Basna o Liscu, Golubu i Vepru

     Pored odlaska u prirodu, bijega od svakodnevnog zagađenja, bijega od žene, od muža, pored odličnog razloga za popiti koju, ili skontati se možda sa nekim, ili naprosto druženja radi... odlazak u planinu može biti i edukativnog karaktera: ako gledamo sa onomastičkog stanovišta, otvaraju nam se široke mogućnosti interpretacije različitih toponima zadirenjem u njihovu etimologiju... ili, što bi rekao prijatelj Braco Babić, sva ta imena sela, brda, dolina, rijeka i jezera nam govore o bistrini uma naših predaka - gorštaka, jer po mnogim nazivima možemo otkriti kakvo nas tlo očekuje na putu, ili koja vrsta šume je najzastupljenija, da li je mjesto bogato vodom, nekom divljači ili ne. Česti nazivi su i oni slikovito-poetični, gdje nam njihovo odgonetanje uz pomoć mašte i mitskog arhetipa može dati različite i izuzetno zanimljive rezultate. Možda nam se ukaže i kakva historijska činjenica, ili sve ostane samo na mašti; i u jednom i u drugom slučaju komuniciramo sa prošlošću... jer i preci su se služili maštom da bi dali sve te nazive, e tu nam je dodirna tačka.

     Kada od sela Vrselje idete prema planini Lisac (1302 m nv - kako kažu JNA karte) morate preći preko Jetinice (1175 m nv), a iza odmah Jelina (1331 m nv), pa se može preko ili podno nje. Kada sam gledao u kartu, nisam mogao a da se ne zapitam da li je možda u pitanju kakva štamparska greška na karti, jer mi je bilo logično, ali i drago što se na početku prevarih i pomislih da se ovaj prijevoj ispod Jeline naziva Jelinica, kao deminutiv. 
     S lijeve strane vidimo Ivovac i vrh Liskovača (1348 m nv) a u pozadini se izdiže Kapak (1411 m nv), dok se nešto sjevernije od Lisca i Jeline nalazi Golub (1290 m nv) ispod kojeg se krije nekada najmanje selo u Jugoslaviji, Zadine (kao da je Golub izlegao jaje), a danas kao da svi hoće uporno da izbrišu taj podatak iz pamćenja. Nadomak  Zadina je i planinarski dom „Lisac“, u vlasništvu PD „Tajan“ Zenica.  

     Lisac sa svojim brežuljcima, brdima, kosama, padinama s jedne strane i Vepar s druge čine tako klanac vijugavoj rijeci Bosni koja će vrhunac vijugavosti doživjeti oko Vranduka.

     I tako bajka može početi ako se uroni u čudesnu toponimiju ovog zeničkog kraja, mada ni u drugim krajevima Bosne nije drugačija situacija za one koji imaju bar malo mašte ispod svoje kape.

Šetali se tako Lisac, Golub i Vepar, kad najednom, gle čuda...

Planinarski dom "Lisac" (PD "Tajan-Lisac" Zenica)

Lisac ogrnut godišnjim dobima

Lukav li je taj lisac Lisac

    Tako je on s jedne strane dopustio da mu pod nos čadi fabrička neminovnost, dok je svojim tijelom, odmah iza, sačuvao gomilu čistog vazduha za one koji bi se sjetili da im je neophodan. Baš ti takvi, u srcu kiseoničkih pluća, izgradiše sebi mali dom da mogu neometano disati... Duboko udahnuti na nos, te vazduh izbaciti na usta... tako kažu mudriji.  

Lisac ima i nekoliko, mudriji će shvatiti zašto, kontradiktornosti. Recimo, na pola puta do pomenutog ognjišta čistog zraka nalazi se pauza sa izvorom koju inače zovu Odmor na vrbi. Ništa ne bi bilo čudno da lukava lija nije i ovdje umiješala svoje prste, te često tu ne bude ni traga od vode, ali još manje traga od kakve vrbe. Kažu da je nekad zaista tu rasla vrba. Da li je bila žalosnica, pitam se ja? Malo prije Vrbe, dolje u podnožju Lisca nalazi se prijevoj Drijenak. Vidio sam na njemu krava, ovaca, pa čak i jednog konja kako se igra u brzom trku sa kravom, ali drijena ni jednog nisam vidio. Opet lukava Liščeva kontradiktornost? Pohvalio bih uočen mladi kalem na tom mjestu - koji kao da hoće reći kako je čovjek ipak sačuvao trag zdravog razuma. Na leđima Lisca nalazi se visoravan Pašinac. Dobio je ime po dobroj travi za ispašu stoke. Može se vidjeti pokoji brabonjak, pokoja ovčica i pokoji čobančić (doduše na terenskom motociklu), ali ono što zabrinjava jeste njihov konstatan brojčani pad. Stariji pričaju da je na tom Pašincu nekada bilo šest izvora, danas ih možemo sresti svega dva. Gdje su otišli izvori? Ovce ih nisu mogle posrkati! Nisu ni čovjekova usta, ali jesu čovjekove oči, žedne da ubiju koku što nosi zlatna jaja, olako posežu za sjekirom.

Čudnovati Lisac

     Selo Zadine. Na planini? Da. Kako to? Pa ucrtano je na detaljnijoj karti i slovi za najmanje u Jugoslaviji. Pa kako kad Jugoslavije više nema? Pa kako nema, kada ja imam kartu Jugoslavije na kojo je ucrtano selo koje važi za najmanje u toj državi...? Ako nema Jugoslavije, nema ni Zadina! Dobro, neka ti bude, ali svakako mještana tog sela više nema. Tačno, nema ih, ali imaju njihovi grobovi i danas sačuvani...  Oni su nijemi svjedoci njihova postojanja...

Svjedočanstvo o drijenovima kojih više nema, svjedočanstvo o vrbi koje više nema, svjedočanstvo o izvorima kojih skoro pa više nema, svjedočanstvo o Zadinama za koje se nastoji da ih nema, svjedočanstvo o ispašama kojih će da nema... Ta svjedočanstva čuva lukavi Lisac još uvijek u svojoj esenciji, odolijevajući svim godišnjim dobima, kao i svim ljudskim rušilačkim dobima! Čuva to Lisac da bi pokoljenja znala šta im to preci sebično uzeše za sebe, a oni će i dalje da se s ponosom diče svojim djedovima i koračaju njihovim grešnim stopama duboko utisnutim u snijeg, zemlju, travu, lišće...