Po legendi, u 15. vijeku, kada su Turci mahom osvajali ovo podneblje, mjesna plemena odlučiše ovdje pružiti najjači otpor. Turske galije su pokušale da se probiju do Kotora, ali ih je na ovom mjestu zaustavila domaća vojska. Pokorivši ih, dobiše bogat plijen... Pošto nisu znali šta da rade sa ulovom, bace se u građevinarske vode. Kasnije će se pokazati da im je to pošlo za rukom, jer su jedno obično kameno ostrvo pretvorili u veleljepno zdanje. U početku je bilo samo dvanaest kuća, dovoljno da se smjeste porodice učesnice u odbrani. Oko tog malog naselja sagradili su zid, i od tada ovo ostrvo možemo s pravom nazivati utvrdom. Da mještani nisu bili nimalo naivni pokazalo se to i onda kada su od ovog ostrva napravitli poluostrvo, čiji se izgled zadržao i do danas. Pa zašto bi se, pobogu, prevozili lađama do novog doma kada mogu napraviti nasip i tako povezati kopno sa ostrvom. I bi tako, te napraviše usku prevlaku dovoljno široku da može proći konjska zaprega. Kada su se već naselili, načiniše crkvu Sveti Stefan, jer moraju se nekome i moliti. Mjesto ranije nije imalo svoj naziv, pa ga prozvaše po crkvi koja je prilikom gradnje morala dobiti neko ime po određenom svecu. Pored ove, na Svetom Stefanu se nalaze i dvije manje crkve: crkva Aleksandra Nevskog, a najmanja, koja se nalazi na samom ulazu u gradić, je posvećena Preobraženju.
Do 19. vijeka na Svetom Stefanu život je tekao kao i drugdje, pa se tako grad proširio na maksimalnih stotinu kuća, za i jednu više ovdje nije bilo mjesta... Tada je dobio svoj konačan izgled. Na ulazu u utrvdu, iznad vrata na bolkonu, nalazio se sud koji je dijelio pravdu više od četiri stotine godina, pa je zbog toga ovo mjesto dobilo nadimak „Mjesto od pravde“.
Svoje najteže dane Sveti Stefan je doživio početkom 20. vijeka, kada se stanovništvo mahom iseljavalo iz ekonomskih razloga. Kuće su postajale trošne. Ovdje je 1954. godine živjelo svega dvadesetak stanovnika. Vrijeme komunizma i nije mnogo marilo na privatno vlasništvo, a svaka ekonomski prihvatljiva ideja bila bi realizovana. Te iste godine bivaju iseljeni i preostali stanovnici na kopno u blizini, a vlast je ovdje dovela umjetnike, arhitekte i ljude koji su imali viziju da od ovog mjesta naprave turističku atrakciju. Kako im je to uspjelo, s pravom možemo reći da su oni bili i njegovi spasioci. Tvrđava i svi objekti u potpunosti su renovirani, a sve je zadržalo svoj stari izlgled s vana, dok je unutrašnjost ovih kuća pretvorena u najelitnije hotele na ovom dijelu Mediterana.
Prilikom naše posjete (2010.) vršila se rekonstrukcija ovog, sada hotelskog, kompleksa. Tranzcija i privatizacija u Crnoj Gori dovele su do toga da su ruski milijarderi ovamo bacili svoje oko.
Sve je i dalje zadržalo svoj mističan izgled, umjetničko nadahnuće i svoj duh vječnosti. Dvije plaže koje polaze od zidova Svetog Stefana, preko prevlake koja ga spaja sa kopnom, prave dva „luka“ kao dvije sablje simetrično preslikane, i omiljeno su mjesto za kupače koji su ovdje došli provesti svoj odmor. Pijesak je neobično crvenskaste boje, što daje ovom mjestu dodatnu posebnost. Prilikom kupanja mali problem vam mogu stvarati radoznale ribice (mi smo ih nazvali „cirkoni“ jer izgledaju poput amazonskih cirkona koje možemo sresti u kućnim akvarijumima). Ove ribice po sebi imaju srebrenaste pruge i, vjerovatno želeći da se s nama upoznaju, vole nas ponekad gricnuti, ali ništa strašno.
Pogled sa visine na ovaj gradić ostavlja dojam kao da gledate u sliku nekog maštovitog slikara koji je naslikao svoje mjesto iz snova. Kuće su tako skladno složene, kao da se neko maštovito dijete igralo „Lego“ kockicama i napravilo sebi dvorac dokučen iz dubina svoje mašte.
 |
| Plaža kod Svetog Stefana |
No comments:
Post a Comment