Basna o Liscu, Golubu i Vepru

     Pored odlaska u prirodu, bijega od svakodnevnog zagađenja, bijega od žene, od muža, pored odličnog razloga za popiti koju, ili skontati se možda sa nekim, ili naprosto druženja radi... odlazak u planinu može biti i edukativnog karaktera: ako gledamo sa onomastičkog stanovišta, otvaraju nam se široke mogućnosti interpretacije različitih toponima zadirenjem u njihovu etimologiju... ili, što bi rekao prijatelj Braco Babić, sva ta imena sela, brda, dolina, rijeka i jezera nam govore o bistrini uma naših predaka - gorštaka, jer po mnogim nazivima možemo otkriti kakvo nas tlo očekuje na putu, ili koja vrsta šume je najzastupljenija, da li je mjesto bogato vodom, nekom divljači ili ne. Česti nazivi su i oni slikovito-poetični, gdje nam njihovo odgonetanje uz pomoć mašte i mitskog arhetipa može dati različite i izuzetno zanimljive rezultate. Možda nam se ukaže i kakva historijska činjenica, ili sve ostane samo na mašti; i u jednom i u drugom slučaju komuniciramo sa prošlošću... jer i preci su se služili maštom da bi dali sve te nazive, e tu nam je dodirna tačka.

     Kada od sela Vrselje idete prema planini Lisac (1302 m nv - kako kažu JNA karte) morate preći preko Jetinice (1175 m nv), a iza odmah Jelina (1331 m nv), pa se može preko ili podno nje. Kada sam gledao u kartu, nisam mogao a da se ne zapitam da li je možda u pitanju kakva štamparska greška na karti, jer mi je bilo logično, ali i drago što se na početku prevarih i pomislih da se ovaj prijevoj ispod Jeline naziva Jelinica, kao deminutiv. 
     S lijeve strane vidimo Ivovac i vrh Liskovača (1348 m nv) a u pozadini se izdiže Kapak (1411 m nv), dok se nešto sjevernije od Lisca i Jeline nalazi Golub (1290 m nv) ispod kojeg se krije nekada najmanje selo u Jugoslaviji, Zadine (kao da je Golub izlegao jaje), a danas kao da svi hoće uporno da izbrišu taj podatak iz pamćenja. Nadomak  Zadina je i planinarski dom „Lisac“, u vlasništvu PD „Tajan“ Zenica.  

     Lisac sa svojim brežuljcima, brdima, kosama, padinama s jedne strane i Vepar s druge čine tako klanac vijugavoj rijeci Bosni koja će vrhunac vijugavosti doživjeti oko Vranduka.

     I tako bajka može početi ako se uroni u čudesnu toponimiju ovog zeničkog kraja, mada ni u drugim krajevima Bosne nije drugačija situacija za one koji imaju bar malo mašte ispod svoje kape.

Šetali se tako Lisac, Golub i Vepar, kad najednom, gle čuda...

Planinarski dom "Lisac" (PD "Tajan-Lisac" Zenica)

Zov Peruna

    U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet. 

    Perun, planina poviš Vareša. Njen najviši vrh Karasovina / Karahasanovina (1427 m/nv). Planinarski dom „Javorje“ - topao dom sa toplim dušama domaćina Mirnesa i Dženane. 

Rijeka Bukovica /Bobovac/

    Trinaestočlana ekspedicija uputila se prema pomenutom cilju iz smjera Kraljeve Sutjeske uz rijeku Bukovicu (kraljičin uzdah za njom i danas se osjeti i čuje čak iz Rima), preko Bobovca, kroz Mijakoviće - selo koje leži na srednjovjekovnim temeljima, pa kroz njegov zaselak, Kolakovići, sa živopisnim krajolicima i drvenim kolibama u tradicionalnom (ja bih rekao prinudno-praktičnom) stilu. Sa tog mjesta smo počeli lagano da se uspinjemo kroz gustu šumu četinara (Medšumice), sa uzdahom iznenađenja za pluća. Pored prijevoja Kruškovac a podno uzvisine Prislon približavamo se visoravni Goruške Poljice, a svuda uokolo koloplet različitih motiva koji ne mogu tako lako promaći onima koji se hrane njima, na račun njih žive, uostalom, zbog njih su i došli tu. Tu smo negdje na raskrsnici, lijevo Pratarsko Javorje, desno najviši vrh kantona, Karasovina, a pravo planinarski dom. 

Mijakovići (923 m nv)

    Znamo da je Perun bio slavenski Zeus, gromovnik. U njegovu se čast prinosile žrtve, njega se bojalo - jednostavno Bog. Danas ne znamo mnogo o tome, tek ponešto. Znamo da su tu živjeli ljudi (neko je morao dati sva ta imena brdima i dolinama, rijekama i jezerima...), a ni ne pomišljamo da su možda mogli vršiti neke rituale baš na ovom području oko Vareša, mjestu gdje i danas rudna bogatstva nisu presušila. Iz sačuvanog naziva ove planine sa sigurnošću znamo da on datira negdje iz srednjeg vijeka, a tada mu žitelji ovog kraja nisu bez razloga dali baš to, za njih izuzetno sveto ime: PERUN. Ti isti ljudi živjeli su tu i kada su došli Turci, možda su samo neki promijenili vjerovanja, no arhetip je ostao: najviši vrh Peruna naziva se Karahasanovina (poslije ispadanjem glasa „h“ dobijemo oblik Karasovina) - kara (tur.) - crn / hasan (arap.) lijep = CRNA LJEPOTA. Da li je to božanstvo? S obzirom da ne znamo ni iz predanja, ni iz kakvih spisa da je ovaj vrh nekada bio vlasništvo nekog crnog Hasana, ili, kao što se prefiks -kara znao koristi u smislu „zao“, zlobnog Hasana, onda u čistom prevodu na slavenski slobodno se možemo poslužiti maštom da pridjev „crne ljepote“ baš odgovara jednom Gromovniku.

Goruške Poljice /Perun/ (1172 m nv) 

Dvorište pl. doma "Javorje" /Perun/

Pogled sa vrha Karasovina /Perun/ (1427 m nv)

Lisac ogrnut godišnjim dobima

Lukav li je taj lisac Lisac

    Tako je on s jedne strane dopustio da mu pod nos čadi fabrička neminovnost, dok je svojim tijelom, odmah iza, sačuvao gomilu čistog vazduha za one koji bi se sjetili da im je neophodan. Baš ti takvi, u srcu kiseoničkih pluća, izgradiše sebi mali dom da mogu neometano disati... Duboko udahnuti na nos, te vazduh izbaciti na usta... tako kažu mudriji.  

