Kolendavanje u Dubrovniku

Dobra večer mi kucamo,

Novo ljeto čestitamo.

Došli smo vam kolendati,

Vašem dvoru hvale dati.

 Obično gospođa Ljuban ne dopusti da se djeca maknu od prve strofe a ona već nosi neke poklone, kako smo mogli primijetiti radilo se o kolačima, mada nismo sigurni u to, ali u ono u šta jesmo, to je da djeca zadovoljna napuste dvorište porodice koja nas je toplo ugostila u Dubrovniku. Smjestili smo se na Gružu, blizu dubrovačke luke, kako bi u ovom kraju dočekali novu 2011. godinu ni ne pomišljajući šta nas to očekuje tamo. Tako se prvi put susretosmo i sa dubrovačkom kolendom koju smo od prevelikog izvođenja po ulici i ispred vrata mještana skoro pa upamtili. Ovakav način čestitanja Božića i Nove godine u Dubrovniku se upražnjava još od 13. stoljeća kada je jedna takva kolenda i zapisana, doduše možda se ova tradicija u usmenom prenošenju koristila i duže. Kolendari obilazeći ulice, kuće i stanove pjesmom (kolendom) nazdravljaju Badnji dan i čestitaju nadolazeći Božić i Novu godinu a tradicionalno se izvodi uz mandolinu, gitaru, ili čak harmoniku.

   Prije nego krenusmo ka Stradunu na centralnu dubrovačku feštu gospođa Ljuban, vjerovatno ostade pri nekom poslu u kući, ne izađe na vrijeme darovati jedan hor, a nama to bi dobra prilika da kolandu saslušamo do kraja:

Ođe, ođe nazdravlje vam Novo ljeto dođe.

Visoki su ovi dvori

a u njima zlatni tori.

I u njima golubica

naša dobra domaćica.

Ođe, ođe nazdravlje vam Novo ljeto dođe.

Neće gospođa neharna biti

kolendarima ne udijeliti.

Dajte nama šaku rogača

da nam grla budu jača.

Mi smo došli sa Konala

u karoci od gospara.

Mi smo došli sa Lokruma

i donijeli botiju ruma.

Gospara našega prid dvore, pjevajmo braćo do zore.

   Naravno, oćejfismo i mi u domaćinskim kolačima, ali, bogami i u dobrom domaćem vinu.
   
   Na Stradunu smo se dobro zabavili uz Dubrovačke Trubadure  (i oni izvedoše kolendu u svom stilu), i uz još neke pop i rock bendove, ali pravi užitak svakako daje ponoćni valcer koji u okruženju dobrovačkih starih zidina pruža poseban gušt. Ima li šta ljepše nego započeti prve minute nove godine uz valcer sa dragom osobom, a prvi dan odličnim nastupima filharmonijskih orkestara uz vrhunske svjetske dirigente na jednom tako profinjenom mjestu, tik uz pozorište gdje je Marin Držić izvodio svoje komade. Ako se uz to još doda lijepo i sunčano vrijeme, hrabriji bi se mogli pridružiti i novogodišnjim kupačima koji su bez ikakvih problema skvasili svoju kožu već prvog dana nove 2011.

   Uskoro se bliži i 2012., a nju bi trebalo početi slično, s valcerom, jer meni je on , eto, donio jednu sretnu godinu.

Žalo

Zlatni rat, Bol (Brač)

  Žalo. Ležanje. Sunčanje. Brčkanje. Krema za sunčanje - razni faktori. UV zrake, bježanje u zaklon. Suncobrani, suncobrani... šarenilo, rumenilo... jogurt. BOL

    Žalo, žalo, žalo... duboko u more seže. Zovemo ga Zlatni rat. 

    Povremeno je kao falus, povremeno suprotno od njega, zavisno od toga kako vjetar puše. Na njemu se uživaju izležavanja, bježimo, bježimo na neko mirnije mjesto, ne daleko, tu pored, blizu, iza ugla...

