Showing posts with label Jajce. Show all posts
Showing posts with label Jajce. Show all posts

Monday, October 11, 2010

Njena zelena oka dva

    Kako je samo zgodna, njeni slapovi i vijuge kao najljepše djevojačke obline... Lijepa je i čista, bistra, nevino hladna... Na obalama njenog lica kosa je zelena kao trava, a ovdje je, pak, najzelenija. Očaravajući se njiše ta njena kosa, ljulja je vjetar, a voda je blago dodiruje... sve je to njeno lice – nježno i glatko, a vječita mladost u odrazu je njenom. Zaljubljen sam u nju, zaljubljen u Plivu, zaljubljen u njena zelena oka dva... Oka dva kao jezera dva, a još zelena – lijepo je to priroda načinila – nazvat ću ih Plivska...
    Oči su ukras svakog lica, u njima se vidi ono što se ušima ne može čuti... Ona tako komunicira s nama, u očima se vidi istina. Ova dva zelena oka odaju svoju tajnu, treba se dobro zagledati u njih – najbolje u četiri oka, tada se otkriju velike istine, one ostanu znane samo nama, zagledanim!
    Na obalama jezera dva – obrve, kao u svake ljepotice lijepo dotjerane - ovdje su zelene, listopadne, vrba, jasen... krase njene oči...
    Njene oči krase i trepavice, ah, te stare vodenice... kao da i dalje žude za svojom prvobitnom namjenom, da melju žito... Ako, zagledani u njih, pažljivo osluškujemo, možda i čujemo „kamen“ kako melje, svojim jednakim tonom omamljuje... uspavljuje. Sve je kao san...

Thursday, October 7, 2010

Kraljevski je to grad


Unutrašnjost tvrđave
    Prije no što je to postao, Jajce je bilo jedno vrlo važno strateško mjesto Bosne, ali i regiona. Onda dolazi Tvrtkova vladavina, pa Turci... Klasična smjena vlasti na ovim prostorima nije zaobišla ni Jajce, tako je poslije turske vladavine došla i austrougarska. Iza njih još ostade samo sloj povijesti. Sin vojvode Vukca Hrvatinića, Hrvoje, smatra se ocem ovoga grada. On je podigao prvu tvrđavu, a tada je to značilo grad. Danas je od nje ostao jedan sloj u temelju od sedre, dok se na nju nastavlja klesani kamen iz kasnijeg perioda. Još jedan trag iz doba Hrvoja Hrvatinića jeste građevina, zvana „Katakombe“. Velika nepoznanica za istraživače, a najviše fasciniraju znakovi u njenoj unutrašnjosti. Tu se nalaze isklesani križ i polumjesec, jedan do drugog. Znamo da je križ simbol katoličkog učenja, a polumjesec bogumilskog. Nije li to dokaz da su ovdje vijekovima različiti ljudi živjeli jedni pored drugih? Ne samo živjeli, nego se i poštivali. Ovaj dokaz treba dobro proučiti i svim zlonamjernicima pokazati kako su bili u krivu kad kažu da su ovdje ljudi različitih pogleda na svijet samo „režali“ jedni na druge. 
    Tvrđava je dobila svoj konačan izgled za vrijeme Trvtkove vladavine, a naredni osvajači su je prilagođavali svojim potrebama. U njenoj unutrašnjosti sačuvana je turska barutana, sagrađena u XVII vijeku. Do barutane (džebhane), na južnoj strani, uzdiže se poveći bastion na kome je još za vrijeme austrougarske okupacije postavljena sirena, a danas je ona znak za uzbunu... Svi ostave svoj biljeg. 
    Na istom uzvišenju, oko tvrđave, nanizane su kuće izgrađene kako orijentalnom arhitekturom, tako i savremenom gradnjom. U podnožju je čaršija, a urbanizacijom je izgrađena  i pokoja zgrada – današnji izgled grada.... Sve se to nalazi u škarama rijeka Vrbasa i Plive. 
    Ulazna kapija grada, nastala je skoro kad i sam grad. I ta kapija je doživjela svoju civilizacijsku slojevitost. Izgrađena u srednjovjekovnoj Bosni, Turci od nje napraviše sahat-kulu, dok su austrijski lopovi ukrali sa nje sat. Vjerovatno se on danas nalazi u nekom od muzeja u Austriji ili Mađarskoj, ili ko zna gdje, uglavnom, niko to ne zna sa sigurnošću. 
Crkva sv. Marije i toranj sv. Luke
    U Jajcu je bezbroj detalja i momenata koji nas tjeraju na razmišljanje, istraživače na duboko analiziranje, arheologe na temeljito opipavanje, a historičare na veliko proučavanja prikupljenog materijala. Crkva sv. Marije sa tornjem sv. Luke previše je zanimljiv slučaj da bi se u kratkim crtama moglo nešto više reći o tome. Znamo da je ovo u početku bila crkva izgrađena u XII ili XIII vijeku, romanskim stilom. U XV vijeku ona je rekontruisana i obrađena u gotičkom stilu, a u njoj je 1461. godine krunisan kralj Stjepan Tomašević. Godine 1528., kada je osmanska vlast došla na ove prostore, crkva je pretvorena u džamiju a nazvana po sultanu Sulejmanu II. Od kada je postala džamija, ovu crkvu su harali požari... a od zadnjeg 1832. godine više se nije upotrebljavala ni kao crkva ni kao džamija... ostali su samo zidovi.
    Šta li je ona danas? Crkva? Džamija? Na tabli ispred ovog misterioznog objekta, između ostalog, stoji: Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijela/donijelo odluku kojom se graditeljska cjelina – Crkva sv. Marije sa tornjem sv. Luke u Jajcu, proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
A što je posebno zanimljivo:
Oštećenje, uništenje, ili prisvajanje spomenika, kao i nedopušteno obavljanje istraživanja i drugih radova na spomeniku predstavlja krivično djelo. 
Bože, da li sam je prisvajao? 