Lisac ima i nekoliko, mudriji će shvatiti zašto, kontradiktornosti. Recimo, na pola puta do pomenutog ognjišta čistog zraka nalazi se pauza sa izvorom koju inače zovu Odmor na vrbi. Ništa ne bi bilo čudno da lukava lija nije i ovdje umiješala svoje prste, te često tu ne bude ni traga od vode, ali još manje traga od kakve vrbe. Kažu da je nekad zaista tu rasla vrba. Da li je bila žalosnica, pitam se ja? Malo prije Vrbe, dolje u podnožju Lisca nalazi se prijevoj Drijenak. Vidio sam na njemu krava, ovaca, pa čak i jednog konja kako se igra u brzom trku sa kravom, ali drijena ni jednog nisam vidio. Opet lukava Liščeva kontradiktornost? Pohvalio bih uočen mladi kalem na tom mjestu - koji kao da hoće reći kako je čovjek ipak sačuvao trag zdravog razuma. Na leđima Lisca nalazi se visoravan Pašinac. Dobio je ime po dobroj travi za ispašu stoke. Može se vidjeti pokoji brabonjak, pokoja ovčica i pokoji čobančić (doduše na terenskom motociklu), ali ono što zabrinjava jeste njihov konstatan brojčani pad. Stariji pričaju da je na tom Pašincu nekada bilo šest izvora, danas ih možemo sresti svega dva. Gdje su otišli izvori? Ovce ih nisu mogle posrkati! Nisu ni čovjekova usta, ali jesu čovjekove oči, žedne da ubiju koku što nosi zlatna jaja, olako posežu za sjekirom.

Čudnovati Lisac

     Selo Zadine. Na planini? Da. Kako to? Pa ucrtano je na detaljnijoj karti i slovi za najmanje u Jugoslaviji. Pa kako kad Jugoslavije više nema? Pa kako nema, kada ja imam kartu Jugoslavije na kojo je ucrtano selo koje važi za najmanje u toj državi...? Ako nema Jugoslavije, nema ni Zadina! Dobro, neka ti bude, ali svakako mještana tog sela više nema. Tačno, nema ih, ali imaju njihovi grobovi i danas sačuvani...  Oni su nijemi svjedoci njihova postojanja...

Svjedočanstvo o drijenovima kojih više nema, svjedočanstvo o vrbi koje više nema, svjedočanstvo o izvorima kojih skoro pa više nema, svjedočanstvo o Zadinama za koje se nastoji da ih nema, svjedočanstvo o ispašama kojih će da nema... Ta svjedočanstva čuva lukavi Lisac još uvijek u svojoj esenciji, odolijevajući svim godišnjim dobima, kao i svim ljudskim rušilačkim dobima! Čuva to Lisac da bi pokoljenja znala šta im to preci sebično uzeše za sebe, a oni će i dalje da se s ponosom diče svojim djedovima i koračaju njihovim grešnim stopama duboko utisnutim u snijeg, zemlju, travu, lišće...

Rodini tragovi

    Bijela roda (lat. Ciconia ciconia) je ptica iz porodice roda (Ciconiidae) koja ima dug i crven kljun. Ima dug vrat i duge, crvene i tanke noge. Perje joj je bijele boje, a na krilima se nalazi nešto dugog i crnog perja.

    Djevojčica nikada nije vidjela rodu. Industrijski grad u kom je živjela, to joj nije dozvoljavao.

   Jedne jeseni djevojčica je krenula u uobičajenu ekspediciju na obližnju rijeku (više je to potok nego rijeka) koja se ulijeva u jednu veću rijeku Bosnu. 

    Babina rijeka je naizgled miran i naivan potočić, no s tim se ne bi složili mještani nekoliko naselja smještenih oko nje. Znala im je zadati mnoge nevolje za vrijeme topljenja snijega, rušeći tako mostove, potkopavajući i urušavajući puteve, puteljke, putiće...

    Kada se desio taj čudni događaj, rijeka je bila onaj mirni naivni potočić sa ribicama i žabicama... eh, eto šta nam privuće našu Ciconiu u ove krajeve. Kako je bila jesen, vjerovatno je odlučila odsjesti u kanjonu Babine rijeke dok se nalazila na svom neizostavnom jednogodišnjem putovanju... čak do južnog dijela Afrike - ponekad. 

    Susret je bio uzbudljiv - sa obe strane. Djevojčica je vrisnula. Od radosti, ili od zaprepaštenja? Roda je odmah, ne prepuštajući ništa slučaju, raširila svoja sivo-bijela krila, ispružila crvene noge u pravcu svoga tijela kao strijela i poletjela u potragu za izgubljenim karavanom koji je već bio formiran u obliku slova V. 

    Kratka uzbudljiva priča koju nam je djevojčica ispričala vjerovatno zvuči nestvarno, ali rijeka je ta koja je sačuvala dokaze kako bi joj mi, obični slušaoci, vjerovali... U njoj su ostali tragovi, tragovi, tragovi...   

  

Iza ugla Divlji zapad

    Taj vodopad ima nešto čudno u sebi.

   Nije prirodno građen, nego je produkt čovjekove ruke, izgrađen tu za potrebe obližnjeg kamenoloma. Preko ljeta smanji se vodostaj Babine rijeke i on izgleda tužno. Ali jednog ljeta voda je za neko čudo bila bujna i u predvječerje on je davao neko mistično ozračje. U podnožju vodopada stvara se malo jezerce koje vrlo često izletnici koriste za kupanje.

    Nešto bliže prema Zenici nalazI se stijene koje svojom grandioznošću podsjećaju na vliki Grand Canyon u Americi, ali samo svojim izgledom nikako i veličinom. Neki mještani obližnjih naselja koja se zajedno zovu Babino Selo, ovu stijenu nazivaju „Oči“, jer ima vidljive dvije špilje na samom vrhu stijene koje podsjećaju na dva oka. Podno ove stijene nalaze se još neke manje špilje koje su se proslavile udomljavanjem nekolicine beskućnika, a jedan je čak tu boravio toliko dugo da ga je posjetio i čovjek koji traga za  neobičnim ljudima i mjestima u regionu, Nisvet Džanko, sa svojom emisijom „Pozitivna geografija“. Nekoliko metara od stijene već neko vrijeme postoji i jedno romsko naselje, sagrađeno od ostataka automobila i drugih materijala koji su već negdje bili odbačeni. 

   Zanimljivo je to kako samo nekoliko kilometara od Zenice (kao nekog „civiliziranog“ mjesta) postoje na hiljadu godina udaljine ljudske sudbine i zanimljiva prirodna okruženja...

Kolika je Banja Luka

Kolika je šeher Banja Luka,
s kraja na kraj puna djevojaka.
Svaka ima ašik momka svoga,
sama Fata trides’ i jednoga.
Al’ ne prođe ni godina dana
sve se cure poudaše redom,
samo Fata osta neudata.

    Dvije žene sa mnogo godina žive na Boriku.

    Godina imaju mnogo, ali bistar um i vedar duh.

    Jedine su prijateljice jedna drugoj u toj teškoj staračkoj dobi, tako se pomažu, u miru i spokojstvu žive...