Rano je. Neko projuri ispred naše stijene (udobne i tople), valovi nisu, oni se drže na odstojanju metar-dva. Ko li tako rano šeće po žalu? Sakuplja prazne boce. Ostavi nam jednu, u njoj još gutljaj ima... 

Izlazak sunca. Zlatni rat poprimi zlatnu boju - lijepo se vidi s ove dislokacije. Još uvijek nema ljudi...

    Odmiče jutro... kako ono odmiče, tako se ljudi primiču... Kako sunce sve više grije, grije, grije.. tako na njima odjeće sve manje, manje, manje... Nudisti, nudisti... njihova plaža, postajemo uljezi ispred sopstvene stijene, imali smo komadić platna na sebi... drugačiji, drugačiji... 

Kao afrička plemena, nudirajte, nudirajte...

Bol (Brač)

S druge strane usijanja

Pobjegli smo na Jelsu,
Ostade pogled na Biokovo,
(Makarska, Baška...)
Na planinu stamenu,
Ispod nje usijanje.
Viri!
Seže samo pogled naš,
U pet sati izlazak,
Vjerovatno mnogi prespavaju svoje rođenje...
Umorni od slabog noćnog svjetla...
Spavaju, spavaju...
Spavaju!

Vrboska kao iz bajke

    Naš tren proveden u ovom malom mjestu na Hvaru bio je kao tren proveden u nekoj bajci... ili je takav bio samo ambijent. Kao žila kucavica Vrboske ukazuje se vrlo dugačak morski kanal oko kojeg su sazidane građevine, u dalmatinskom stilu, sa čisto bijelim zidovima od kamena i izrazito crvenim krovovima, sa mnoštvom prekrasnih malih mostića koji povezuju dvije obale ove „morske rijeke“ koja seže duboko u kopno, kao jedan veliki rez ostrva Hvara. Te kućice, ti mostići i taj dugački plavi kanal koji seže duboko u kopnu daju svakom maštovitijem posjetiocu ugođaj čistoće boja kao da je sve nacrtano i pokrenuto u nekom animiranom Disneyevom filmu. Takva je i crkva-tvđava Sv. Marije, koja potječe još iz XVI vijeka, i uklopljena je u cjelokupan ambijent, ili je ambijent uklopljen s njom... a okolne zimzelene šume su vrlo ugodne za spavanje jer daje izrazito mekanu postelju od svojih iglica...

Crkva-tvrđava Sv. Marije, Vrboska na Hvaru

Gdje su galebovi najpitomiji

Bugarite i pojite, / il da smo po hladu,

veselo nastojte, / u Staromu gradu!

                             Petar Hektorović

    Eh, tu se rodio i naš Petar. Rodio se i Tvrdalj svoj nije htio za života dovršiti, zašto ubiti smisao kada se on ne krije u konačnome cilju, nego u samom putu do njega.

    A Galebovi? Pitomi su u Starom Gradu, pitomiji od ljudi..., nepoznate nas pozdraviše.

    Mi do luke, oni na mol.

    Puštaju krike – pozdravljeni se osjećamo.

    Pogledamo ka moru, oni na lađe.

    Korablje te bijahu bijele od njihova perja.

    Dočekaše i ispratiše nas neznance, prolaznike puke.

Stari Grad na Hvaru

Romeo i Julija na Hvaru

    Nismo! Tuga velika. Uspjeli smo propustiti tako zgodnu priliku, pogledati jednu tako zgodnu predstvau na tako zgodnom mjestu kakvo je Hvarsko pučko pozorište. Eh, da nas umor nije savladao tog dana, vjerovatno nas ništa ne bi spriječilo da uđemo u njega i pogledamo kako se na ovom mjestu izvode drame velikog Shakespeare-a. Ovako smo ostali ispred, naslonjeni na stepenik trga Sv. Marak, u polusjedećem položaju, tražeći neku drugu predstavu oko sebe. Prethodno smo imali jako dug i isrcpljujući put, tako da nam je to bio jedini mogući izbor u trenutku i položaju u kom smo se našli: izvaljeni na trg zajedno sa našim prtljagom. Promatramo mi tako ljude kako prolaze, jedni idu u pozorište, drugi samo šetaju, dok se treći spremaju za cjelovečernje tulume. A nama, još rano za san, nije bilo ni do jedne od te tri mogućnosti, nego smo pristupili realizaciji jedne velike ljudske filozofije: pa može se uživati i u vlastitoj ljenosti. Uz to sam se šutnjom odlično sporazumijevao sa svojom djevojkom. 

