Basna o Liscu, Golubu i Vepru

     Pored odlaska u prirodu, bijega od svakodnevnog zagađenja, bijega od žene, od muža, pored odličnog razloga za popiti koju, ili skontati se možda sa nekim, ili naprosto druženja radi... odlazak u planinu može biti i edukativnog karaktera: ako gledamo sa onomastičkog stanovišta, otvaraju nam se široke mogućnosti interpretacije različitih toponima zadirenjem u njihovu etimologiju... ili, što bi rekao prijatelj Braco Babić, sva ta imena sela, brda, dolina, rijeka i jezera nam govore o bistrini uma naših predaka - gorštaka, jer po mnogim nazivima možemo otkriti kakvo nas tlo očekuje na putu, ili koja vrsta šume je najzastupljenija, da li je mjesto bogato vodom, nekom divljači ili ne. Česti nazivi su i oni slikovito-poetični, gdje nam njihovo odgonetanje uz pomoć mašte i mitskog arhetipa može dati različite i izuzetno zanimljive rezultate. Možda nam se ukaže i kakva historijska činjenica, ili sve ostane samo na mašti; i u jednom i u drugom slučaju komuniciramo sa prošlošću... jer i preci su se služili maštom da bi dali sve te nazive, e tu nam je dodirna tačka.

     Kada od sela Vrselje idete prema planini Lisac (1302 m nv - kako kažu JNA karte) morate preći preko Jetinice (1175 m nv), a iza odmah Jelina (1331 m nv), pa se može preko ili podno nje. Kada sam gledao u kartu, nisam mogao a da se ne zapitam da li je možda u pitanju kakva štamparska greška na karti, jer mi je bilo logično, ali i drago što se na početku prevarih i pomislih da se ovaj prijevoj ispod Jeline naziva Jelinica, kao deminutiv. 
     S lijeve strane vidimo Ivovac i vrh Liskovača (1348 m nv) a u pozadini se izdiže Kapak (1411 m nv), dok se nešto sjevernije od Lisca i Jeline nalazi Golub (1290 m nv) ispod kojeg se krije nekada najmanje selo u Jugoslaviji, Zadine (kao da je Golub izlegao jaje), a danas kao da svi hoće uporno da izbrišu taj podatak iz pamćenja. Nadomak  Zadina je i planinarski dom „Lisac“, u vlasništvu PD „Tajan“ Zenica.  

     Lisac sa svojim brežuljcima, brdima, kosama, padinama s jedne strane i Vepar s druge čine tako klanac vijugavoj rijeci Bosni koja će vrhunac vijugavosti doživjeti oko Vranduka.

     I tako bajka može početi ako se uroni u čudesnu toponimiju ovog zeničkog kraja, mada ni u drugim krajevima Bosne nije drugačija situacija za one koji imaju bar malo mašte ispod svoje kape.

Šetali se tako Lisac, Golub i Vepar, kad najednom, gle čuda...

Planinarski dom "Lisac" (PD "Tajan-Lisac" Zenica)

Lisac ogrnut godišnjim dobima

Lukav li je taj lisac Lisac

    Tako je on s jedne strane dopustio da mu pod nos čadi fabrička neminovnost, dok je svojim tijelom, odmah iza, sačuvao gomilu čistog vazduha za one koji bi se sjetili da im je neophodan. Baš ti takvi, u srcu kiseoničkih pluća, izgradiše sebi mali dom da mogu neometano disati... Duboko udahnuti na nos, te vazduh izbaciti na usta... tako kažu mudriji.  

Lisac ima i nekoliko, mudriji će shvatiti zašto, kontradiktornosti. Recimo, na pola puta do pomenutog ognjišta čistog zraka nalazi se pauza sa izvorom koju inače zovu Odmor na vrbi. Ništa ne bi bilo čudno da lukava lija nije i ovdje umiješala svoje prste, te često tu ne bude ni traga od vode, ali još manje traga od kakve vrbe. Kažu da je nekad zaista tu rasla vrba. Da li je bila žalosnica, pitam se ja? Malo prije Vrbe, dolje u podnožju Lisca nalazi se prijevoj Drijenak. Vidio sam na njemu krava, ovaca, pa čak i jednog konja kako se igra u brzom trku sa kravom, ali drijena ni jednog nisam vidio. Opet lukava Liščeva kontradiktornost? Pohvalio bih uočen mladi kalem na tom mjestu - koji kao da hoće reći kako je čovjek ipak sačuvao trag zdravog razuma. Na leđima Lisca nalazi se visoravan Pašinac. Dobio je ime po dobroj travi za ispašu stoke. Može se vidjeti pokoji brabonjak, pokoja ovčica i pokoji čobančić (doduše na terenskom motociklu), ali ono što zabrinjava jeste njihov konstatan brojčani pad. Stariji pričaju da je na tom Pašincu nekada bilo šest izvora, danas ih možemo sresti svega dva. Gdje su otišli izvori? Ovce ih nisu mogle posrkati! Nisu ni čovjekova usta, ali jesu čovjekove oči, žedne da ubiju koku što nosi zlatna jaja, olako posežu za sjekirom.

