Kada je moj profesor Usmene književnosti dao kao mogućnost izrade seminarskog rada istraživanje starih tradicionalnih bosanskih zanata, nimalo nisam oklijevao da se latim takvog posla. Ni slutio nisam da me očekuje jedno vrlo zanimljivo istraživanje, odnosno, odlazak u jedno isto tako zanimljivo selo. Goduša mu bijaše ime. Selo nadaleko poznato po jednom: nekada su se ovdje sve porodice bavile istim zanatom, čibučarstvom. Moj zadatak je bio pronaći još neki trag koji bi mi mogao tome posvjedočiti.
Krećemo tako ja i moja djevojka (koja je uvijek tu da ne bih bio sam) u ranim jutarnjim satima vozom iz Zenice prema Visokom. Prolazimo kroz visočku čaršiju (kafa uz rijeku Fojnicu) pa do piramide. Tu se skrene jugozapadnim putem prema Kiseljaku... Pješačimo mi tako jedno dva kilometra do sela Buce gdje se skrene još južnije, a tada udarimo na veliku uzbrdicu. Da ne bismo previše lunjali zaustavimo mi jedno vozilo kojim je upravljao upravo jedan mještatinin Goduše. On nas doveze tik do kuće možda i posljednjeg čuvara goduške tradicije, Vehaba Halilovića.
Goduša je staro selo. Dovoljan je samo podatak da se u njemu nalazi jedna od najstarijih džamija u BiH izgrađena u XVI vijeku. Tu se može pronaći i manji broj stećaka, ali potpuno nezaštićenih i izloženih zubu vremena. Inače, naziv Goduša potječe još iz srednjeg vijeka, što je potvrda da je na ovom prostoru života bilo i tada.
A Vehab Halilović je jedan vrlo drag i prijatan čovjek koji nam je izašao u susret i odgovorio na nekoliko postavljenih pitanja... Ovaj razgovor vam prenosim u cjelosti:
- Recite nam nešto o sebi i o vašem umijeću?
Vehab Halilović: Ja sam Vehab Halilović, a vi ste došli u jedno visočko selo gdje postoji višestoljetna tradicija izrade rukotvorina od drveta i od goveđeg roga. Kada je u pitanju drvo tu se radi manje-više sve što je moguće napraviti od drveta.
Način izrade je tradicionalan. Koriste sa alati koji su se koristili desetljećima pa i stoljećima. Ovo zanimanje je u narodu poznato pod nazivom čibučarstvo - vjerovatno zbog toga što je čibuk (sredstvo za pušenje) nekada bila dominantna rukotvorina. Osim čibuka, do prije ovoga posljednjeg rata, jako puno su se radile vrste svirala: dvojnice, frule...; zatim tespihi (za one koji ne znaju to su brojanice za molitvu); i češljevi od roga. To su bile dominantne rukotvorine. Početkom ovoga rata dolazi do redukcije Jugo tržišta, te dolazi i puno stranaca ovdje, i onda dolazi do ekspanzije tih rukotvorina, tako da se osim te tri-četiri rukotvorine sad radi svašta: od minijaturnog privjeska za ključeva pa do namještaja. Ne može niko sa sigurnošću kazati otkad se rade ove rukotvorine. Genezu ovih rukotvorina istraživala je na samom početku 50-ih godina Zorislava Marković koja je u to vrijeme bila kustosica u Zemaljaskom muzeju u Sarajevu. Ona u jednom svom radu o goduškim rukotvorinama kaže da joj tada (još tada!) ni jedan najstariji stanovnik nije znao kazati od kada se to radi. Što opet znači da ni tom najstarijem stanovniku niko nije znao kazati, onda je to siguran dokaz da se radi o višestoljetnoj tradiciji. Ne postoji smjer, niti je ikada postojao neki smijer u nekoj srednjoj školi gdje se izučavalo ovo zanimanje. Znači to je nasljedno, s koljena na koljeno. To je tradicija moje porodice, ali i tradicija cijeloga kraja. Ovo je kraj sa nešto više od tristo domaćinstava, te gotovo da nema domaćistva u kojem neko nešto ne zna raditi. Sad je u pitanju trenutno da li svi rade? Ne rade svi, ali ima jako puno još tih koji se bave ovim poslom. U mene je to radio moj dedo, moj babo rahmetli, braća itd.., ja sam kao najmlađi u porodici, tako gledajući kako oni rade, naučio raditi. Poslije sam bio kao metalac zaposlen u tvornici automobila u Vogošći, i usput sam radio ovaj posao. Nikada i nisam prekidao da se bavim sa ovim. Dolaskom rata, dolazi i do gubitka radnog mjesta i onda se vraćam onome što sam naučio kao dijete sa 7-8 godina. Na kraju krajeva to je sad, od rata pa na ovamo, ono na ćemu ja zarađujem svoju platu.