    „Rooms?!“; „Zimmeeeer?!“; „Cameraaa?!“. „Ne hvala“, odgovorih. „Jesam li ti rekao da su naši“, reče srednjovječni čovjek sa smeđim šeširom svojoj nešto mlađoj supruzi i odoše do stajališta za autobuse. Pošto je već padao mrak i ne nađoše goste za smještaj koji su nudili, vratiše se k nama i  ljenčarenju. Žena nije mnogo govorila, ali zato je Tomo, penzionisani policajac iz Splita, bio vrlo govorljiv i nastojao monotoniju razbiti po svaku cijenu. Pored ovog pričljivca mi smo djelovali još šutljivije nego što smo bili, a on je u samo nekoliko minuta uspio ispričati dosta zanimljivih priča iz svog života. Rodom je iz Tomislavgrada, obradova se kad ču da smo i mi iz BiH. Žalio se na visoke cijene ovdje na Hvaru, te da mu se isplati ići u Hercegovinu po neke dijelove, recimo za veš mašinu. Ispričao nam je i to kako je lovio jednog lopova u Splitu, inače sina nekog poznatog splitskog doktora, koji je imao običaj kada ukrade neko auto, vozati ga sve dotle  dok u njemu ima i kap goriva, onda ga ostavi na mjestu gdje presuši. To je radio vjerovatno zabave radi. Znao je njega čika Tomo uloviti i po više puta, no to kod splitke vlasti nije pilo  baš puno vode, doktor je ipak doktor, on liječi ljude po hipokratovoj zakletvi. Jadnome Tomi ipak su na kraju dali neko priznanje za svoj odan rad i marljivost u poslu, ali viši čin, po njegovim riječima, duplo je teže dostići nekom "strancu". No, tvrdoglavi Hercegovac na kraju se ipak, teškom mukom ali svojim zaslugama, uspio dokopati mjesta komadanta splitske milicije, kasnije policije. Sa benificiranim stažom, kao relativno mlad, otišao je u penziju, kupio nekretnine na Hvaru tik do pozorišta u kome je upravo igrala predstava, a mi pohotno zurili u veliki natpis na dugačkoj traci koja je visila sa balkona pozorišta sa natpisom: „Dramski studio mladih Hvar **ROMEO & JULIJA**, Sv. Marak, većeras, 21:00h“... a on i dalje po trgu neumorno uzvikuje: „Rooms?!“; „Zimmeeer?!“; „Cameraaa?!“... pss, predstava je u toku... 

Hvarsko pučko kazalište

Smještaj sa bezbroj zvjezdica

    Apartmani, pansioni, polupansioni, hoteli, moteli, hosteli, sobe, zimmer, camera, rooms, vile, aranžmani, agencije, tours ovaj, tours onaj, travel 'vako, travel 'nako..., zvjezdice: dvije, tri, četiri, pet...a bogami i šest... Čovjeku se naprosto zgadi od svih tih silnih pojmova koje neminovno mora upotrebljavati prilikom svakog putovanja. Današnji razmaženi čovjek navedene termine prihvatio je kao dio sebe, dio kulture, dio onoga protiv čega se jednostavno ne treba boriti, nego prihvatiti onako kako je, uostalom, kod većine. Luskuz! Riječ latinskog porijekla luxus – ljubav prema sjaju i raskošu, ono bez čega se može biti, tj. što nije neophodno za život. To je taj današnji čvojek, među koje spadam, da se razumijemo, i ja. Ljudi se sve više udaljavaju od svog iskonskog prapočetka, i zaboravlja važnu činjenicu, a to je da smo i mi dio prirode. Zatvaraju se u zidove (prije je to bilo u odbrambene svrhe, danas je to postala prijeka potreba) koji ih neprestano guše... Slično je i na putovanjima. Pažnja se obraća na luxus i po tome se mjeri kvaliteta provedenog puta. Klima uređaji, tv aparati, internet, struja, rasvjeta, jakuzzi sa mjehurićima... A priroda? Zaboravljamo da na račun nje živimo, od nje smo nastali, njoj ćemo se i vratiti... Zašto tako bjesomučno bježimo od nje?

