Prato della Valle – centar svijeta

Prato della Valle

   Tako su smatrali stari Padovljani kao što i svako na svijetu za svoje rodno mjesto smatra da je centar svijeta, jer sve što ga okružuje u nedogled mu je manje poznato i ostaje na margini. Vrlo rijetko sam mogao čuti da ljudi na svom proputovanju po Italiji svrate do Padove. Obavezno svi posjete Veronu, Firencu, Veneciju, mada nezasluženo zaobilaze Padovu, iako je glavni grad regije u koju spada i Venecija, a ona je svojim kanalima po gradu i nagovještava. Ono po čemu je Padova značajnija od ostalih gradova u Italiji je trg Prato della Valle koji važi za najveći u tom dijelu svijeta, i za jedan od najvećih na svijetu. Nekada je Padova bila močvarno područje, pa se urbanizacijom nastojalo omogućiti funkcionisanje grada, ali se radilo i na estetici, što nam zorno pokazuje ovaj trg. To je jedno malo ostrvo omeđeno užim vodenim kanalom u savršenoj kružnici sa četiri mosta koja vode do njega sa četiri strane svijeta. Duž cijele vanjske i unutrašnje kružnice, oko ostrva i oko kanala, poredane su mnogobrojne skulpture talijanskih velikana poput Francesca Petrarce, a tu se nalazi i Galileo Galilei... Staze koje vode od mosta prema centru malog ostrvceta sijeku se, i tako čine znak „+“, nulta tačka svijeta.

   Od tog trga seže glavno šetalište, ulica koja se proteže u nedogled u jednom pravcu. Za dva sata koliko sam imao da vidim što se za tako malo vremena da vidjeti, prošao sam dobar dio te ulice, i vidio mnoge srednjovjekovne građevine, trgove i kapele, kao i kanale svojstvene za Veneciju, te zanimljive fontane gdje voda izranja iz ulice... A natrag sam morao da se vratim trčećim korakom, s obzirom da je mjesto polaska grupe sa kojom sam došao bilo Prato della Valle, te se mnogi odatle nisu ni pomjerili...

  Još smo svratili do bazilike svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika Padove, izgrađene u 13. St. Njena unutrašnjost je fascinantna, jer je očuvan prvobitni izgled i dekoracije koje su odolijevale stoljećima.

Pijesak, školjke i palme u kesama

   Rimini u martu. Puste plaže.

  Pijesak. Sitan i udoban na kilometarski dugim riminskim plažama, u kombinaciji sa plavim Jadranom i pjenušavim valovima čini jednu dražesnu kompaktnost. Jedno od najpopularnijih ljetovališta, već od maja bude krcato kupačima iz raznih zemalja... a u martu – ništa, tako prazan može poslužiti za crtanje štapom po njemu, jer zasigurno znaš da ti u dogledno vrijeme sopstveno umjetničko izražavanje neće pogaziti sasvim slučajni kritičar...

    Školjke. Ovako zapuštena plaža obiluje raznim morskim blagodatima, inače teško susretljivim za vrijeme „vrenja“. Ima ih toliko puno... koja radost. Gdje god se okrenem, vidim jednu od njih. Naravno, nakupio sam punu vrećicu, znao sam da će obradovati nekog... I jesu.

   Palme u kesama. U zimskom snu. Štite se od hladnoće, svoje glave ne pomaljaju vani do ljeta. Zanimljiv prizor za nekog ko je očekivao tropsku klimu, naravno, ne iz neznanja da i u Italiji postoje sva četiri godišnja doba, nego sa pogrešnim podsvijesnim predodžbama da je na moru tako.

   Ovo pješčano prostranstvo bude tako tijesno ljeti, s obzirom da je jedno od najatraktivnijih, ujedno i najjeftinijih ljetovališta za radnike srednje klase koji masovno dolaze iz srednje Evrope i sa Balkana. Veliki niz hotela duž cijele plaže nam govori o popularnosti ovog mjesta ljeti, a za zabavu u proljeće može se potražiti neki irish pub, gdje atmosfera bude izuzetno prijatna.