Čudnovati Lisac

     Selo Zadine. Na planini? Da. Kako to? Pa ucrtano je na detaljnijoj karti i slovi za najmanje u Jugoslaviji. Pa kako kad Jugoslavije više nema? Pa kako nema, kada ja imam kartu Jugoslavije na kojo je ucrtano selo koje važi za najmanje u toj državi...? Ako nema Jugoslavije, nema ni Zadina! Dobro, neka ti bude, ali svakako mještana tog sela više nema. Tačno, nema ih, ali imaju njihovi grobovi i danas sačuvani...  Oni su nijemi svjedoci njihova postojanja...

Svjedočanstvo o drijenovima kojih više nema, svjedočanstvo o vrbi koje više nema, svjedočanstvo o izvorima kojih skoro pa više nema, svjedočanstvo o Zadinama za koje se nastoji da ih nema, svjedočanstvo o ispašama kojih će da nema... Ta svjedočanstva čuva lukavi Lisac još uvijek u svojoj esenciji, odolijevajući svim godišnjim dobima, kao i svim ljudskim rušilačkim dobima! Čuva to Lisac da bi pokoljenja znala šta im to preci sebično uzeše za sebe, a oni će i dalje da se s ponosom diče svojim djedovima i koračaju njihovim grešnim stopama duboko utisnutim u snijeg, zemlju, travu, lišće...

Rodini tragovi

    Bijela roda (lat. Ciconia ciconia) je ptica iz porodice roda (Ciconiidae) koja ima dug i crven kljun. Ima dug vrat i duge, crvene i tanke noge. Perje joj je bijele boje, a na krilima se nalazi nešto dugog i crnog perja.

    Djevojčica nikada nije vidjela rodu. Industrijski grad u kom je živjela, to joj nije dozvoljavao.

   Jedne jeseni djevojčica je krenula u uobičajenu ekspediciju na obližnju rijeku (više je to potok nego rijeka) koja se ulijeva u jednu veću rijeku Bosnu. 

    Babina rijeka je naizgled miran i naivan potočić, no s tim se ne bi složili mještani nekoliko naselja smještenih oko nje. Znala im je zadati mnoge nevolje za vrijeme topljenja snijega, rušeći tako mostove, potkopavajući i urušavajući puteve, puteljke, putiće...

    Kada se desio taj čudni događaj, rijeka je bila onaj mirni naivni potočić sa ribicama i žabicama... eh, eto šta nam privuće našu Ciconiu u ove krajeve. Kako je bila jesen, vjerovatno je odlučila odsjesti u kanjonu Babine rijeke dok se nalazila na svom neizostavnom jednogodišnjem putovanju... čak do južnog dijela Afrike - ponekad. 

    Susret je bio uzbudljiv - sa obe strane. Djevojčica je vrisnula. Od radosti, ili od zaprepaštenja? Roda je odmah, ne prepuštajući ništa slučaju, raširila svoja sivo-bijela krila, ispružila crvene noge u pravcu svoga tijela kao strijela i poletjela u potragu za izgubljenim karavanom koji je već bio formiran u obliku slova V. 

    Kratka uzbudljiva priča koju nam je djevojčica ispričala vjerovatno zvuči nestvarno, ali rijeka je ta koja je sačuvala dokaze kako bi joj mi, obični slušaoci, vjerovali... U njoj su ostali tragovi, tragovi, tragovi...   

  

Iza ugla Divlji zapad

    Taj vodopad ima nešto čudno u sebi.

   Nije prirodno građen, nego je produkt čovjekove ruke, izgrađen tu za potrebe obližnjeg kamenoloma. Preko ljeta smanji se vodostaj Babine rijeke i on izgleda tužno. Ali jednog ljeta voda je za neko čudo bila bujna i u predvječerje on je davao neko mistično ozračje. U podnožju vodopada stvara se malo jezerce koje vrlo često izletnici koriste za kupanje.

    Nešto bliže prema Zenici nalazI se stijene koje svojom grandioznošću podsjećaju na vliki Grand Canyon u Americi, ali samo svojim izgledom nikako i veličinom. Neki mještani obližnjih naselja koja se zajedno zovu Babino Selo, ovu stijenu nazivaju „Oči“, jer ima vidljive dvije špilje na samom vrhu stijene koje podsjećaju na dva oka. Podno ove stijene nalaze se još neke manje špilje koje su se proslavile udomljavanjem nekolicine beskućnika, a jedan je čak tu boravio toliko dugo da ga je posjetio i čovjek koji traga za  neobičnim ljudima i mjestima u regionu, Nisvet Džanko, sa svojom emisijom „Pozitivna geografija“. Nekoliko metara od stijene već neko vrijeme postoji i jedno romsko naselje, sagrađeno od ostataka automobila i drugih materijala koji su već negdje bili odbačeni. 