    Dalmacija, divan krajolik planete zemlje. Ljudi često tamo odlaze na godišnje odmore... Što bolji smještaj za što manju cijenu – nije toliko bitno ni mjesto ni lokacija, bitno je biti „na moru“... S tim što „biti na moru“ podrazumijeva odlazak na plažu par sati dnevno, prženje na suncu ili skrivanje pod suncobranom,  hrana, piće, alkoholno obavezno... to sve u prosjeku od nekih sedam dana... Kvalitet provedenog odmora mjeri se kvantitetom nivoa boje na koži. - „Jao što si ti pocrnio, mora da ti je bilo dobro na moru“...

Prirodni ležaj

   Samo malim skretanjem s tračnica od uobičajenog modernog putovanja, i jedan korak udaljavanja od „normalne“ europske razmaženosti, može se vidjeti djelić onog što taj čovjek propušta u svome životu...

    Predivno augustovsko ljeto negdje na Hvaru, uz mekani dušek od borovih iglica koje ne bodu, zvuk talasa nedaleko od nas... A na nebu? Koliko ih je samo. Zvijezde su to sjajne, a prizor zadivljujući, dotad neviđen. A valovi jednako udaraju u hvarske stijene, oštre i iskrzane od morske soli, čuje se taj njihov šum... Jutrom te  ne budi naglo dosadni telefon i hotelska radnica kako bi  pozvala na doručak, nego zrake izlazećeg sunca koje pomalo virka iza Biokova i pušta nas da se lagano razbudimo, jednako nas pozivajući na uživanje u prizoru koje nam je priredilo. Eh, isto tako mekana je i šuma poviš Vrboske, nježna i jednako udobna, udobnija je ona i od kakvog kreveta, jogija i još ponekih naprava za spavanje. A  kako se tek čovjek može naspavati na ravnome tlu pored mora i na svježem vazduhu... da ne iskusismo, ne bismo znali. Razmaženi putnik vjerovatno neče saznati  ni kako je to kada na Braču pada kiša, kad ona pada a ti je posmatraš iz dubine bolskih stijena koje se nalaze tik uz more. Valovi su blizu ali ne mogu do nas... Dođu na pola metra, i vrate svome moru, a mi samo gledamo i udišemo mirise koje su oni donijeli. Naši preci su znali zašto izabrati pećinu, napolju prohladno a unutra jako toplo. Spavanje je ugodno i na sitnom pijesku prostrtom u špilji, a tek jutarnje kupanje uz izlazak sunca... 

Izlazak sunca na Hvaru, Jelsa

   Kako je lijepo buditi se ispod vinograda pelješkog. Znamo da sa ovog mjesta potiču sva ta poznata vina po kojima je Pelješac postao slavan, ali da ima ovako lijepe i netaknute plaže, to smo tek otkrili. Rijetko ljudi zalaze ovdje, daleko je od naseljenog mjesta. Pokoji trstenički ribar navrati kako bi uzeo žala, ni dan danas mi nije jasno u koju svrhu ga upotrebljavaju. No, bez problema sam pomogao jednom starom ribaru da napuni svoju limenu posudu.

    Šta ljudima znače nacionalni parkovi? Dođu, vide, uslikaju i odu zadovoljni viđenim. Niko ne zna šta se tamo dešava noću. Potrebno je odvažiti se i prespavati u jednom takvom parku na Mljetu, ali treba biti na oprezu i zbrisati prije no što dođu čuvari, kazne su velike. Nekada su na Mljetu bile prisutne zmije otrovnice, sada ih više nema, jer tamo danas kolo vode australijanski mungosi. Ne samo oni, i druge životinje rado dođu noću da vas pozdrave; nas, vrlo rijetke posjetioce u to mirno „njihovo“ doba: zečevi, šakali, divlje svinje, jeleni...