U gradu Romea i Julije

   Jedan čovjek se našao sam pred Arenom, trećeg po veličini amfiteatar u Italiji i gleda u njega. Ogromno zdanje. Pokušava si predstaviti sliku iz 1. st. kada je izgrađena i kako bi to moglo izgledati tada. Gleda je ovako oronulu i pokušava da napravi jedno putovanje kroz vrijeme da bi mogao osjetiti bar dijelić te atmosfere s jedne od predstava koje su tu izvođene. „Eno, čak i dva viteza stoje ispred Arene... ali to ipak nije san, nego stvarnost, nažalost, jer oni samo naplaćuju fotografisanje...“ Ponovo se čovječuljak, (pa dobro, više je mladić) zamisli i prolazeći kroz uske veronske ulice naleti na veliku skupinu ljudi. 

Urođena znatiželja mu ne da da ih zaobiđe, nego pravac tamo. Kuća Julije, a Romeo se pokušava preko balkona popeti i tražiti njenu ruku, samo dodir, samo razgovor, ali nađe se uvijek neko da brani... Dok ispod balkona svi od Julije prave svojevrsnu prostitutku dirajući njene nage grudi. Dodirni ih i zamisli nekakvu želju. Mnogima dođe kao isprika da dohvate jednom u životu nešto u tom obliku... A niko ne obraća pažnju na teško stanje Romea koji visi na visokom balkonu, u nezgodnom položaju: „šta ako vide njeni“, te na koji se rizik ovaj hrabri mladić odvažio.

    Pita se zamišljeni mladić da li mnogi pobješnjeli turisti koji dolaze do ove tužne Julijine statue kako bi je uhvatitli za sisu,  znaju za veliku svjetsku glupost i prvorazredni, oko nas sveprisutni, ters starijih koji je ubio dvoje mladih, da bi poslije njihove smrti i sami shvatili da je život kratak i da nema baš vremena za rogobusne inate? Ali kasno!

Pogled iz Julijine kuće na balkon gdje se očekuje Romeo

Bratislavsky hrad

   Bilo je sunčano kada smo posjetili ovu tvrđavu na jednom obronku u Bratislavi, ali magla koja se još uvijek nije digla sa površine zemlje nije nam dozvolila da vidimo dalje od Slovačke, iako je poznato da se sa tog mjesta može vidjeti još Austrija i Mađarska. Ovaj položaj tromeđe je bio itekako važno strateško mjesto kroz historiju ratovanja i osvajanja u Evropi. Danas, na sreću, nema više ratova ali je ostala tvrđava u baroknom stilu koja je postala muzej, te podsjeća i služi nama kao prozor u prošlost Slovačke.

   Dvorac je povezan u kvadrat sa četiri kule i velikim dvorištem. Neki ga zovu „stol naopačke“, jer kule zaista liče na izvrnute noge od stola. Kula koja se nalazi na jugoistočnom dijelu zamka naziva se Draguljna kula a datira iz 13. stoljeća, u njoj je čuvano blago i kraljeva kruna.

   Treba naglasiti da je Bratislava grad ze pješačenje, jer se sva značajnija mjesta mogu obići pješke, ali za svaki slučaj tu je i turistički vozić koji vas za kratko vrijeme može odbaciti do centra, mada je on udaljen petnaestak minuta hoda.

Vrata zamka

Draguljna kula (u pozadini)

Duhovita Bratislava

   Bratislava, glavni grad Slovačke udaljen je od Beča samo 60 km. To je ujedno i najmanja udaljenost između neka dva glavna grada u Evropi. Iako su blizu, u mnogome se razlikuju. Beč je onako profinjeniji, kulturno uzdignutiji, historijsko dublji, ali i nešto uštogljeniji za razliku od Bratislave koja je više opuštena, ležernija ali i izrazito duhovita.

Mihailova vrata

   Kroz ovaj simpatični gradić protiče rijeka Dunav koja grad razdvaja na dva dijela, istočno se nalazi stari dio grada, dok je na zapadnom dijelu izgrađena moderna Bratislava.

   Glavna ulica u starom dijelu grada započinje sa Mihailovim vratima, jedna od najstarijih građevina u Bratislavi. U prolazu koji vodi ispod nje nalazi se nulta tačka koja pokazuje udaljenost Bratislave i dvadeset devet svjetskih gradova. Iz te ulice grana se još mnoštvo pješačkih uličica sa pregršt znamenitih građevina historijskog značaja za grad.