    U centru grada spomenik... palim borcima u NOB-u. U sredini spomen zid, a na vrhu petokraka... okolo su spomen glave tih silnih junaka... Zanimljiv natpis na spomeniku bijaše, ćira i lata u istom sadržaju stoje:

СЛАВА БОРЦИМА ПАЛИМ

ZA SLOBODU OTADŽBINE, ZA BRATSTVO

И БОЉИ ЖИВОТ НАШИХ НАРОДА

     ...davno prešle osamdesete, jedna uživa u čitanju koristeći se starim povečalom, druga pokretna i okretna: na tavan, kupovinu, po drva – teška sudbina starosti ih steže.

    Prvo bijaše crkva Svete trojice... (gradila se od 1925.-1929.)... sa radom počela 1939., srušena od njemačkih bombardera 1941. Nešto kasnije na tom mjestu bi podignut pomenuti spomenik palim borcima koji je 1993. premješten na drugu lokaciju... a na temeljima stare crkve počela izgradnja nove, ovaj put pod nazivom „hram Hrista Spasitelja“... iste godine je srušena Ferhadija, najveća i najljepša džamija u Banja Luci koje je izgrađena davne 1579. u prepoznatljivoj bosanskoj arhitekturi... također u centru grada... Kamen temeljac za njenu obnovu udaren je 2001. na mjestu gdje se nalazila i ranije, a danas (2010.) izgradnja je došla negdje do pola...

    ...pa zar im nije dosta i ta muka, nego još zgrade uporno oko glava njihovih obruč vežu...

    Zgrade u vis se dižu, širine i visene grabe... a između njih još uvijek tanak dim iz jednog odžaka do oblaka seže...

    

    Gospodska ulica nasta krajem 19. vijeka... izgradi se tada njen današnji izgled – čaršija... mnoge trgovačke radnje zauzeše svoja mjesta – čekaju mnogobrojne kupce da uđu baš kod njih... Ako vas tko bude pitao gdje se nalazi Gospodska ulica, znajte da se nalazi u ulici Veselina Masleše...

    ...sjećaju se dvije starice nježne kako je tada, usred potresa iznenadnog, samo ćerpič ostao stamen, a ostala materija u tragediju pretvorena...

    Kuća malena, od silnih zgrada jedva se vidi, ali miris sirnice, iz te kućice malene, jači je i od blokova betonskih...

   

    Kada je formirana Vrbaska banovina 1929. godine i kada je za prvog bana postavljen Svetislav Tisa Milosavljević, osjećala se potreba za izgradnjom jednog reprezentativnog sjedišta... Banski dvor se izgradi tada...

    Čude se dvije stare žene šta ako se Onaj odozgo ponovo odluči poigrati sa tlom ispod ognjišta naših, kako će opstati te velike kuće zbijene u kvadrate, a u njima još mnogo malih kvadratića zbijenih semi u sabe... Zašto crveno nebo nesreću sluti?

    

     Robna kuća “Boska” otvorena je 6. jula 1978... prepoznatljivi je simbol grada Banja Luke... Ako pitate za centar, mnogi će reći Boska. Tu se mladi sastaju – korzo... veliki plato, veliki trg, kino... tržnica... sve se nalazi nekoliko koraka od nje...

    Dvije starice dobročudne na Boriku žive... čude se ljudima što ih na silu u grob šalju... a na mjestu njihovom grobnicu da kopaju...

    Samo se čude, ali ne i brinu, jer njihov vedar duh jači je i od smrti!

    ...ćerpičara mala bijaše i dalje... nježno se opire nadolazećim bagerima... svojom dušom koju još uvijek njeguje, podmlađuje...

    A dvije nježne starice do crkve jutrom poraniše - pomen misu, misu zadušnicu održaše, za svoje najmilije...

Novembarsko kupanje na Vrbasu

    Miholjsko ljeto. Ali Vrbas je hladan u ovo doba godine. Zapravo, kad Vrbas nije hladan? Svjetluca na suncu, a do njega se uzdiže čokoladni Kastel, sav u jesenjem spektru, ukrašen vrbama, topolama, jablanovima... također sve u čokoladnoj boji... Lagano smo se kretali rubovima, rubovima Kastela, rubovima Vrbasa, rubovima Banja Luke. Upravo sa rubova se najbolje osjeti jedan grad, njegova duša, srž... Sa strane smo se sladili čokoladnim prizorom tvrđave i uživali u blagom suncu koje je milovalo naša lica i davalo neki čudan osjećaj nadahnuća.

Rijeka Vrbas

    Pored Vrbasa, a ispod tvrđave, tri starija čovjeka igrala su šah. Na sebi su imali samo donje rublje, dakle, sunčali su se i igrali šah. Do njih se nalazila jedna grupica u istom broju, ali dosta mlađa... po mojoj slobodnoj procjeni bilo im je ispod osamnaest, ali se nije  moglo reći ni da su baš djeca. Dva mladića i jedna djevojka sladili su se banjalučkim „Nektarom“. Možete pretpostaviti da na sebi nisu imali ništa do gaća, a djevojka je imala još i grudnjak (nije ovo bila nikakva kupaća oprema, nego običan tzv. donji veš). Sve je bilo mirno, voda je lagano i sporo tekla, sunce umjereno grijalo... i odjednom, naglo se poče razbijati monotonija novembarske ljenosti... prvo je skočio u vodu stariji čovjek, proćelav, igrajući šaha bio nam je okrenut leđima. Za njim i druga dvojica. Bez ustezanja su se brčkali u hladnom Vrbasu, kao da je to nešto sasvim uobičajeno... Da je Vrbas izrazito hladan primjetismo tek onda kada je podmladak novembraskih kupača počeo ulaziti u vodu. Lica su im bila iskrivljena od hladnoće, dok su se jedinom ženskom predstavniku ovog rituala usne plavile kao Vrbas. Vjerovatno je to bio samo odsjaj plave boje, u Vrbasu nebo a na usnama Vrbas. Mi smo sjedili na jednoj vrbi koja je rasla ukoso iznad rijeke, noge spustili ured do vode i posmatrali...

Djevojčica posmatra kupače

    Sutradan, poslije kvalitetnog spavanja (za pohvaliti okrepljujuči banjalučki zrak), poranismo na isto mjesto da bi se uvjerili kako ovo nije bio baš san. Samo smo vrbu nad Vrbasom (ahaaa, zato li ta rijeka nosi to ime) zamijenili zidinama Kastela. Imali smo bolji pogled na korito i mjesto kupača. I, nije bio san. Dolje je stajao čovjek (nijedan od jučerašnjih) sa velikom sijedom bradom skupljenom u rep, na dva mjesta, i dugom sijedom kosom. Skinuo je svoju odjeću (osim gaća) i krenuo sa svojim, vjerovatno uobičajenim jutarnjim ritualom. Shvatili smo da pozdravlja sunce, pošto se okrenuo licem prema njemu sa uzdignutim rukama. Ostao je u tom položaju jedno vrijeme, zatim kao ispaljen skoči u hladni Vrbas, mada je i jutro bilo prohladno, ali sunčano. Izvali se na leđa i prepusti nizvodnim brzacima.