    Da ne bi bilo sve tako bajkovito (život uvijek teži ka nekoj ravnoteži), pobrinu se za to plašljivi komanči, ali neumoljivi u napadanju... Na Hvaru ih nema, ili ih bar nije bilo na mjestima na kojima smo bili mi (Jelsa, Vrboska, Hvar, Stari Grad), na Braču su žive ukoljice, dok se u Makarskoj nalaze pravi hibridi od komaraca. Ni na Pelješcu, Mljetu i Šolti nisu tako česti... no, premazani vodom od eukaliptusa u mnogome smo ublažili napade. Na Pelješcu je znalo biti i vrlo jezivih momenata, sve zahvaljujući našem neznanju. Predivno mjesto u trpanjskom parku, između crkve i groblja, nije predstavljalo problem... dok nismo čuli neke čudne zvuke, urlikanje nalik ljudskom, pušteno usred prevelikog bola... Ne vjerujemo u duhove, tako da smo tu mogućnost odmah odbacili... Zadovoljili smo se umirujućom konstatacijom da bi to mogla biti neka maskarada povodom trpanjsog praznika Velike Gospe u augustu. (smiješnog li objašnjena?!). Tek poslije smo od mještana saznali da su to samo obični divlji mali vukovi (ko da ima pitomih) zvani šakali, ali su izuzetno plašljivi. Eh, da smo to znali, možda bi nam i spavanje, između groblja i crkve, bilo ugodnije...

    Mnogi današnji razmaženjaci skloni su velikoj probirljivosti u hrani i piću. Vodu skoro niko ne pije, zamijenjana je raznim drugim napicima... da, koliko smo je samo željeli tada na Šolti, daleko od civilizacije a pored samog mora. Dok smo nastojali da prepješačimo od jednog naseljenog mjesta do drugog, totalno smo zaboravili da morska voda zapravo nije pitka... Ali prelijepi dašak prirode tog jutra nakon buđenja odagnao je svaku potrebu za vodom i hranom, i bez razmišljanja smo skočili u svjetlucavo more... duša nam je bila gladnija... Nakon kupanja nastavili smo put... još jedno noćenje u Nečujmu na mekanoj mediteranskoj vegetaciji... i još jedna neobična noć sa bezbroj zvjezdica...

    Sve u svemu, i najgora noć provedena negdje u pansionu sa bezbroj zvijezda zanimljivija je od jedne takve provedene u nekom od smiješnih šest...

Nacionalni park, Mljet

Pogled na kišno more iz pećine na Bolu

Ribanje, ali bez prigovaranja

Totu jim rekoh ja: / Oto ste vidili,

sve se je, bratjo ma, / zbilo ča smo htili!

Dobro smo hodili / po moru duboku,

zdravo se vratili / k našem otoku.

Petar Hektorović

    Paskoje i Nikola uputiše se jednog dana na ribanje. Krenuli oni tako sa otoka Hvara prema uskom prolazu uzmeđu Šolte i Brača, pa do Nečujma. Ta plovidba trajala je tri dana. Za to vrijeme razgovrali su i prigovarali na svojoj drvenoj barci o raznim životnim temama, dobro se hranili, a zadnji dan, blizu Nečujma, uloviše i dosta ribe, uostalom, za to su se i uputili na ovu plovidbu.

    Zašto je Hektorović odabrao baš ovaj predio kao mjesto radnje u svome djelu „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ postalo nam je jasno tek kada smo prošli cijeli taj put. Doduše, za razliku od Poskoja i Nikole naš put je trajao duže, nismo imali svoju barku, niti smo na tom putu lovili ribu, mada smo je jeli.