   U ovoj pješačkoj zoni starog dijela grada nalazi se mnoštvo detalja koji će vas, već vedre i razdragane simpatičnošću grada, dodatno uveseliti... Tu se možete susresti sa Hans Kristianom Andersenom koji na sebi nosi likove iz svojih bajki, Napoleonovim vojnikom kome sam zaboravio ime, ali nisam zaboravio priču o njemu: „Kada je Napoleonova vojska osvajala Evropu, jedan njegov vojnik bi ranjen u Bratislavi. U tom gradu ostade da se liječi, u njemu se zaljubi i ostade u njemu do kraja života.“ Ako biste u samom centru starog grada sjeli na jednu klupu, iznad vas bi se nalazio taj vojnik naslonjen na nju, a kakva bi bila neka statua a da nema neku legendu prišivenu uz sebe: „Par koji bi sjeo na tu klupu ostao bi sretan i zaljubljen do kraja života“. Pa da vidimo... Hm, dok sve to iza ugla jedne zgrade posmatra Paparazzo, i nastoji da mu ne promakne ama baš ni jedan čovjek koji prođe ulicama njegovog grada.

  

   Šetajući dalje naići ćemo na jednu znamenitu ličnost, Ćumila, gospodina koji viri iz kanalizacije. On u ovom gradu obavlja važnu funkciju virenja ženama pod suknje te s pravom nosi titulu najslikanijeg građanina Bratislave. Malo dalje nalazi se statua jedne uvažene ličnosti koju mora posjedovati svaki grad. Svaki grad ima jednog ovakvog čovjeka koji dijeli ruže damama na ulici i usput im daje komplimente, a zauzvrat mu obližnji restorani daju hranu. Na sebi je uvijek nosio odijelo i šešir, pa u takvom obliku ga tu možemo i sresti. Njegovo ime je Schone Naci i možete dozvoliti da vam svoj šešir stavi na glavu.

  Na Hviezdoslavovo námestie (Hvazdislavovom trgu) nalazi se i spomenik slovačkom pjesniku Hvazdislavu, iako je značajniji kao političar. Tu se nalazi i statua sv. Trojstva, a jedna skulptura ima oko glave EU zvjezdice, vjerovatno u čast ulaska Slovačke u Evropsku Uniju.   

UFO restoran

   Novi most, koji spaja istočni i zapadnio dio grada, bio bi još jedan u nizu običnih mostova preko Dunava da ga ne krasi jedno zanimljivo arhitektonsko rješenje, a sve u skladu sa bratislavskom duhovitošću. Naime, ovaj most na sredini ima jedan veliki toranj u obliku obrnutog slova V, a na vrhu se nalazi restoran UFO. Napravljen je u obliku letećeg tanjira, a sa njega se pruža divan pogled na panoramu Bratislave...

Pogled sa tornja UFO

Prodavnica igračaka u centru Bratislave :)

Vremeplovni dvorac

   Dvorac Schönbrunn koji vrijedi za jedno od najznamenitijih mjesta u Beču poznat je po svojim vrtovima, zoološkom vrtu i vrtnim lavirintima. U prevodu sa njemačkog Schönbrunn znači lijepi izvor ili lijepi bunar. Sačinjen je od glamurozne Schönbrunnske palate, te drugog dijela dvorca, vidikovca Gloriette sa kojeg se proteže predivna panorama Beča, a iza njega se nalazi jezerce - schönbrunn. Između ova dva dijela dvorca smješten je predivan vrt sa zasađenim cvijećem koje svoj puni sjaj dobije u proljeće, a preko ljeta samo mijenja carstvo boja. U januarskoj posjeti ovom dvorcu to se mora propustiti, kao i nepregledni tuneli sa ružama i slični ukrasi koje ovise o godišnjem dobu.

    Zato se bolje držati unutrašnjosti dvorca i sakriti se od hladne bečke zime i vjetrova koji nikoga ne štede na ovom prostranstvu kojeg ne štiti niti jedno brdo, a kamoli kakva planina.

   Ulaskom u dvorac doživjet ćete nevjerovatne stvari i zaboraviti na izrazito skupu kartu koja vrijedi za samo jedan mali dio unutrašnjosti ove građevine. Doživjet ćete vremeplov. Sobe koje smo posjetili sačuvale su svoj prvobitni namjenski sjaj koji je uredila i dotjerala Marija Terezija u tada popularnom rokoko stilu. Koliko god ovaj stil težio ka kiču i pretjerivanju, ne možete proći kroz ove prostorije a da vas pozitivno ne zaprepasti ono što vidite. Vjerovatno je ovo i bila namjera tog doba i tadašnjeg stila u arhitekturi i slikarstvu, zaprepastiti! U ovom vremeplovnom pohodu kroz unutrašnjost Schönbrunna mogli smo vidjeti privatne sobe Marije Terezije, privatne apartmane imperijalističkog ljubavnog para Franza Josepha i Elisabethe, kao i mnogobrojne umjetničke slike sa raznovrsnim motivima. Kompletan ovaj pohod kroz stoljeća popraćen je i muzikom velikih kompozitora, prije svega Mozarta, te kada se neđete u sobi za goste teško se suzdržati navirućeg nagona za ples, jer ambijent u kome se nalazite baca vas u te primamljive daljine...