Jajce
Originalni grb kralja Tvrtka na ulazu

Friday, October 1, 2010

Teče i teče, teče jedan slap


 Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati. 
                     Dobriša Cesarić



    A voda žubori.
    Sa vidikovca se osjete kapljice kako hlade, a voda teče i teče... Ona kao da skida s duše taj nagomilani smrad, kao da ispira sve ono što ju je danima prljalo... dovoljno je samo duboko udahnuti i prepustiti se vodi da nas hipnotiše.
Duga na vodopadu
    Pliva. Lijepa rijeka. Najzaslužnija za ovaj prizor, mogli bismo tako reći. Ona opominje, upozorava da ipak teče. Teče naš život, kao što teku i kapljice koje ga sačinjavaju. Svaka od njih izdvojena ne znači mnogo, ali slap je sačinjen od tih kapi, od bezbroj kapi, svaka ima svoju ulogu: jedne se pretvaraju u maglu, druge se spajaju u jednu cjelinu čineći tako silinu vode u slapu, neke se, pak, pretvaraju u male mjehuriće, vjerovatno iz estetskih razloga, dok one najvrijednije prave krasan zadivljujući spektar - njihov cilj je usrećiti pokojeg putnika koji bi tu dugu zapazio...
    Vrbas. Mnogo je zaslužan. Možda ni Pliva ne bi tako naglo hitala ka Vrbasu da je on, tako kavaljerski, ne čeka u blizini. Nakon pada od dvadeset i pet metara, taman što dođe sebi od silnog udara i zauzme svoj prvobitni tok, dolazi ušće. I tu je njen kraj. Ulijeva se u veću rijeku, dalje nosi njeno ime. Vrbas pomiješan sa Plivom teče dalje samo kao Vrbas, a Pliva je svoj kratki put završila. Za to kratko vrijeme, duž svog toka, ova rijeka mnogo je učinila... a kulminacija njenih ljepota oličena je divnim vodopadom u Jajcu.