Dv’je planine vrh Travnika grada:
Bukovica, spram nje Vilenica.
Vilenica Bukovicu pita:
”Ah što mi se Travnik zamaglio,
ili gori il’ ga kuga mori?”
”Niti gori, nit’ ga kuga mori,
djevojka ga okom zapalila,
čarnim okom kroz srčali pendžer!”
 |
| Pogled sa tvrđave |
Svoj vrhunac Travnik je doživio za vrijeme turske vladavine, ali sam grad je nastao mnogo prije.
Tvrđavu su godinama veziri čuvali i prilagođavali svojim potrebama
, ali oni je nisu i sagradili. Ona potječe još iz srednjovjekovne Bosne, predpostavlja se iz XV stoljeće kada je vladao kralj Ostoja, ali i kralj Tvrtko II. Jedan od njih dvojice ju je i sagradio (ne zna se tačno koji). Uzdiže se na jednom proplanku na ulazu u Travnik, kada se ide od Viteza. S jedne strane teče riječica (više potok), Šumeća, od koje su napravljena mala jezerca (sve skupa se naziva Plave vode), dok se s druge strane nalazi naselje Šumeće. Naselje od tvrđave odvaja veliki klanac kojim teče ogranak ove rječice (Šumeće), a povezuje ga veliki kameni most koji vodi preko klanca... Ispod tog mosta Hendek (još jedan naziv za ovaj potok) pravi divne male vodopade. Na most se nastavljaju zidovi tvrđave sa munarom na ulazu. Građevina izgleda impozantno i tek kada dođete na nju, osjeti se ta visina do koje se uzdigla. Pogled sa nje daje jednu novu vizuru grada. Ako pogledamo prema današnjem užem centru vidimo kotlinu i rijeku Lašvu oko koje je smješteno i samo jezgro grada, dok se na drugoj strani uzdiže brdo na kome su „načičkane“ stare kuće, sa starim sivim krovovima. Nažalost, i ovdje je iznikao pokoji crvenokrovi uljez.
Kako se grad širio, tako su se gradile i nove džamije u kotlini, skoro na svakih stotinu metara.
Nisam siguran da li se u njima danas ljudi mole kao u vrijeme kad su pravljene, ali svaka od njih plijeni svojom ljepotom i osobenošću, tako da pred njima ne možete ostati ravnodušni. Jedna se svojim izgledom izdvaja od ostalih, velika je, po sebi ima prekrasno iscrtane ornamente u orijentalnom stilu. Zbog toga se ona naziva Šarena džamija. Godine 1757. vezir Ćamil Ahmed-aga podiže džamiju, koju su stanovnici mahale prozvali Ćamilija. Ćamilija je izgorjela u požaru 1815. godine, a na njenom mjestu novu džamiju podigao je vezir Sulejman-paša Skopljak. Od tada se zove Sulejmanija, mada se u nazivu ustalio pridjev „šarena“. U prizemlju ove džamije nalazi se bezistan, a to je jedan presedan kada je u pitanju sakralna arhitektura orijentalnog stila. Ima tu još nešto neobično, naime, munara ove džamije nalazi se na lijevoj strani, umjesto na desnoj, kako nalažu pravila. Vjerovatno je ona tu, spasivši se od požara, ostala od Ćamilije. Možemo samo konstatovati kako je ovaj kraj sam po sebi poseban, ko još mari za pravila...
 |
| Ulaz u Šarenu džamiju |
 |
| Crkva sv. Ivan Krstitelj |
Koji još grad ima dvije sahat kule? Ako tražite neobičnosti, Travnik je pravo mjesto za to, ovdje ih ima posvuda. Da, Travnik je grad sa dvije sahat kule od oko dvadeset metara. Ove kule datiraju iz XVIII vijeka, pa ko bi ih drugi podigao do travnički veziri. Tu je i sunčani sat koji počinje sa radom i mjeri vrijeme izlaskom sunca, i nikako drugačije, pogodan za praćenje bitnih hidžretskih datuma.