Schonbrunn

Gloriette

Jedan uzdah u Beču

   

   Kada bi vas neko teleportirao na trg Marije Terezije (Maria-Theresien-Platz) u centar Beča, a da pri tome imate vrlo malo vremena, šta biste prvo uradili? Mi zastadosmo ispred Marijine statue i ukopasmo se. Šta sad? Gdje god pogledaš oko sebe, ima se šta vidjeti, imaš šta opipati, šta dotaći, tu uzdahnuti, fotografisati ili se zapitati šta bi to moglo biti, a zbog usrkaćenosti vremena to i ne istražiti, ah, naše li sudbine tužne, sudbine velikih radoznalaca i strastvenih hodoljuba...

   Pogledasmo prema gore, sjedi Marija na prijestolju kao prava kraljica, a oko nje mnogobrojne statute njenih saradnika, neki na konjima, neki ne, „eno i Mozarta!“. Pogled lijevo pa desno, pa opet lijevo, dvije iste glamurozne zgrade – muzeji blizanci. Da ispred jednog ne stoji mali slonić koji se uživa slikati sa djecom ne bismo mogli odrediti koja je od njih zgrada prirodnog historijskog muzeja (Naturhistorisches Museum), a koja umjetničkog (Kunsthistorisches Museum).

   Moramo krenuti u nekom pravcu, idemo na lijevu stranu... laganim hodom vrlo brzo dolazimo do zgrade austrijskog Parlamenta (Österreichisches Parlament). Zastadosmo zadivljeni. Kip božice Atine sa pozlaćenim šljemom i vrhom koplja, a ispod njenih nogu leže četiri figure koje alegorijski označavaju četiri najvažnije rijeke Austro-Ugarske monarhije, a sa strane dva kupida koja jašu na svojim delfinima.

   Nemamo mnogo vremen, žurimo dalje... Mojima očima ne može promaći ovako jedno veliko i značajno svjetsko pozorište kakvo je Burghtheatar, kako ga nazivaju mještani Beča,  a ono se od 1920. naziva Hofburgtheater i slovi za jedno od najznačajnih pozorišta u svijetu gdje se predstave izvode na njemačkom jeziku.

   Prekoputa, Rathausplatz. Rathaus – gradska vijećnica, jedno od najpoznatijih mjesta u Beču, ovdje skoro svi posjetioci ovog grada navrate kako bi napravili koju fotografiju kitnjastog baroknog stila koji krasi njenu arhitekturu. Na platou ispred vijećnice se tradicionalno uz Dunauwaltzer dočekuje nova godina.

   Trčimo dalje, natrag, s obzirom da smo u trenutku shvatili da još mnogo stvari ima za vidjeti i ako bismo prešli ulicu i krenuli drugom stranom. Prvo na što smo naišli je replika grčkog hrama Hefast sa zanimljivom obnaženom muškom statuom ispred. Ovaj hram se nalazi u parku Volksgarten, te ako bi prošli kroz njega, a pored hrama, došli bismo do trga heroja (The Heldenplatz), a odatle se pruža divan pogled, lijevo: Leopoldovo krilo hrama Hofburg, pravo: etnološki muzej, također u sklopu ovog hrama. Ispred ovog dvorca poredane su kočije s konjima, čekajući svoje mušterije kako bi ih ovi sa zadovoljstvom provozali ulicama Beča.