    Sada da pominjemo činjenice kako je banjalučki Kastel izgrađen od strane Rimljana kao zaštita puteva i vodenih tokova, i da su ga Turci svojim osvajanjem proširili u današnji izgled, a sve kasnije imperije sačuvale od propadanja (dabome, i iskorišćavale njegove zidine), doduše od vječite prirodne imperije kojoj se ćejfnulo da '69. potrese Banja Luku, niko nije ostao nedodirnut pa tako ni Kastel, ali sve to toliko nije ni bitno za ljude koji znaju uživati u trenu (treba znati majstorski uzivati u trenu)... a ovi kupači itekako znaju šta rade...

Njihovi tragovi...

"Kako na ovom svijetu prostreš, tako ćeš na onom spavati."

Jevrejska poslovica 

    Ne poznajem niti jednog Jerveja. Šteta! Kažu da ih danas u Zenici ima svega nekoliko. Prije ih je bilo mnogo više, uostalom, kao i u cijeloj Evropi. Protjerivani su svuda gdje bi se naselili. Poslije takvog jednog progona došli su i u Bosnu, a nekoliko porodica našlo je utočište u Zenici. Vjerno čuvajući svoju tradiciju i religiju njih nekoliko je podiglo predivnu sinagogu u strogom centru grada. Smatra se da je to jedna od najljepših sinagoga u BiH. Do fašističkih progona i ubijanja ovog naroda, u Zenici ih je živjelo oko tristotinjak... a onda je došlo do te neljudske, bolesne i neshvatljive mržnje prema drugom i drugačijem... A to je mržnja jednostavno, ja bih rekao, mržnja prema samom sebi... Mrziti nešto što je različito od nas samih znači mrziti ogledalo koje zorno pokazuje naš pravi izgled... Plod te mržnje jeste i većinski sadržaj jevrejskog groblja na putu prema Raspotočju, u njemu se datumi nevjerovatno poklapaju sa Drugim svjetskim ratom. Po pričama to  groblje je osnovano i mnogo prije, možda i prije stotinu pedeset godina (kada su se Jevreji i doselili u Zenicu), ali spomenici koji datiraju iz tog doba su tu u manjini, na njima se ne mogu ni pročitati natpisi niti godina smrti pokojnika...

    Na jednom nadgrobnom spomeniku lijepo su isklesani simboli ruku, one se jedva dodiruju. Čest je to jevrejski simbol na sličnim spomenicima, a simbolizuje njihovo isključivo pravo blagosiljanja... Ispruženi prsti na ovom spomeniku kao da žude za slobodom, ili nam mašu sa porukom da su ipak slobodni. Ljudski duh se ne može prognati, uništiti ni zarobiti... Dodiruju se kažiprst i srednji, dok dva palca žude da se dotaknu, ali se ne dodiruju... Tako postavljene ruke čine jedan trougao... a ispod njih se nalaze druge dvije ruke, razdvojene...

    Na ostalim spomenicima su uglavnom ispisane godine rođenja ili smrti onoga koji tu počiva sa obaveznim hebrejskim natpisima i davidovom zvijezdom...

    ...Gasela Libing, na njenom grobu piše kako je bila žrtva fašizma, a ispod tog teksta stoji popis ožalošćenih, muž: Hedman, kćerka: Anabela, zet: Jozi, unuče: Jolica...

    "Tije nišmato cerura bicror (h)a-hajim" (Neka bi mu duša bila vezana u snop živih)...

Prilaz do jevrejskog groblja

Možda posljednji čuvar

    Kada je moj profesor Usmene književnosti dao kao mogućnost izrade seminarskog rada istraživanje starih tradicionalnih bosanskih zanata, nimalo nisam oklijevao da se latim takvog posla. Ni slutio nisam da me očekuje jedno vrlo zanimljivo istraživanje, odnosno, odlazak u jedno isto tako zanimljivo selo. Goduša mu bijaše ime. Selo nadaleko poznato po jednom: nekada su se ovdje sve porodice bavile istim zanatom, čibučarstvom. Moj zadatak je bio pronaći još neki trag koji bi mi mogao tome posvjedočiti.
    Krećemo tako ja i moja djevojka (koja je uvijek tu da ne bih bio sam) u ranim jutarnjim satima vozom iz Zenice prema Visokom. Prolazimo kroz visočku čaršiju (kafa uz rijeku Fojnicu) pa do piramide. Tu se skrene jugozapadnim putem prema Kiseljaku... Pješačimo mi tako jedno dva kilometra do sela Buce gdje se skrene još južnije, a tada udarimo na veliku uzbrdicu. Da ne bismo previše lunjali zaustavimo mi jedno vozilo kojim je upravljao upravo jedan mještatinin Goduše. On nas doveze tik do kuće možda i posljednjeg čuvara goduške tradicije, Vehaba Halilovića.
    Goduša je staro selo. Dovoljan je samo podatak da se u njemu nalazi jedna od najstarijih džamija u BiH izgrađena u XVI vijeku. Tu se može pronaći i manji broj stećaka, ali potpuno nezaštićenih i izloženih zubu vremena. Inače, naziv Goduša potječe još iz srednjeg vijeka, što je potvrda da je na ovom prostoru života bilo i tada.
    A Vehab Halilović je jedan vrlo drag i prijatan čovjek koji nam je izašao u susret i odgovorio na nekoliko postavljenih pitanja... Ovaj razgovor vam prenosim u cjelosti:

- Recite nam nešto o sebi i o vašem umijeću?
    Vehab Halilović: Ja sam Vehab Halilović, a vi ste došli u jedno visočko selo gdje postoji višestoljetna tradicija izrade rukotvorina od drveta i od goveđeg roga. Kada je u pitanju drvo tu se radi manje-više sve što je moguće napraviti od drveta.
    Način izrade je tradicionalan. Koriste sa alati koji su se koristili desetljećima pa i stoljećima. Ovo zanimanje je u narodu poznato pod nazivom čibučarstvo - vjerovatno zbog toga što je čibuk (sredstvo za pušenje) nekada bila dominantna rukotvorina. Osim čibuka, do prije ovoga posljednjeg rata, jako puno su se radile vrste svirala: dvojnice, frule...; zatim tespihi (za one koji ne znaju to su brojanice za molitvu); i češljevi od roga. To su bile dominantne rukotvorine. Početkom ovoga rata dolazi do redukcije Jugo tržišta, te dolazi i puno stranaca ovdje, i onda dolazi do ekspanzije tih rukotvorina, tako da se osim te tri-četiri rukotvorine sad radi svašta: od minijaturnog privjeska za ključeva pa do namještaja. Ne može niko sa sigurnošću kazati otkad se rade ove rukotvorine. Genezu ovih rukotvorina istraživala je na samom početku 50-ih godina Zorislava Marković koja je u to vrijeme bila kustosica u Zemaljaskom muzeju u Sarajevu. Ona u jednom svom radu o goduškim rukotvorinama kaže da joj tada (još tada!) ni jedan najstariji stanovnik nije znao kazati od kada se to radi. Što opet znači da ni tom najstarijem stanovniku niko nije znao kazati, onda je to siguran dokaz da se radi o višestoljetnoj tradiciji.     Ne postoji smjer, niti je ikada postojao neki smijer u nekoj srednjoj školi gdje se izučavalo ovo zanimanje. Znači to je nasljedno, s koljena na koljeno. To je tradicija moje porodice, ali i tradicija cijeloga kraja. Ovo je kraj sa nešto više od tristo domaćinstava, te gotovo da nema domaćistva u kojem neko nešto ne zna raditi. Sad je u pitanju trenutno da li svi rade? Ne rade svi, ali ima jako puno još tih koji se bave ovim poslom. U mene je to radio moj dedo, moj babo rahmetli, braća itd.., ja sam kao najmlađi u porodici, tako gledajući kako oni rade, naučio raditi. Poslije sam bio kao metalac zaposlen u tvornici automobila u Vogošći, i usput sam radio ovaj posao. Nikada i nisam prekidao da se bavim sa ovim. Dolaskom rata, dolazi i do gubitka radnog mjesta i onda se vraćam onome što sam naučio kao dijete sa 7-8 godina. Na kraju krajeva to je sad, od rata pa na ovamo, ono na ćemu ja zarađujem svoju platu. 