   Zanimljivo je to kako samo nekoliko kilometara od Zenice (kao nekog „civiliziranog“ mjesta) postoje na hiljadu godina udaljine ljudske sudbine i zanimljiva prirodna okruženja...

Njihovi tragovi...

"Kako na ovom svijetu prostreš, tako ćeš na onom spavati."

Jevrejska poslovica 

    Ne poznajem niti jednog Jerveja. Šteta! Kažu da ih danas u Zenici ima svega nekoliko. Prije ih je bilo mnogo više, uostalom, kao i u cijeloj Evropi. Protjerivani su svuda gdje bi se naselili. Poslije takvog jednog progona došli su i u Bosnu, a nekoliko porodica našlo je utočište u Zenici. Vjerno čuvajući svoju tradiciju i religiju njih nekoliko je podiglo predivnu sinagogu u strogom centru grada. Smatra se da je to jedna od najljepših sinagoga u BiH. Do fašističkih progona i ubijanja ovog naroda, u Zenici ih je živjelo oko tristotinjak... a onda je došlo do te neljudske, bolesne i neshvatljive mržnje prema drugom i drugačijem... A to je mržnja jednostavno, ja bih rekao, mržnja prema samom sebi... Mrziti nešto što je različito od nas samih znači mrziti ogledalo koje zorno pokazuje naš pravi izgled... Plod te mržnje jeste i većinski sadržaj jevrejskog groblja na putu prema Raspotočju, u njemu se datumi nevjerovatno poklapaju sa Drugim svjetskim ratom. Po pričama to  groblje je osnovano i mnogo prije, možda i prije stotinu pedeset godina (kada su se Jevreji i doselili u Zenicu), ali spomenici koji datiraju iz tog doba su tu u manjini, na njima se ne mogu ni pročitati natpisi niti godina smrti pokojnika...

    Na jednom nadgrobnom spomeniku lijepo su isklesani simboli ruku, one se jedva dodiruju. Čest je to jevrejski simbol na sličnim spomenicima, a simbolizuje njihovo isključivo pravo blagosiljanja... Ispruženi prsti na ovom spomeniku kao da žude za slobodom, ili nam mašu sa porukom da su ipak slobodni. Ljudski duh se ne može prognati, uništiti ni zarobiti... Dodiruju se kažiprst i srednji, dok dva palca žude da se dotaknu, ali se ne dodiruju... Tako postavljene ruke čine jedan trougao... a ispod njih se nalaze druge dvije ruke, razdvojene...

    Na ostalim spomenicima su uglavnom ispisane godine rođenja ili smrti onoga koji tu počiva sa obaveznim hebrejskim natpisima i davidovom zvijezdom...

    ...Gasela Libing, na njenom grobu piše kako je bila žrtva fašizma, a ispod tog teksta stoji popis ožalošćenih, muž: Hedman, kćerka: Anabela, zet: Jozi, unuče: Jolica...

    "Tije nišmato cerura bicror (h)a-hajim" (Neka bi mu duša bila vezana u snop živih)...

Prilaz do jevrejskog groblja

Nema veće planine od kućnoga praga!

-->

    Ljudi kojima na putovanjima tuđina brzo i srdačno postane bliska i koji imaju oko za pravo i vredno, to su isti oni ljudi koji su u životu uopšte prepoznali smisao i koji znaju da slede svoju zvezdu. Jaka nostalgija za izvorima života, težnja da se oseti prijateljstvo i jedinstvo sa svim što živi, stvara, raste, to je ključ za tajne sveta koje ćete željno i s radošću slediti ne samo na putovanjima u daleke zemlje, već i u ritmu svakodnevnog života i doživljavanja. Hermann Hesse 

    Svako putovanje ima svoj početak. Svi putujemo od rođenja, kroz život. Mnogi na mjestu gdje se rode na njemu i umru. Neki odu, ali se vrate da bi umrli na mjestu svog rođenja. Dok neki odu i nikada se ne vrate tamo gdje su se rodili, a možda ni ne znaju gdje je to mjesto. 

    Ja sam jedan od onih koji znaju gdje su rođeni i od onih koje nije briga gdje će umrijeti. Ja sam od onih koji imaju samo jednu brigu: kako vidjeti sva ta mjesta na kojima su se ljudi stoljećima rađali i umirali, ali i mjesta gdje ljudi nisu mnogo zalazili, niti se libe tamo često zalaziti. Ja sam od onih koji svoje bogatstvo stječu preko svojih očiju, to što one vide a duša osjeti...

    Ja sam, također, od onih koji druge ljude i različite kulture vidi kao svoje, ili vidim obrnutog sebe u njima, u njima vidim raznolikost svijeta – još bogatstva za mene...