   Mi, naravno, samo prolazimo dalje... kad iza Hofburga, gle, veliki violinski ključ u travi a na kraju se uzdiže statua... Prvo smo čuli predivnu melodiju, pa smo onda pogledali prema liku Mozarta. Upoznali smo se s njim, preporučio nam drugi objekat u nizu koji se nalazi u istoj ulici gdje je i on sam smješten - park Burggarten, kaže da tamo večeras nastupa. Dobro, rekosmo. Na tom putu sretosmo J.W. Goethea, s kojim smo se srdačno uslikali. Rastali smo se od njega, ali ostaše s nama faustovske dileme... Prekuputa Goethea nalazi se Schillerplatz i statua, glavom i bradom: Schiller!. Komuniciraju njih dvojica tako pogledima... Odjednom, ispred nas razdragani prodavači karata za večerašnju izvedbu u Bečkoj gradskoj operi (Wiener Staatsoper), nude i ubjeđuju nas da trebamo poslušati ove koncerte dok smo još tako mladi, da ne propuštamo ovu priliku, ko zna kada će se neka druga ukazati. Propustili smo.

   Nismo zato propustili vidjeti Karlovu crkvu (Kralkirsche), monumentalno zdanje sa izrazito zanimljivim reljefnim ukrasima. Nismo se mogli otrgnuti dojmu da nas ovaj objekat podsjeća na džamiju, jer dvije dugačke kupole zaista liče na dvije munare.

  Samo što smo sagledali objekat, i to nedovoljno, pogledasmo na sat, vrijem polaska. Užurbano provlačenje kroz tunele metroa, i odjednom se, pri izlasku na površinu, ispred nas nađe zanimljiv objekat sa pozlaćenim ornamentnim ukrasom u obliku kupole. Zovu je zgrada Bečke secesije, a danas se tu nalazi bečko udruženje umjetnika.

  U povratku smo još stigli pozdraviti austrijskog pjesnika rođenog u Ljubljani, Anastasiusa Gruna... vraćamo se na Maria-Theresien-Platz, te tako zatvaramo ovaj kratki, ubrzani krug šetnje.

   S obizrom da je Beč grad bogat kulturno-historijskim znamenitostima, i da svaki trg, svaka zgrada, svaka statua ima neko svoje simboličko značenje, pitamo se da li i sami mještani Beča znaju sve o njima... Ostaje nam kao zadatak da u sljedećoj posjeti glavnom gradu Austrije probamo vidjeti barem 1% onoga što je vrijedno posjetiti, a i to je jako mnogo.

Statua Marije Terezije

Naturhistorisches Museum

Austrijski parlament

Hofburgtheater

Rathaus (Gradska vijećnica)

Hofburg, Heldenplatz

Burggarten, Statua Mozarta

Burggarten, Goetheova statua

Karlova crkva (Karlskirche)

Statua Marca Anthonya i Bečka secesija

Anastasius Grun

Barokna umjetnost s antičkim motivima

Ulazna vrata kompleksa Belvedere

   Belvedere. Lijepi vidik. Spoj baroknog kiča sa preciznim klasicizmom, dakle, zastupljenost antičkih motiva prožima motive srednjovjekovne religijske obnove. Produkt svega toga jeste današnji izgled ovog bečkog dvorca. Napravio se za potrebe princa Eugena Savojskog, odn. livadu koju je dobio na poklon odlučio je pretvoriti u ljetnikovac – kako prinčevi inače nazivaju dvorce osrednje veličine. Ovaj kompleks prinčevog ljetnikovca sagrađen je u 18. vijeku, a sačinjavaju ga Oberes i Unteres Belvedere (gornji i donji), te vrt između njih. Projektant ova dva dvorca je poznati austrijski barokni arhitekta Lukas von Hidebrandt. Njegov pomoćnik bio je venecijanski kipar Giovanni Stanetti koji je bio zadužen za mnogobrojne skulpture koje su poredane duž vrta, ali i ukrasne kipove koji se nalaze na samoj fasadi dvorca. Nakon smrti Eugena njegovi su nasljednici svu imovinu, po starom dobrom običaju, odlučili rasprodati. Sva je sreća što se našao pravi kupac za ovo zdanje, Marija Terezija, koja je možda tako dvorac i spasila od propadanja. Ona ga je čak i proširila, te mu dala današnje ime Belvedere (španski, lijep vidik) iz razloga što se sa njega pruža odličan pogleda na panoramu Beča. U novijoj historiji Belvedere pamti da je u II svjetskom ratu bio znatno oštećen, te da se 1955. tu potpisuje Austijski državni ugovor kojim je ustanovljena današnja moderna Austrija. 