- Način izrade ovih rukotvorina, te materijali koji se koriste pri izradi?

Vehab Halilović, rad na čekrku

    Vehab Halilović: Sve se vrti oko glavne alatke, preteče modernog struga koji je u Goduši poznat kao čekrk. Pogon je lijeva ruka u kojoj se nalazi štap sa kajasom koji liči na violinsko gudalo i luk, pa ga vjerovatno zbog toga nazivaju lučac.

    U desnoj ruci je dlijeto u različitim oblicima, kojim se vrši struganje drveta zakačenog među kukama. Obrada frula i čibuka je slična, s tim da se kod frulica vrše dodatna bušenja oštricom koja se u Goduši naziva matkaf. Svi alati su ručne izrade i ne mogu se kupiti na širem tržištu. Kod nas se izrađuju razne vrste lulica, čibuka, cigarluka za pušenje i svaki od tih predmeta ima drugačiji naziv zbog broja komada od kojih se pravi, dužine,veličine i načina obrade. Zvali se oni piklići, šaške, trećaci ili sedmaci, kao suvenir su jako dobri. Za pravljenje češljeva od goveđeg roga tu se koriste sljedeće sprave: menđele za peglanje češljeva, sprave za glačanje, zubljenje, te niz sitnih alatki (turpija, pila, šipki za dekoraciju, peć itd…).

    Za dekoraciju se pored standardnih boja (tuševi i sl.) koristi i autentična goduška boja koja nastaje miješanjem benzina i katrana te se tako dobije lijepa smečkasta boja.

    Što se tiče drveta, dominantan je javor, a može se još koristiti orah, jasen, šljiva, trešnja i tisa. Drvo za izradu mora biti suho jer sirovo ne prima mješavinu olova i kalaja kojim se predmeti ukrašavaju. U žlijebove koji su obloženi kartonskim šablonom sipa se vrela smjesa koja se nakon hlađenja dodatno obrađuje. U upotrebi je najčešće šljivovo drvo koje služi i za šaranje istih predmeta. Šaranje se izvodi trenjem prilikom okretanja na čekrku tako da ostavlja tamne nagorjele tragove odnosno šare. U novije vrijeme mnogo je prisutnije bojenje. Zavisno od kvaliteta i od vrste, pravi se obično dnevno 10-15, 20, pa i 30 rukotvorina. Ali za profesionlne svirače potreban je cijeli jedan dan da se napravi jedna dobra frula.

- Po čemu su ovi instrumenti specifični u odnosu na neke slične u svijetu?
    Vehab Halilović: Svugdje se svira. Znamo mi da su i Indijanci pravili frule. Međutim, nisam čuo ni vidio nigdje da se jedan čitav ovoliki kraj bavi time, nego to su pojedinačni slučajevi i nije sigurno način izrade ovakav kakav je kod nas. Vi ćete naći frulu koja je napravljena i u Njemačkoj ili čibuk kojeg su napravili Indijanci.
    Već smo rekli da niko ne zna kada je ovaj zanat došao u naše krajeve pa tako se sa sigurnošću ne može reći ni odakle potjeće. Ornamentika je naša, tipična. Svaka rukotvorina je originalna na svoj način, bez upotrebe šablonske proizvodnje.

Čibuci

Frule

 - Ima li nasljednika u ovom poslu i kakvo je interesovanje omladine danas za ovaj zanat?
    Vehab Halilović: Rekao sam već da to nije samo tradicija moje porodice nego i cijelog ovog kraja. I sada, nije toliko bitno da li ja lično imam nasljednika, bitno je da ima tih mladih ljudi, a ima ih sigurno jako puno koji rade. Ja imam tri sina i četiri unuka. Sinovi se ne bave ovim profesionalno ali pomalo znaju nešto raditi. Kada bude trebalo znat će oni to raditi. Međutim, nastojat ću definitivno na tome da moji unuci nauče ovo da rade. Mi smo ovdje napravili jednu kućicu koju nam je pomogla izgraditi Europska Unija preko fondacije ''Mozaik''. Ona je postala i depandans Zavičajnog muzeja iz Visokog. S obzirom da se u svakoj kući u Goduši radi nešto drugo, pa bi sad vi morali obilaziti dvadesetak kuća da sve vidite, ovako imate sve na jednom mjestu. Kada dođe radoznali turista da vidi šta se radi, on sada ima ovdje na jednom mjestu sve: i način izrade, i ono što se ovdje radi. 

     

    Šta reći poslije ovog razgovora i onoga što smo vidjeli svojim očima? Možda smo upravo razgovarali s jednim od posljednjih čuvara ovih tradicionalnih vrednota...  

Njena zelena oka dva

    Kako je samo zgodna, njeni slapovi i vijuge kao najljepše djevojačke obline... Lijepa je i čista, bistra, nevino hladna... Na obalama njenog lica kosa je zelena kao trava, a ovdje je, pak, najzelenija. Očaravajući se njiše ta njena kosa, ljulja je vjetar, a voda je blago dodiruje... sve je to njeno lice – nježno i glatko, a vječita mladost u odrazu je njenom. Zaljubljen sam u nju, zaljubljen u Plivu, zaljubljen u njena zelena oka dva... Oka dva kao jezera dva, a još zelena – lijepo je to priroda načinila – nazvat ću ih Plivska...

    Oči su ukras svakog lica, u njima se vidi ono što se ušima ne može čuti... Ona tako komunicira s nama, u očima se vidi istina. Ova dva zelena oka odaju svoju tajnu, treba se dobro zagledati u njih – najbolje u četiri oka, tada se otkriju velike istine, one ostanu znane samo nama, zagledanim!

    Na obalama jezera dva – obrve, kao u svake ljepotice lijepo dotjerane - ovdje su zelene, listopadne, vrba, jasen... krase njene oči...

