Njena zelena oka dva

    Kako je samo zgodna, njeni slapovi i vijuge kao najljepše djevojačke obline... Lijepa je i čista, bistra, nevino hladna... Na obalama njenog lica kosa je zelena kao trava, a ovdje je, pak, najzelenija. Očaravajući se njiše ta njena kosa, ljulja je vjetar, a voda je blago dodiruje... sve je to njeno lice – nježno i glatko, a vječita mladost u odrazu je njenom. Zaljubljen sam u nju, zaljubljen u Plivu, zaljubljen u njena zelena oka dva... Oka dva kao jezera dva, a još zelena – lijepo je to priroda načinila – nazvat ću ih Plivska...

    Oči su ukras svakog lica, u njima se vidi ono što se ušima ne može čuti... Ona tako komunicira s nama, u očima se vidi istina. Ova dva zelena oka odaju svoju tajnu, treba se dobro zagledati u njih – najbolje u četiri oka, tada se otkriju velike istine, one ostanu znane samo nama, zagledanim!

    Na obalama jezera dva – obrve, kao u svake ljepotice lijepo dotjerane - ovdje su zelene, listopadne, vrba, jasen... krase njene oči...

    Njene oči krase i trepavice, ah, te stare vodenice... kao da i dalje žude za svojom prvobitnom namjenom, da melju žito... Ako, zagledani u njih, pažljivo osluškujemo, možda i čujemo „kamen“ kako melje, svojim jednakim tonom omamljuje... uspavljuje. Sve je kao san...

Teče i teče, teče jedan slap

 Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati. 
                     Dobriša Cesarić

    A voda žubori.
    Sa vidikovca se osjete kapljice kako hlade, a voda teče i teče... Ona kao da skida s duše taj nagomilani smrad, kao da ispira sve ono što ju je danima prljalo... dovoljno je samo duboko udahnuti i prepustiti se vodi da nas hipnotiše.

Duga na vodopadu

    Pliva. Lijepa rijeka. Najzaslužnija za ovaj prizor, mogli bismo tako reći. Ona opominje, upozorava da ipak teče. Teče naš život, kao što teku i kapljice koje ga sačinjavaju. Svaka od njih izdvojena ne znači mnogo, ali slap je sačinjen od tih kapi, od bezbroj kapi, svaka ima svoju ulogu: jedne se pretvaraju u maglu, druge se spajaju u jednu cjelinu čineći tako silinu vode u slapu, neke se, pak, pretvaraju u male mjehuriće, vjerovatno iz estetskih razloga, dok one najvrijednije prave krasan zadivljujući spektar - njihov cilj je usrećiti pokojeg putnika koji bi tu dugu zapazio...
    Vrbas. Mnogo je zaslužan. Možda ni Pliva ne bi tako naglo hitala ka Vrbasu da je on, tako kavaljerski, ne čeka u blizini. Nakon pada od dvadeset i pet metara, taman što dođe sebi od silnog udara i zauzme svoj prvobitni tok, dolazi ušće. I tu je njen kraj. Ulijeva se u veću rijeku, dalje nosi njeno ime. Vrbas pomiješan sa Plivom teče dalje samo kao Vrbas, a Pliva je svoj kratki put završila. Za to kratko vrijeme, duž svog toka, ova rijeka mnogo je učinila... a kulminacija njenih ljepota oličena je divnim vodopadom u Jajcu.