Jedan
čovjek se našao sam pred Arenom, trećeg po veličini amfiteatar u Italiji i
gleda u njega. Ogromno zdanje. Pokušava si predstaviti sliku iz 1. st. kada je
izgrađena i kako bi to moglo izgledati tada. Gleda je ovako oronulu i pokušava da napravi jedno putovanje kroz vrijeme da bi
mogao osjetiti bar dijelić te atmosfere s jedne od predstava koje su tu
izvođene. „Eno, čak i dva viteza stoje ispred Arene... ali to ipak nije san,
nego stvarnost, nažalost, jer oni samo naplaćuju fotografisanje...“ Ponovo se čovječuljak,
(pa dobro, više je mladić) zamisli i prolazeći kroz uske veronske ulice naleti
na veliku skupinu ljudi.
Urođena znatiželja mu ne da da ih zaobiđe, nego pravac
tamo. Kuća Julije, a Romeo se pokušava preko balkona popeti i tražiti njenu
ruku, samo dodir, samo razgovor, ali nađe se uvijek neko da brani... Dok ispod
balkona svi od Julije prave svojevrsnu prostitutku dirajući njene nage grudi. Dodirni ih i zamisli nekakvu želju.
Mnogima dođe kao isprika da dohvate jednom u životu nešto u tom obliku... A
niko ne obraća pažnju na teško stanje Romea koji visi na visokom balkonu, u
nezgodnom položaju: „šta ako vide njeni“, te na koji se rizik ovaj hrabri
mladić odvažio.
Pita
se zamišljeni mladić da li mnogi pobješnjeli turisti koji dolaze do ove tužne Julijine
statue kako bi je uhvatitli za sisu, znaju za veliku svjetsku glupost i
prvorazredni, oko nas sveprisutni, ters starijih koji je ubio dvoje mladih, da
bi poslije njihove smrti i sami shvatili da je život kratak i da nema baš
vremena za rogobusne inate? Ali kasno!
 |
| Pogled iz Julijine kuće na balkon gdje se očekuje Romeo |
No comments:
Post a Comment