Pored mnogobrojnih džamija u centru grada, Travnik ima i dvije crkve, pravoslavnu i katoličku koja nosi naziv po Ivanu Krstitelju a izgrađena je 1887.
 |
| Konzulat u Travniku |
Početkom XIX stoljeća Travnik postaje i diplomatsko sjedište, Francuske 1806. godine, a godinu dana poslije nje i Austrije. Tu otvaraju svoje konzulate. U to vrijeme je Turska već oslabljena imperija na čije teritorije pretendiraju velike evropske sile: Austrija, Rusija i Francuska. Iako su konzulati otvoreni radi bolje saradnje među carevinama, iza diplomatskih kodeksa krili su se osvajački, politički, vojni i drugi interesi. Za francuskog konzula postavljen je diplomata Pjer David, koji u Travniku ostaje sve do zatvaranja konzulata 1814. godine. U austrijskom konzulatu su se do njegovog ukidanja 1821. godine izmjenila tri konzula. Bili su to vojni oficiri: potpukovnik Paul von Mitteser, potpukovnik Jakob von Paulich i pukovnik Jozef Simbschen. U romanu "Travnička hronika" književnik Ivo Andrić je poetski sugestivno i upečatljivo predočio sudbine ljudi i događaje iz tih nesigurnih "konzulskih" vremena. Danas, odmah uz zidove nekadašnjeg austrijskog konzulata, u njegovom dvorištu, nalazi se kafana „Consul“. Ovo mjesto može poslužiti kao sklonište od vrelih ljetnih dana, a krasi ga lijepo uređeno dvorište obraslo mnogobrojnim zelenilom.
 |
| Vezirska turbeta |
Prošlo je mnogo godina od kada je Travnik bio najbitniji dio europskog dijela Osmanske carevine, ali i
danas se ovdje može osjetiti taj dašak orijenta u sred države Bosne. Travnik, koji se nalazi u samom njenom srcu, dugo godina, u više navrata, bio je i njen politički centar. Taj dašak orijenta danas mogu prepoznati oni rijetki koji znaju gledati i uživati u onome što je ostalo iza jedne(ih) civilizacije koja je vladala ovim prostorima, ali i ubrizgala ovdje svoja duhovna bogatstva. Travnik je mjesto sa najvećim brojem džamija na ovim prostorima, izgrađenih na tako maloj površini.
Svaka od njih ima svoju prošlost, svaka je odavno prešla dvije stotine godina, tako da one i danas čuvaju Travnik kao jedno mjesto sa bogatom tradicijom. Čuvaju ga i od najezde modernog i ubrzanog stila života. Čuvaju ga trenutno, a da li će ga i sačuvati - to je pitanje, jer smo svjedoci sve ubrzanije gradnje i težnje ka pretjeranom modernizovanju svega, a često je slučaj da grad počinje gubiti svoje prvobitne vrijednosti koje je čuvao stoljećima. Nije rijetkost da u starom dijelu grada, prepunom kuća izgrađenih specifičnom bosanskom arhitekturom, zatekenemo neku višespratnicu, napravljenu samo da bi, čini mi se, narušavala izgled (samim tim i ljepotu) ove kasabe.
Tačno je da se kroz hitoriju na ovaj grad znala spustiti „magla“, bilo je tu okrutnih vezira, nemilosrdnih tiranina, i velikog tereta na leđima tamošnjeg stanovništva. Priča se da je neki vezir, kako bi što više zastrašio narod, dovodio i kojekakve zvijeri iz Afrike na svoj dvor, ali ljudi su uspijevali da prežive i da sačuvaju to svoje (travničko) dostojanstvo. Ako bi željeli svoj duh grada sačuvati i dalje, za što im mnogi gradovi mogu pozavidjeti, potrebno je ne dozvoliti sve prisutnijoj magli da ga u potpunosti prekrije... Ovaj grad je trpio i pretrpio mnoga nezgode. Tako je početkom XX vijeka izgorjela cijela čaršija (da li je djevojka okom uspjela zapalati Travnik?), izgorjelo je sve što je moglo izgorjeti, samo je ostao kamen i ono što je od njega napravljeno. Ostao je, vjerovatno, kao svjedok jednog vremena... Vezirov Konak na lijevoj obali Lašve srušen je nakon Drugog svjetskog rata. Rušitelji vjerovatno nisu znali da tada ruše rezidenciju 77 vezira u 150 godina koliko je Travnik bio vezirski.
Materija se ruši, gori, čak se i okom može zapaliti, ali ne treba dozvoliti da se i duša izgubi u magli...
„Njihov grad, to je u stvari jedna tesna i duboka raseklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.“
No comments:
Post a Comment