   Najviše nas je oduševio vrt. Ne njegov izgled (jer smo bili u najgorem mogućem periodu godine za posjetu kakvom vrtu – decembar), nego njegova arhitektura – simbolika. Park je barokni a djelo je francuskog projektanta Dominique Girarda, ima zanimljivu simboliku u kojoj možemo prepoznati klasicističke tendencije i utjecaje na pomenutog projektanta. Park je sav u nekoj simetriji, a podsjeća na pozorišnu scenu. Sačinjen je iz tri dijela, pošto je zemljište gdje se gradio kompleks Belvedere u padu, tako da imamo i prirodne nivelacije od nižeg dvorca ka višem, pa se tim vodio i Dominique i tako podijelio ovaj vrt. Donji vrt je predstavljao podzemni svijet (Had), i on je podijeljen na četiri jednaka dijela (četiri godišnja doba) i u svakom dijelu je zasađeno bilje koje odgovara periodu godine koje simbolizira. U njemu se nalaze i neizbježni vrtni lavirinti. Srednji vrt predstavlja nadzemni svijet i tu je zasađeno, za razliku od visokog raslinja u „podzemlju“, bilje srednjeg rasta, ukrasni žbunovi. Najviši nivo ovog vrta predstavlja Olimp, i na njemu se nalazi najniže raslinje, cvijeće. Njega na ulazu čuvaju dvije sfinge obnaženih grudi. Da bismo došli iz donje palate ka gornjoj, morali bismo iz podzemlja prvo doći u nadzemlje, te potom se stepenicama popeti na „Olimp“ i uživati u raznovrsnom cvijeću. 

Gornji Belvedere (Oberes Belvedere)

Donji Belvedere (Unteres Belvedere)

Počelo je s valcerom

Rathausplatz

    Još jedna godina otpoče s valcerom. Ovaj put bečkim. Bilo je to na Rathausplatzu gdje se na dočeku novogodišnje noći nalazilo više od dvadeset hiljada ljudi. Nije bilo snijega, ali nije bilo baš ni toliko toplo, pa nam je punč poslužio u svrhu zagrijavanja. Nova godina u Austriji se tradicionalno dočekuje na otvorenom. U Beču je popularna cjelodnevna novogodišnja šetnja gdje se u tom novogodišnjem „hodočašću“ obiđu skoro svi trgovi i značajnija mjesta, a tamo su se mještani svojski potrudili da ponude bogat program. Šetnja kreće od Rathausplatza gdje su nastupali neki DJ-evi i bend „The Family“, druga tačka bila je Löwestrasse, treća – Freyung, četvrta – Am Hof, peta – Graben, šesta – Stephanplatz (sve u duhu klasične muzike), sedma – Lugeck (nastupao DJ Area: Latino and Italo Hits), osma - Kartner Strasse, deveta – Neuer Markt, deseta – Haus der Musik (klasična muzika uz Virtualles Dirigieren), jedanaesta – Herbert-Von-Karajan-Platz, dvanaesta tačka bila je nešto izvan centra Beča, na Prateru gdje se plesalo uz zvuke sambe, ali i drugih ritmova. 

Šoljice za punč s motivima Beča

     Mi smo se pak zadržali na jednom od poznatijih trgova, na prvom odredištu šetnje, na Rathausplatzu, iz razloga što smo na ovaj put odlučili ići preko agencije, a to znači da si uslovljen u svemu i da nemaš baš puno prava da sam sebi planiraš vrijeme. 

"The Family", New Year, Rathausplaz

No, izvukli smo ipak najbolje što se moglo, i provod je bio na nivou. Ispred samog Rathausplatza bila je jedna velika – glavna bina, i nekoliko manjih u blizini gdje se izvodila probrana muzika: od španskih ritmova do soula, funka i dr. Na svim trgovima gdje se vršio doček 2012. godine tačno u ponoć, tradicionalno, izvođen je Dunauwalzer, pa smo ga i mi zaplesali. Na samom trgu moglo se primijetiti dosta turista iz raznih zemalja: Balkanaca, od kojih je izvršena „invazija“ na Beč, pa do Kineza, Japanaca, Indijaca, Španaca, Talijana... sa a nekima smo u opuštenoj atmosferi i proćaskali. Bilo je tu i mještana, oni su onako sa znatiželjom posmatrali nas strance, ali se mora istaknuti njihova velika ljubaznost koja se mogla primijetiti na svakom uglu. 

     Poslije ponoći odlučili smo se prošetati do dvorca Hofburg i tamo zastali oduševljeni uličnom izvedbom oca koji je svirao na harfi, i kćerke koja je maestralno udaraljkama svirala po ksilafonu. Izgledali su siromašno. Oduševili su nas. 