Krećemo tako ja i moja djevojka (koja je uvijek tu da ne bih bio sam) u ranim jutarnjim satima vozom iz Zenice prema Visokom. Prolazimo kroz visočku čaršiju (kafa uz rijeku Fojnicu) pa do piramide. Tu se skrene jugozapadnim putem prema Kiseljaku... Pješačimo mi tako jedno dva kilometra do sela Buce gdje se skrene još južnije, a tada udarimo na veliku uzbrdicu. Da ne bismo previše lunjali zaustavimo mi jedno vozilo kojim je upravljao upravo jedan mještatinin Goduše. On nas doveze tik do kuće možda i posljednjeg čuvara goduške tradicije, Vehaba Halilovića.
Goduša je staro selo. Dovoljan je samo podatak da se u njemu nalazi jedna od najstarijih džamija u BiH izgrađena u XVI vijeku. Tu se može pronaći i manji broj stećaka, ali potpuno nezaštićenih i izloženih zubu vremena. Inače, naziv Goduša potječe još iz srednjeg vijeka, što je potvrda da je na ovom prostoru života bilo i tada.
A Vehab Halilović je jedan vrlo drag i prijatan čovjek koji nam je izašao u susret i odgovorio na nekoliko postavljenih pitanja... Ovaj razgovor vam prenosim u cjelosti:
- Recite nam nešto o sebi i o vašem umijeću?
Vehab Halilović: Ja sam Vehab Halilović, a vi ste došli u jedno visočko selo gdje postoji višestoljetna tradicija izrade rukotvorina od drveta i od goveđeg roga. Kada je u pitanju drvo tu se radi manje-više sve što je moguće napraviti od drveta.
Način izrade je tradicionalan. Koriste sa alati koji su se koristili desetljećima pa i stoljećima. Ovo zanimanje je u narodu poznato pod nazivom čibučarstvo - vjerovatno zbog toga što je čibuk (sredstvo za pušenje) nekada bila dominantna rukotvorina. Osim čibuka, do prije ovoga posljednjeg rata, jako puno su se radile vrste svirala: dvojnice, frule...; zatim tespihi (za one koji ne znaju to su brojanice za molitvu); i češljevi od roga. To su bile dominantne rukotvorine. Početkom ovoga rata dolazi do redukcije Jugo tržišta, te dolazi i puno stranaca ovdje, i onda dolazi do ekspanzije tih rukotvorina, tako da se osim te tri-četiri rukotvorine sad radi svašta: od minijaturnog privjeska za ključeva pa do namještaja. Ne može niko sa sigurnošću kazati otkad se rade ove rukotvorine. Genezu ovih rukotvorina istraživala je na samom početku 50-ih godina Zorislava Marković koja je u to vrijeme bila kustosica u Zemaljaskom muzeju u Sarajevu. Ona u jednom svom radu o goduškim rukotvorinama kaže da joj tada (još tada!) ni jedan najstariji stanovnik nije znao kazati od kada se to radi. Što opet znači da ni tom najstarijem stanovniku niko nije znao kazati, onda je to siguran dokaz da se radi o višestoljetnoj tradiciji. Ne postoji smjer, niti je ikada postojao neki smijer u nekoj srednjoj školi gdje se izučavalo ovo zanimanje. Znači to je nasljedno, s koljena na koljeno. To je tradicija moje porodice, ali i tradicija cijeloga