Od Ponte Navia do Ponte Pietra

Dante, Piazza dei Signori

    Ponovo u Veroni. Ovaj put u društvu, dobrom društvu, i sve izgleda ljepše. Za razliku od prethodne posjete, mart se zamijenio aprilom, samoća društvom, dok je Verona ostala ista – neistražena do kraja. Ritualno iskrcavanje pred veronske zidine, ritualni obilasci Arene, ritualni pogled na veronske kapije, te sentimentalno-ritualno potpisivanje na zidove tunela koji vodi do Julijinog balkona, ili još ritualnije „katančenje ljubavi“ u predvorju, ili najritualnije od svega opipavanje Julijine biste. Ne zaboravite, svi ovi rituali nam donose sreću u ljubavi i mnoštvo unosnih eura za naše domaćine koji, eto, tako mudro odlučiše jedno fiktivno šekspirovo djelo dobro da unovče, jednu zanimljivu i poučnu priču da omasove i materijalizuju. Jako dobar primjer turističkog menadžmenta, gdje se ljudska naivnost prilikom miješanja fikcije i zbilje dobro naplatila. Ili ljudi imaju neku nesavladivu potrebu za sujevjerjem? 

San Fermo Maggiore

    Mi smo, pak, odlučili napraviti jednu zanimljivu šetnju duž rijeke Adige. Da bi od Casa di Giuliette došli do rijeke moramo proći preko trgova Piazza delle Erbe i Piazza dei Signor. Na tom putu sretnemo Dantea, Sifilisa, Girolamo Fracastora, vidimo toranj Lamberti, prođemo pored mauzoleja Scaligerijevih iz 14. stoljeća, te dođemo tačno pred katedralu San Fermo Maggiore koja se nalazi na obali rijeke, a odmah je tu i most  Ponte Navi. Početak naše šetnje.

Ponte Pietra

    Rijeka Adige svojim izgledom, kako bojom, dubinom i širinom, tako i svojim lagano valovitim tokom preko skliskih oblutaka, podsjeća na zavičajnu rijeku Bosnu. Kada bih u svom rodnom gradu šetao Bulevarom Kulina bana, u Veroni bi to bio Bulevar Rubele koji spaja most Ponte Navi sa mostom Ponte Nuovo. Tu smo tačno na pola puta do tačke kojoj težimo, mosta koji sa svojih pet lukova neodoljivo podsjeća na stari most u Konjicu. Ponte Pietra. Na tom mjestu Adige pravi veliko skretanje čineći mnoštvo šumova nastalih komešanjem vode i oblutaka. Sama ulica koja vodi od mosta Ponte Nuovo do mosta Ponte Pietra dosta je pusta, ali oduševljava slučajnog prolaznika svojim ćarima u talijanskom ruhu. Prozori, okna, balkoni, jedan mali pusti restoran sa kariranim stolnjacima tik uz rijeku, pokoji Talijan u lijenoj šetnji zabaćenom, a opet otvorenom ulicom... sve to krije uzana ulica Sottoriva. Dalje se ne može jer nam se popriječila crkva sv. Anastasije, a ona pak kao čuvar pušta samo znatiželjne pored sebe na drugu obalu preko mosta starog preko dvije hiljade godina. 

Sant' Anastasia

    Ponte Pietre (Kameni most), rimska poveznica preko rijeke Adige bio je srušen od strane njemačkih trupa. Izronio je ovaj most u svom novom-starom sjaju 1957., kao što je pedesetak godina poslije izronila i mostarska ćuprija. Jedni nas vežu, drugi razvezuju poveznice, ali ovi Jedni uvijek pobijede, jer bez mostova se ne može. Mostar i Verona imaju nešto zajedničko, veže ih jedan most, i opet taj most umije samo da spaja, nikako da razdvaja. Ponte Pietre nas je uspio povezati sa lijevom stranom, novim bulevarima (Teodorico i Sammicheli) ali i istoimenom tvrđavom San Pietro. Sve od kamena, tvrđava Pietro, ulica Pietro, most Pietro, samo srca trenutnih posjetilaca nikako ne mogu biti pietro - kamena.