    Kada smo u ovaj kraj dolazili iz Makarske brodić koji nas je povezao zvao se „Amici“. Na njemu je posada imala majice u plavo-bijelim vodoravnim prugama sa žutim sidrom na srcu. Iskrcali smo se na Hvaru, na malo mjesto po imenu Jelsa. Od Jelse smo otplovili prema Braču i najzad do Splita.. Ploveći dosadnim trajektom sa kojeg se ništa nije vidjelo, izgledalo je kao da smo u nekom autobusu sa visokom prozorima.
    Kada smo ponovo odlučili oploviti ovaj kraj, krenuli smo trajektom iz Splita do Šolte, jer nije bilo drugog prevoza. U nastavku proputovanja bilo je mnogo bolje. Upravo na Šolti smo shvatili zašto su Hektorovićevi junaci prevalili toliki put da bi ribarili baš kod Nečujma. Naime, taj kraj je jako bogat ribom. Prilikom pješačenja obalom mora, od Rogača do Nečujma, susreli smo jednog vrlo starog ribara koji je lovio ribu baš na tom pomenutom mjestu (slučajno ili ne?). Nakon dva dana provedena na Šolti krenuli smo dalje, pronašli neku malu lađicu čija se posada sastojala od kapetana i jednog mornara. Kapetan nas je srdačno primio na svoju barku „Kairos“, a drugi čovječuljak sa jako velikim brkovima, ponudio nam je „rakijicu za dobrodošlicu“. Pošto je bilo jako rano, valovi su bili veliki, barka niska, kapljice su nas neprestano zapljuskivale. Tek kad smo se udaljili iz nečujamskog zaljeva primjetili smo kako je Šolta iznimno lijepa, kao neki zeleni grumen izbio iz plavog mora. Pošto su valovi bili dosta jaki, morali smo se nakratko približiti njenoj obali.

Stomorska

    To je bilo kod Stomorske, još jednog ribarskog mjesta na Šolti. Mogli smo vidjeti nekoliko brodova privezanih uz obalu i ljude kako hvataju užad sa tek pristiglih plovila, a iza su se redale stomorske građevine sazidane uz samu obalu. Lagano smo se odvajali i primicali uskom prolazu Šolte i Brača. Ta dva otoka kao da su nekada bili jedan, i odlučili napraviti prolaz za ribare koji su eto, čak sa Hvara, dolazili ovdje loviti ribu. Brač je izgledom nešto silniji od Šolte. On kao da se nerazdvojno vjenčao sa njom, a njihove ruke, dva rta između kojih upravo trebamo proći, vjerovatno se spoje onda kada to niko ne vidi. Pogledamo li između njih iz daljine, nazire se otok kiklopa. Taj presilni Hvar, a iza njega, teško vidljivi Đavolji otoci, kobni za mnoge mornare. 

Pogled na Brač i Šoltu

    Hvar ko Hvar, na njemu svega ima, ali ovoga puta ćemo samo ploviti, tako da se odmah bacamo u potragu za ribama.

    Nismo zaobišli ni čuveni Bol. Ponovo na Brač, ovaj put nas je ugostila „Lipa Brela“, zaista jedan prekrasan drveni brodić koji je odmah na prvu, svojim izgledom, privukao naše poglede, a do ušiju naših dopirale su predivne note koje su nas mamile da se ukrcamo na njega. Tražeći kapetana, iznenadili smo se kada nas uputiše na jednog mladića. Pa ko kaže da kapetan mora biti star i sijed? Ovaj mladić je odlično obavljao svoj posao. Smjestismo se mi na vrh, na samu palubu, noge spustili niz tijelo lađe i... i prepustili se njihanju valova, a more nas je neprestano zapljuskivalo. Mnogo stranaca bijaše na brodu, Čeha, Rusa, Slovaka, Mađara i mi. Još kada nas ljubazni mornar i ostatak "posade" ponudiše tek pečenim lubinom i domaćim vinom, sreći nije bilo kraja...

 Tri dana između Starigrada

Hvara, Šolte i Hvara

Sa ovim ljudima

(O, bože, tebi hvala)

Osjetih kako dišem

I kako se razgovara

Dok biblijska, vino i riba,

Dobra hrana

Okrepljuje nas

                                                  Ivan Kordić

Pogled na Hvar

Pogled na Šoltu