kraja. Ovo je kraj sa nešto više od tristo domaćinstava, te gotovo da nema domaćistva u kojem neko nešto ne zna raditi. Sad je u pitanju trenutno da li svi rade? Ne rade svi, ali ima jako puno još tih koji se bave ovim poslom. U mene je to radio moj dedo, moj babo rahmetli, braća itd.., ja sam kao najmlađi u porodici, tako gledajući kako oni rade, naučio raditi. Poslije sam bio kao metalac zaposlen u tvornici automobila u Vogošći, i usput sam radio ovaj posao. Nikada i nisam prekidao da se bavim sa ovim. Dolaskom rata, dolazi i do gubitka radnog mjesta i onda se vraćam onome što sam naučio kao dijete sa 7-8 godina. Na kraju krajeva to je sad, od rata pa na ovamo, ono na ćemu ja zarađujem svoju platu.
- Način izrade ovih rukotvorina, te materijali koji se koriste pri izradi?
 |
| Vehab Halilović, rad na čekrku |
Vehab Halilović: Sve se vrti oko glavne alatke, preteče modernog struga koji je u Goduši poznat kao čekrk. Pogon je lijeva ruka u kojoj se nalazi štap sa kajasom koji liči na violinsko gudalo i luk, pa ga vjerovatno zbog toga nazivaju lučac.
U desnoj ruci je dlijeto u različitim oblicima, kojim se vrši struganje drveta zakačenog među kukama. Obrada frula i čibuka je slična, s tim da se kod frulica vrše dodatna bušenja oštricom koja se u Goduši naziva matkaf. Svi alati su ručne izrade i ne mogu se kupiti na širem tržištu. Kod nas se izrađuju razne vrste lulica, čibuka, cigarluka za pušenje i svaki od tih predmeta ima drugačiji naziv zbog broja komada od kojih se pravi, dužine,veličine i načina obrade. Zvali se oni piklići, šaške, trećaci ili sedmaci, kao suvenir su jako dobri. Za pravljenje češljeva od goveđeg roga tu se koriste sljedeće sprave: menđele za peglanje češljeva, sprave za glačanje, zubljenje, te niz sitnih alatki (turpija, pila, šipki za dekoraciju, peć itd…).
Za dekoraciju se pored standardnih boja (tuševi i sl.) koristi i autentična goduška boja koja nastaje miješanjem benzina i katrana te se tako dobije lijepa smečkasta boja.
Što se tiče drveta, dominantan je javor, a može se još koristiti orah, jasen, šljiva, trešnja i tisa. Drvo za izradu mora biti suho jer sirovo ne prima mješavinu olova i kalaja kojim se predmeti ukrašavaju. U žlijebove koji su obloženi kartonskim šablonom sipa se vrela smjesa koja se nakon hlađenja dodatno obrađuje. U upotrebi je najčešće šljivovo drvo koje služi i za šaranje istih predmeta. Šaranje se izvodi trenjem prilikom okretanja na čekrku tako da ostavlja tamne nagorjele tragove odnosno šare. U novije vrijeme mnogo je prisutnije bojenje. Zavisno od kvaliteta i od vrste, pravi se obično dnevno 10-15, 20, pa i 30 rukotvorina. Ali za profesionlne svirače potreban je cijeli jedan dan da se napravi jedna dobra frula.
- Po čemu su ovi instrumenti specifični u odnosu na neke slične u svijetu?