    Njene oči krase i trepavice, ah, te stare vodenice... kao da i dalje žude za svojom prvobitnom namjenom, da melju žito... Ako, zagledani u njih, pažljivo osluškujemo, možda i čujemo „kamen“ kako melje, svojim jednakim tonom omamljuje... uspavljuje. Sve je kao san...

Kraljevski je to grad

Unutrašnjost tvrđave

    Prije no što je to postao, Jajce je bilo jedno vrlo važno strateško mjesto Bosne, ali i regiona. Onda dolazi Tvrtkova vladavina, pa Turci... Klasična smjena vlasti na ovim prostorima nije zaobišla ni Jajce, tako je poslije turske vladavine došla i austrougarska. Iza njih još ostade samo sloj povijesti. Sin vojvode Vukca Hrvatinića, Hrvoje, smatra se ocem ovoga grada. On je podigao prvu tvrđavu, a tada je to značilo grad. Danas je od nje ostao jedan sloj u temelju od sedre, dok se na nju nastavlja klesani kamen iz kasnijeg perioda. Još jedan trag iz doba Hrvoja Hrvatinića jeste građevina, zvana „Katakombe“. Velika nepoznanica za istraživače, a najviše fasciniraju znakovi u njenoj unutrašnjosti. Tu se nalaze isklesani križ i polumjesec, jedan do drugog. Znamo da je križ simbol katoličkog učenja, a polumjesec bogumilskog. Nije li to dokaz da su ovdje vijekovima različiti ljudi živjeli jedni pored drugih? Ne samo živjeli, nego se i poštivali. Ovaj dokaz treba dobro proučiti i svim zlonamjernicima pokazati kako su bili u krivu kad kažu da su ovdje ljudi različitih pogleda na svijet samo „režali“ jedni na druge. 

    Tvrđava je dobila svoj konačan izgled za vrijeme Trvtkove vladavine, a naredni osvajači su je prilagođavali svojim potrebama. U njenoj unutrašnjosti sačuvana je turska barutana, sagrađena u XVII vijeku. Do barutane (džebhane), na južnoj strani, uzdiže se poveći bastion na kome je još za vrijeme austrougarske okupacije postavljena sirena, a danas je ona znak za uzbunu... Svi ostave svoj biljeg. 

    Na istom uzvišenju, oko tvrđave, nanizane su kuće izgrađene kako orijentalnom arhitekturom, tako i savremenom gradnjom. U podnožju je čaršija, a urbanizacijom je izgrađena  i pokoja zgrada – današnji izgled grada.... Sve se to nalazi u škarama rijeka Vrbasa i Plive. 

    Ulazna kapija grada, nastala je skoro kad i sam grad. I ta kapija je doživjela svoju civilizacijsku slojevitost. Izgrađena u srednjovjekovnoj Bosni, Turci od nje napraviše sahat-kulu, dok su austrijski lopovi ukrali sa nje sat. Vjerovatno se on danas nalazi u nekom od muzeja u Austriji ili Mađarskoj, ili ko zna gdje, uglavnom, niko to ne zna sa sigurnošću. 

Crkva sv. Marije i toranj sv. Luke

    U Jajcu je bezbroj detalja i momenata koji nas tjeraju na razmišljanje, istraživače na duboko analiziranje, arheologe na temeljito opipavanje, a historičare na veliko proučavanja prikupljenog materijala. Crkva sv. Marije sa tornjem sv. Luke previše je zanimljiv slučaj da bi se u kratkim crtama moglo nešto više reći o tome. Znamo da je ovo u početku bila crkva izgrađena u XII ili XIII vijeku, romanskim stilom. U XV vijeku ona je rekontruisana i obrađena u gotičkom stilu, a u njoj je 1461. godine krunisan kralj Stjepan Tomašević. Godine 1528., kada je osmanska vlast došla na ove prostore, crkva je pretvorena u džamiju a nazvana po sultanu Sulejmanu II. Od kada je postala džamija, ovu crkvu su harali požari... a od zadnjeg 1832. godine više se nije upotrebljavala ni kao crkva ni kao džamija... ostali su samo zidovi.

    Šta li je ona danas? Crkva? Džamija? Na tabli ispred ovog misterioznog objekta, između ostalog, stoji: Komisija/Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijela/donijelo odluku kojom se graditeljska cjelina – Crkva sv. Marije sa tornjem sv. Luke u Jajcu, proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

A što je posebno zanimljivo:

Oštećenje, uništenje, ili prisvajanje spomenika, kao i nedopušteno obavljanje istraživanja i drugih radova na spomeniku predstavlja krivično djelo. 

Bože, da li sam je prisvajao? 

Jajce

Originalni grb kralja Tvrtka na ulazu

Teče i teče, teče jedan slap

 Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati. 
                     Dobriša Cesarić

    A voda žubori.
    Sa vidikovca se osjete kapljice kako hlade, a voda teče i teče... Ona kao da skida s duše taj nagomilani smrad, kao da ispira sve ono što ju je danima prljalo... dovoljno je samo duboko udahnuti i prepustiti se vodi da nas hipnotiše.

Duga na vodopadu

    Pliva. Lijepa rijeka. Najzaslužnija za ovaj prizor, mogli bismo tako reći. Ona opominje, upozorava da ipak teče. Teče naš život, kao što teku i kapljice koje ga sačinjavaju. Svaka od njih izdvojena ne znači mnogo, ali slap je sačinjen od tih kapi, od bezbroj kapi, svaka ima svoju ulogu: jedne se pretvaraju u maglu, druge se spajaju u jednu cjelinu čineći tako silinu vode u slapu, neke se, pak, pretvaraju u male mjehuriće, vjerovatno iz estetskih razloga, dok one najvrijednije prave krasan zadivljujući spektar - njihov cilj je usrećiti pokojeg putnika koji bi tu dugu zapazio...
    Vrbas. Mnogo je zaslužan. Možda ni Pliva ne bi tako naglo hitala ka Vrbasu da je on, tako kavaljerski, ne čeka u blizini. Nakon pada od dvadeset i pet metara, taman što dođe sebi od silnog udara i zauzme svoj prvobitni tok, dolazi ušće. I tu je njen kraj. Ulijeva se u veću rijeku, dalje nosi njeno ime. Vrbas pomiješan sa Plivom teče dalje samo kao Vrbas, a Pliva je svoj kratki put završila. Za to kratko vrijeme, duž svog toka, ova rijeka mnogo je učinila... a kulminacija njenih ljepota oličena je divnim vodopadom u Jajcu.