Torricelle

    Čudotvornostima mostova pripisat ćemo i jedan neviđen preobražaj koji se desio u Veroni. Svima bode u oči, ali teško se šta o njemu može saznati. Objekat se nalazi iznad San Pietra koji najprije liči na neki svemirski brod. Na balkanskim prostorima bilo je slučajeva da se ckrva preobrazi u džamiju, sinagoga u crkvu, katedrala u muzej, ali da se jedan vojni objekat preobrazi u sakralni, to samo može ova čudesna družba veronskih Pietrova. Njemački bunker Torricelle danas je crkva Torricelle – ponosno i tajnovito se nosi sa svojom osobenošću. Ona stoji kao kruna iznad tvrđave San Pietro, a do nje se nalazi Arheološki muzej Pietro te pozorište, zamislite, nije Pietro nego Romano. Ispod ovih objekata omogućen je pristup samom koritu rijeke koja je mokra kao i svaka druga, ali za razliku od naših domaćih patki, ove koje smo zatekli ne obaziru se nešto pretjerano puno na naše prisustvo, a mi, željni dobrih motiva za fotografisanje, odmah smo ih iskoristili za modele.

    Na povratku presretosmo i jednu svadbu, vjenčanje u bordo oldtimeru, starom dobrom Citroenu Ajkuli. Srednjovječni mladenci sretno se odvezoše u bračnu luku. Sasvim je to lijepo izgledalo i bez ogromne kolone automobila, i bez besmislenog trubljenja na automobilske sirene. Sve je idilično izgledalo i sa automobilom iz 60-ih godina sa skromnim ukrasima koji asociraju na svadbu.  

Čudnovata je ta Verona.

Mauzolej Scaligerijevih

Tvrđava San Pietro, Arheološki muzej, pozorište Romano

U gradu Romea i Julije

   Jedan čovjek se našao sam pred Arenom, trećeg po veličini amfiteatar u Italiji i gleda u njega. Ogromno zdanje. Pokušava si predstaviti sliku iz 1. st. kada je izgrađena i kako bi to moglo izgledati tada. Gleda je ovako oronulu i pokušava da napravi jedno putovanje kroz vrijeme da bi mogao osjetiti bar dijelić te atmosfere s jedne od predstava koje su tu izvođene. „Eno, čak i dva viteza stoje ispred Arene... ali to ipak nije san, nego stvarnost, nažalost, jer oni samo naplaćuju fotografisanje...“ Ponovo se čovječuljak, (pa dobro, više je mladić) zamisli i prolazeći kroz uske veronske ulice naleti na veliku skupinu ljudi. 

Urođena znatiželja mu ne da da ih zaobiđe, nego pravac tamo. Kuća Julije, a Romeo se pokušava preko balkona popeti i tražiti njenu ruku, samo dodir, samo razgovor, ali nađe se uvijek neko da brani... Dok ispod balkona svi od Julije prave svojevrsnu prostitutku dirajući njene nage grudi. Dodirni ih i zamisli nekakvu želju. Mnogima dođe kao isprika da dohvate jednom u životu nešto u tom obliku... A niko ne obraća pažnju na teško stanje Romea koji visi na visokom balkonu, u nezgodnom položaju: „šta ako vide njeni“, te na koji se rizik ovaj hrabri mladić odvažio.

    Pita se zamišljeni mladić da li mnogi pobješnjeli turisti koji dolaze do ove tužne Julijine statue kako bi je uhvatitli za sisu,  znaju za veliku svjetsku glupost i prvorazredni, oko nas sveprisutni, ters starijih koji je ubio dvoje mladih, da bi poslije njihove smrti i sami shvatili da je život kratak i da nema baš vremena za rogobusne inate? Ali kasno!

Pogled iz Julijine kuće na balkon gdje se očekuje Romeo