Vehab Halilović: Svugdje se svira. Znamo mi da su i Indijanci pravili frule. Međutim, nisam čuo ni vidio nigdje da se jedan čitav ovoliki kraj bavi time, nego to su pojedinačni slučajevi i nije sigurno način izrade ovakav kakav je kod nas. Vi ćete naći frulu koja je napravljena i u Njemačkoj ili čibuk kojeg su napravili Indijanci.
Već smo rekli da niko ne zna kada je ovaj zanat došao u naše krajeve pa tako se sa sigurnošću ne može reći ni odakle potjeće. Ornamentika je naša, tipična. Svaka rukotvorina je originalna na svoj način, bez upotrebe šablonske proizvodnje.
- Po čemu su ovi instrumenti specifični u odnosu na neke slične u svijetu?
Vehab Halilović: Svugdje se svira. Znamo mi da su i Indijanci pravili frule. Međutim, nisam čuo ni vidio nigdje da se jedan čitav ovoliki kraj bavi time, nego to su pojedinačni slučajevi i nije sigurno način izrade ovakav kakav je kod nas. Vi ćete naći frulu koja je napravljena i u Njemačkoj ili čibuk kojeg su napravili Indijanci.
Već smo rekli da niko ne zna kada je ovaj zanat došao u naše krajeve pa tako se sa sigurnošću ne može reći ni odakle potjeće. Ornamentika je naša, tipična. Svaka rukotvorina je originalna na svoj način, bez upotrebe šablonske proizvodnje.
 |
| Čibuci |
 |
| Frule |
- Ima li nasljednika u ovom poslu i kakvo je interesovanje omladine danas za ovaj zanat?
Vehab Halilović: Rekao sam već da to nije samo tradicija moje porodice nego i cijelog ovog kraja. I sada, nije toliko bitno da li ja lično imam nasljednika, bitno je da ima tih mladih ljudi, a ima ih sigurno jako puno koji rade. Ja imam tri sina i četiri unuka. Sinovi se ne bave ovim profesionalno ali pomalo znaju nešto raditi. Kada bude trebalo znat će oni to raditi. Međutim, nastojat ću definitivno na tome da moji unuci nauče ovo da rade. Mi smo ovdje napravili jednu kućicu koju nam je pomogla izgraditi Europska Unija preko fondacije ''Mozaik''. Ona je postala i depandans Zavičajnog muzeja iz Visokog. S obzirom da se u svakoj kući u Goduši radi nešto drugo, pa bi sad vi morali obilaziti dvadesetak kuća da sve vidite, ovako imate sve na jednom mjestu. Kada dođe radoznali turista da vidi šta se radi, on sada ima ovdje na jednom mjestu sve: i način izrade, i ono što se ovdje radi.
Vehab Halilović: Rekao sam već da to nije samo tradicija moje porodice nego i cijelog ovog kraja. I sada, nije toliko bitno da li ja lično imam nasljednika, bitno je da ima tih mladih ljudi, a ima ih sigurno jako puno koji rade. Ja imam tri sina i četiri unuka. Sinovi se ne bave ovim profesionalno ali pomalo znaju nešto raditi. Kada bude trebalo znat će oni to raditi. Međutim, nastojat ću definitivno na tome da moji unuci nauče ovo da rade. Mi smo ovdje napravili jednu kućicu koju nam je pomogla izgraditi Europska Unija preko fondacije ''Mozaik''. Ona je postala i depandans Zavičajnog muzeja iz Visokog. S obzirom da se u svakoj kući u Goduši radi nešto drugo, pa bi sad vi morali obilaziti dvadesetak kuća da sve vidite, ovako imate sve na jednom mjestu. Kada dođe radoznali turista da vidi šta se radi, on sada ima ovdje na jednom mjestu sve: i način izrade, i ono što se ovdje radi.
Šta reći poslije ovog razgovora i onoga što smo vidjeli svojim očima? Možda smo upravo razgovarali s jednim od posljednjih čuvara ovih tradicionalnih vrednota...
No comments:
Post a Comment