kraj. Ulijeva se u veću rijeku, dalje nosi njeno ime. Vrbas pomiješan sa Plivom teče dalje samo kao Vrbas, a Pliva je svoj kratki put završila. Za to kratko vrijeme, duž svog toka, ova rijeka mnogo je učinila... a kulminacija njenih ljepota oličena je divnim vodopadom u Jajcu.

Kod Lutve na kahvu

    Na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća, postoji otkad svet pamti mala "Lutvina kahva". Toga prvog sopstvenika kafane, Lutve, ne sećaju se ni najstariji ljudi; taj je bar stotinak godina već na nekom od razasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kafu i njegovo se ime pamti i izgovara tamo gde su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova. U bašti je kafanica, pod samom stenom, u podnožju brega, ima jedno odvojeno, hladovito i malo uzvišeno mesto, gde raste stara lipa. Oko te lipe i između stena i busenja uklopljene su niske klupe nepravilna oblika na kojima je zadovoljstvo posedeti i sa kojih se teško ustaje. One su izlizane i iskrivljene godinama i dugom upotrebom i potpuno srasle i postale jedno sa drvetom, zemljom i kamenom oko njih..." Ivo Andrić

Lutvina kahva

    Dio Tavniku znan kao Plava voda ima isvoju stoljetnu kafanu. Lutvinu Kahvu. Ambijent koji stvaraju riječice i potoci neprestano, stoljećima, šumeći ovim dijelom zemlje, daje onu potrebnu „ljenost“ koja traži da u blizini bude kakva kafana. Ta ljenost nije neka negativna pojava, nego se u njoj uživa, stapa sa prirodom... a voda, sama po sebi ima meditativna svojstva. Sjediti pored vode i piti kafu... ko nije iskusio takav ambijent na Plavoj vodi, kod Lutve, teško može shvatiti šta znači ta kafa i koji je to užitak. U Bosni taj neopisivi užitak ima i svoj naziv: merak, a užitak ispijanja kafe na takvom mjestu: čejf. Sve zajedno: rahatluk. Kada bi htjeli ove riječi prevesti na neki strani jezik, teško da bi bili uspješni, jer se ti osjećaji ne mogu opisati riječima. Treba doživjeti. Zar mislite da travnički begovi nisu znali šta valja? Ovdje danas poslužuju bosanku kafu. Bakrena džezva sa fildžanima a u njoj mljevena kafa zakuhana u vreloj vodi. Neizbježna je i kocka sećera, posebno kod žena. Mogu se naručiti i daleko poznati travnički ćevapi.

    Voda šumi, šušti, pršti. Bezbroj slapova unaokolo baca svoje kapljice... to pomaže ljudima,  osvježava ih u ljetnim vrelinama.

    Pa ovdje kao da je sva voda u slapu!

Pastrmke u Plavoj vodi

    Mjesto se zove Šumeća. Bijela je voda, zbog toga što je pjenušava. Mjesto se zove Plava voda. Zašto ovdje narod mora uvijek pridjevati kontradiktorne pridjeve? Ah, što mi se ravni Travnik zamaglio? Malo ovdje ravnice ima, malo ravnice ima i u cijeloj Bosni, pa i na Balkanu, a eto baš u jednoj narodnoj pjesmi stoji kako je Travnik ravan. Nazivi su skoro pa vječni. Plava voda ostat će plava, iako njen dio, gdje su nrapravljena mala jezerca i u njima ribe, više vuče na zelenu. Kad smo kod riba, treba napomenuti da su ovdje pastrmke iznimno velike i uhranjene. Niko ne pazi na to da ribice treba umjereno hraniti, ovdje im svaki posjetilac baci ponešto. Ni upečatljivim zlatnim pastrmkama, porijeklom iz Amerike, nije se bilo teško prilagoditi čistoj i bistroj vodi.

    Sve se ovo nalazi poviš „Lutvine kahve“, a naspram nje se vidi veliki stari točak, hm, mislim da je od vodenice. Zarastao u alge i travu, dobio je izgled i ljepotu kakvu još imaju oni unikati kojima se izgubio datum nastanka i koji svoj vijek odaju izgledom. 

Plava voda

    Lutvina kahva dobila je ime, zamislite, po Lutvi, prvobitnom vlasniku i graditelju iste. Tada Lutvo sigurno nije ni slutio da će njegova kafana opstati tolike godine, i da će, pored toga, postati još i u svijetu slavna. Bila je slavna i u vrijeme vezira, jer je bila omiljeno okupljalište elitnog travničkog ljudstva, ali i za vrijeme austorugarske vladavine. 18. juna 1887. ovu kafanu je posjetio Rudolf Habsburgovac, pa se od tada paralelno koristi i naziv „Rudolfova kafana“, jer je on darovao novac za njenu obnovu. (Zanimljivi su ovi nazivi građevina po njihovim graditeljima, a evo i obnoviteljima) Dugo godina je u kafanskoj vitrini čuvana džezva i fildžan iz kojeg je carević popio kahvu. U novije vrijeme kafana je postala je slavna zahvaljujući jednom čovjeku. Rodom je iz Travnka.

    

    Kada nobelovac postane to što postane (okiti se Nobelovom nagradom), tada sva njegova djela prevazilaze one početne zapreke i dospiju u svjetsku klasu. Ivo Andrić je u tu elitu ušao potpuno zasluženo, a zahvaljujući remek djelu „Na Drini ćuprija“, naziv grada Travnika dospio je u svjetske vitrine. „Travnička hronika“ je jedan veliki tekst o identitetu bosanskohercegovačkog čovjeka. Hvala Andriću, hvala i Nobelu koji je, eto, dao svoje „krvave“ novce u svrhu promovisanja onih koji to zasluže. Pošto je ovdje komunikacija sa ostatkom svijeta uvijek bila otežana (razni su razlozi za to), onda zamislite koje je zasluge morao imati ovaj čovjek da bi se iskobeljao iz ovog balkanskog „grotla“.

   Današnji posjetilac Travnika može vodjeti očuvanu rodnu kuću Ive Andrića koja je pretvorena u Memorijalni muzej.