Kod Lutve na kahvu

    Na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća, postoji otkad svet pamti mala "Lutvina kahva". Toga prvog sopstvenika kafane, Lutve, ne sećaju se ni najstariji ljudi; taj je bar stotinak godina već na nekom od razasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kafu i njegovo se ime pamti i izgovara tamo gde su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova. U bašti je kafanica, pod samom stenom, u podnožju brega, ima jedno odvojeno, hladovito i malo uzvišeno mesto, gde raste stara lipa. Oko te lipe i između stena i busenja uklopljene su niske klupe nepravilna oblika na kojima je zadovoljstvo posedeti i sa kojih se teško ustaje. One su izlizane i iskrivljene godinama i dugom upotrebom i potpuno srasle i postale jedno sa drvetom, zemljom i kamenom oko njih..." Ivo Andrić

Lutvina kahva

    Dio Tavniku znan kao Plava voda ima isvoju stoljetnu kafanu. Lutvinu Kahvu. Ambijent koji stvaraju riječice i potoci neprestano, stoljećima, šumeći ovim dijelom zemlje, daje onu potrebnu „ljenost“ koja traži da u blizini bude kakva kafana. Ta ljenost nije neka negativna pojava, nego se u njoj uživa, stapa sa prirodom... a voda, sama po sebi ima meditativna svojstva. Sjediti pored vode i piti kafu... ko nije iskusio takav ambijent na Plavoj vodi, kod Lutve, teško može shvatiti šta znači ta kafa i koji je to užitak. U Bosni taj neopisivi užitak ima i svoj naziv: merak, a užitak ispijanja kafe na takvom mjestu: čejf. Sve zajedno: rahatluk. Kada bi htjeli ove riječi prevesti na neki strani jezik, teško da bi bili uspješni, jer se ti osjećaji ne mogu opisati riječima. Treba doživjeti. Zar mislite da travnički begovi nisu znali šta valja? Ovdje danas poslužuju bosanku kafu. Bakrena džezva sa fildžanima a u njoj mljevena kafa zakuhana u vreloj vodi. Neizbježna je i kocka sećera, posebno kod žena. Mogu se naručiti i daleko poznati travnički ćevapi.

    Voda šumi, šušti, pršti. Bezbroj slapova unaokolo baca svoje kapljice... to pomaže ljudima,  osvježava ih u ljetnim vrelinama.

    Pa ovdje kao da je sva voda u slapu!

Pastrmke u Plavoj vodi

    Mjesto se zove Šumeća. Bijela je voda, zbog toga što je pjenušava. Mjesto se zove Plava voda. Zašto ovdje narod mora uvijek pridjevati kontradiktorne pridjeve? Ah, što mi se ravni Travnik zamaglio? Malo ovdje ravnice ima, malo ravnice ima i u cijeloj Bosni, pa i na Balkanu, a eto baš u jednoj narodnoj pjesmi stoji kako je Travnik ravan. Nazivi su skoro pa vječni. Plava voda ostat će plava, iako njen dio, gdje su nrapravljena mala jezerca i u njima ribe, više vuče na zelenu. Kad smo kod riba, treba napomenuti da su ovdje pastrmke iznimno velike i uhranjene. Niko ne pazi na to da ribice treba umjereno hraniti, ovdje im svaki posjetilac baci ponešto. Ni upečatljivim zlatnim pastrmkama, porijeklom iz Amerike, nije se bilo teško prilagoditi čistoj i bistroj vodi.

    Sve se ovo nalazi poviš „Lutvine kahve“, a naspram nje se vidi veliki stari točak, hm, mislim da je od vodenice. Zarastao u alge i travu, dobio je izgled i ljepotu kakvu još imaju oni unikati kojima se izgubio datum nastanka i koji svoj vijek odaju izgledom. 

Plava voda

    Lutvina kahva dobila je ime, zamislite, po Lutvi, prvobitnom vlasniku i graditelju iste. Tada Lutvo sigurno nije ni slutio da će njegova kafana opstati tolike godine, i da će, pored toga, postati još i u svijetu slavna. Bila je slavna i u vrijeme vezira, jer je bila omiljeno okupljalište elitnog travničkog ljudstva, ali i za vrijeme austorugarske vladavine. 18. juna 1887. ovu kafanu je posjetio Rudolf Habsburgovac, pa se od tada paralelno koristi i naziv „Rudolfova kafana“, jer je on darovao novac za njenu obnovu. (Zanimljivi su ovi nazivi građevina po njihovim graditeljima, a evo i obnoviteljima) Dugo godina je u kafanskoj vitrini čuvana džezva i fildžan iz kojeg je carević popio kahvu. U novije vrijeme kafana je postala je slavna zahvaljujući jednom čovjeku. Rodom je iz Travnka.

    

    Kada nobelovac postane to što postane (okiti se Nobelovom nagradom), tada sva njegova djela prevazilaze one početne zapreke i dospiju u svjetsku klasu. Ivo Andrić je u tu elitu ušao potpuno zasluženo, a zahvaljujući remek djelu „Na Drini ćuprija“, naziv grada Travnika dospio je u svjetske vitrine. „Travnička hronika“ je jedan veliki tekst o identitetu bosanskohercegovačkog čovjeka. Hvala Andriću, hvala i Nobelu koji je, eto, dao svoje „krvave“ novce u svrhu promovisanja onih koji to zasluže. Pošto je ovdje komunikacija sa ostatkom svijeta uvijek bila otežana (razni su razlozi za to), onda zamislite koje je zasluge morao imati ovaj čovjek da bi se iskobeljao iz ovog balkanskog „grotla“.

   Današnji posjetilac Travnika može vodjeti očuvanu rodnu kuću Ive Andrića koja je pretvorena u Memorijalni muzej.

Ah, što mi se Travnik zamaglio

 

Dv’je planine vrh Travnika grada:

Bukovica, spram nje Vilenica.

Vilenica Bukovicu pita:

”Ah što mi se Travnik zamaglio,

ili gori il’ ga kuga mori?”

”Niti gori, nit’ ga kuga mori,

djevojka ga okom zapalila,

čarnim okom kroz srčali pendžer!”

Pogled sa tvrđave

    Svoj vrhunac Travnik je doživio za vrijeme turske vladavine, ali sam grad je nastao mnogo prije. Tvrđavu su godinama veziri čuvali i prilagođavali svojim potrebama, ali oni je nisu i sagradili. Ona potječe još iz srednjovjekovne Bosne, predpostavlja se iz XV stoljeće kada je vladao kralj Ostoja, ali i kralj Tvrtko II. Jedan od njih dvojice ju je i sagradio (ne zna se tačno koji). Uzdiže se na jednom proplanku na ulazu u Travnik, kada se ide od Viteza. S jedne strane teče riječica (više potok), Šumeća, od koje su napravljena mala jezerca (sve skupa se naziva Plave vode), dok se s druge strane nalazi naselje Šumeće. Naselje od tvrđave odvaja veliki klanac kojim teče ogranak ove rječice (Šumeće), a povezuje ga veliki kameni most koji vodi preko klanca... Ispod tog mosta Hendek (još jedan naziv za ovaj potok) pravi divne male vodopade. Na most se nastavljaju zidovi tvrđave sa munarom na ulazu. Građevina izgleda impozantno i tek kada dođete na nju, osjeti se ta visina do koje se uzdigla. Pogled sa nje daje jednu novu vizuru grada. Ako pogledamo prema današnjem užem centru vidimo kotlinu i rijeku Lašvu oko koje je smješteno i samo jezgro grada, dok se na drugoj strani uzdiže brdo na kome su „načičkane“ stare kuće, sa starim sivim krovovima. Nažalost, i ovdje je iznikao pokoji crvenokrovi uljez.
    Kako se grad širio, tako su se gradile i nove džamije u kotlini, skoro na svakih stotinu metara. Nisam siguran da li se u njima danas ljudi mole kao u vrijeme kad su pravljene, ali svaka od njih plijeni svojom ljepotom i osobenošću, tako da pred njima ne možete ostati ravnodušni. Jedna se svojim izgledom izdvaja od ostalih, velika je, po sebi ima prekrasno iscrtane ornamente u orijentalnom stilu. Zbog toga se ona naziva Šarena džamija. Godine 1757. vezir Ćamil Ahmed-aga podiže džamiju, koju su stanovnici mahale prozvali Ćamilija. Ćamilija je izgorjela u požaru 1815. godine, a na njenom mjestu novu džamiju podigao je vezir Sulejman-paša Skopljak. Od tada se zove Sulejmanija, mada se u nazivu ustalio pridjev „šarena“. U prizemlju ove džamije nalazi se bezistan, a to je jedan presedan kada je u pitanju sakralna arhitektura orijentalnog stila. Ima tu još nešto neobično, naime, munara ove džamije nalazi se na lijevoj strani, umjesto na desnoj, kako nalažu pravila. Vjerovatno je ona tu, spasivši se od požara, ostala od Ćamilije. Možemo samo konstatovati kako je ovaj kraj sam po sebi poseban, ko još mari za pravila...

Ulaz u Šarenu džamiju

Crkva sv. Ivan Krstitelj

    Koji još grad ima dvije sahat kule? Ako tražite neobičnosti, Travnik je pravo mjesto za to, ovdje ih ima posvuda. Da, Travnik je grad sa dvije sahat kule od oko dvadeset metara. Ove kule datiraju iz XVIII vijeka, pa ko bi ih drugi podigao do travnički veziri. Tu je i sunčani sat koji počinje sa radom i mjeri vrijeme izlaskom sunca, i nikako drugačije, pogodan za praćenje bitnih hidžretskih datuma.

    Pored mnogobrojnih džamija u centru grada, Travnik ima i dvije crkve, pravoslavnu i katoličku koja nosi naziv po Ivanu Krstitelju a izgrađena je 1887.

Konzulat u Travniku

    Početkom XIX stoljeća Travnik postaje i diplomatsko sjedište, Francuske 1806. godine, a godinu dana poslije nje i Austrije. Tu otvaraju svoje konzulate. U to vrijeme je Turska već oslabljena imperija na čije teritorije pretendiraju velike evropske sile: Austrija, Rusija i Francuska. Iako su konzulati otvoreni radi bolje saradnje među carevinama, iza diplomatskih kodeksa krili su se osvajački, politički, vojni i drugi interesi. Za francuskog konzula postavljen je diplomata Pjer David, koji u Travniku ostaje sve do zatvaranja konzulata 1814. godine. U austrijskom konzulatu su se do njegovog ukidanja 1821. godine izmjenila tri konzula. Bili su to vojni oficiri: potpukovnik Paul von Mitteser, potpukovnik Jakob von Paulich i pukovnik Jozef Simbschen. U romanu "Travnička hronika" književnik Ivo Andrić je poetski sugestivno i upečatljivo predočio sudbine ljudi i događaje iz tih nesigurnih "konzulskih" vremena. Danas, odmah uz zidove nekadašnjeg austrijskog konzulata, u njegovom dvorištu, nalazi se kafana „Consul“. Ovo mjesto može poslužiti kao sklonište od vrelih ljetnih dana, a krasi ga lijepo uređeno dvorište obraslo mnogobrojnim zelenilom.

Vezirska turbeta

    Prošlo je mnogo godina od kada je Travnik bio najbitniji dio europskog dijela Osmanske carevine, ali i danas se ovdje može osjetiti taj dašak orijenta u sred države Bosne. Travnik, koji se nalazi u samom njenom srcu, dugo godina, u više navrata, bio je i njen politički centar. Taj dašak orijenta danas mogu prepoznati oni rijetki koji znaju gledati i uživati u onome što je ostalo iza jedne(ih) civilizacije koja je vladala ovim prostorima, ali i ubrizgala ovdje svoja duhovna bogatstva. Travnik je mjesto sa najvećim brojem džamija na ovim prostorima, izgrađenih na tako maloj površini. Svaka od njih ima svoju prošlost, svaka je odavno prešla dvije stotine godina, tako da one i danas čuvaju Travnik kao jedno mjesto sa bogatom tradicijom. Čuvaju ga i od najezde modernog i ubrzanog stila života. Čuvaju ga trenutno, a da li će ga i sačuvati - to je pitanje, jer smo svjedoci sve ubrzanije gradnje i težnje ka pretjeranom modernizovanju svega, a često je slučaj da grad počinje gubiti svoje prvobitne vrijednosti koje je čuvao stoljećima. Nije rijetkost da u starom dijelu grada, prepunom kuća izgrađenih specifičnom bosanskom arhitekturom, zatekenemo neku višespratnicu, napravljenu samo da bi, čini mi se, narušavala izgled (samim tim i ljepotu) ove kasabe.

    Tačno je da se kroz hitoriju na ovaj grad znala spustiti „magla“, bilo je tu okrutnih vezira, nemilosrdnih tiranina, i velikog tereta na leđima tamošnjeg stanovništva. Priča se da je neki vezir, kako bi što više zastrašio narod, dovodio i kojekakve zvijeri iz Afrike na svoj dvor, ali ljudi su uspijevali da prežive i da sačuvaju to svoje (travničko) dostojanstvo. Ako bi željeli svoj duh grada sačuvati i dalje, za što im mnogi gradovi mogu pozavidjeti, potrebno je ne dozvoliti sve prisutnijoj magli da ga u potpunosti prekrije... Ovaj grad je trpio i pretrpio mnoga nezgode. Tako je početkom XX vijeka izgorjela cijela čaršija (da li je djevojka okom uspjela zapalati Travnik?), izgorjelo je sve što je moglo izgorjeti, samo je ostao kamen i ono što je od njega napravljeno. Ostao je, vjerovatno, kao svjedok jednog vremena... Vezirov Konak na lijevoj obali Lašve srušen je nakon Drugog svjetskog rata. Rušitelji vjerovatno nisu znali da tada ruše rezidenciju 77 vezira u 150 godina koliko je Travnik bio vezirski. 
   Materija se ruši, gori, čak se i okom može zapaliti, ali ne treba dozvoliti da se i duša izgubi u magli...

„Njihov grad, to je u stvari jedna tesna i duboka raseklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.“

Ivo Andrić

Hadži-Alibegova džamija sa sunčanim satom

Pogled sa tvrđave kroz puškomet

Prednja strana (ulaz) travničke tvrđave