Harfa i ksilafon ispred Hofburga, Holdenplatz

Kolendavanje u Dubrovniku

Dobra večer mi kucamo,

Novo ljeto čestitamo.

Došli smo vam kolendati,

Vašem dvoru hvale dati.

 Obično gospođa Ljuban ne dopusti da se djeca maknu od prve strofe a ona već nosi neke poklone, kako smo mogli primijetiti radilo se o kolačima, mada nismo sigurni u to, ali u ono u šta jesmo, to je da djeca zadovoljna napuste dvorište porodice koja nas je toplo ugostila u Dubrovniku. Smjestili smo se na Gružu, blizu dubrovačke luke, kako bi u ovom kraju dočekali novu 2011. godinu ni ne pomišljajući šta nas to očekuje tamo. Tako se prvi put susretosmo i sa dubrovačkom kolendom koju smo od prevelikog izvođenja po ulici i ispred vrata mještana skoro pa upamtili. Ovakav način čestitanja Božića i Nove godine u Dubrovniku se upražnjava još od 13. stoljeća kada je jedna takva kolenda i zapisana, doduše možda se ova tradicija u usmenom prenošenju koristila i duže. Kolendari obilazeći ulice, kuće i stanove pjesmom (kolendom) nazdravljaju Badnji dan i čestitaju nadolazeći Božić i Novu godinu a tradicionalno se izvodi uz mandolinu, gitaru, ili čak harmoniku.

   Prije nego krenusmo ka Stradunu na centralnu dubrovačku feštu gospođa Ljuban, vjerovatno ostade pri nekom poslu u kući, ne izađe na vrijeme darovati jedan hor, a nama to bi dobra prilika da kolandu saslušamo do kraja:

Ođe, ođe nazdravlje vam Novo ljeto dođe.

Visoki su ovi dvori

a u njima zlatni tori.

I u njima golubica

naša dobra domaćica.

Ođe, ođe nazdravlje vam Novo ljeto dođe.

Neće gospođa neharna biti

kolendarima ne udijeliti.

Dajte nama šaku rogača

da nam grla budu jača.

Mi smo došli sa Konala

u karoci od gospara.

Mi smo došli sa Lokruma

i donijeli botiju ruma.

Gospara našega prid dvore, pjevajmo braćo do zore.

   Naravno, oćejfismo i mi u domaćinskim kolačima, ali, bogami i u dobrom domaćem vinu.
   
   Na Stradunu smo se dobro zabavili uz Dubrovačke Trubadure  (i oni izvedoše kolendu u svom stilu), i uz još neke pop i rock bendove, ali pravi užitak svakako daje ponoćni valcer koji u okruženju dobrovačkih starih zidina pruža poseban gušt. Ima li šta ljepše nego započeti prve minute nove godine uz valcer sa dragom osobom, a prvi dan odličnim nastupima filharmonijskih orkestara uz vrhunske svjetske dirigente na jednom tako profinjenom mjestu, tik uz pozorište gdje je Marin Držić izvodio svoje komade. Ako se uz to još doda lijepo i sunčano vrijeme, hrabriji bi se mogli pridružiti i novogodišnjim kupačima koji su bez ikakvih problema skvasili svoju kožu već prvog dana nove 2011.

   Uskoro se bliži i 2012., a nju bi trebalo početi slično, s valcerom, jer meni je on , eto, donio jednu sretnu godinu.

Postojna i njena čovječja ribica

Ulaz u pećinu

  Moj očekivani susret s čovječjom ribicom (lat. Proteus anguinus) je otišao u nepovrat. Ne znam, možda ponovo budem imao priliku doći u Postojnu i prošnjuhati tim silnim hodnicima koje sam mogao vidjeti samo na slikama. Trebam se još provozati tim vozom i upoznati se sa tim čudnim mladunčetom zmaja, makar bio i toliko ružan. Prežaliti neću sto nisam vidio njega i njegovo stanište a sve zahvaljujući agenciji s kojom sam bio na proputovanju prema Italiji, ali i ljudima koji su se vozili zajedno s nama, koji su željeli što prije doći kući, kao da ih je neko tjerao na putovanje, ili su ga oni shvatali kao nešto što se u životu mora obaviti, neka potreba bez obzira na njihovu stvarnu volju. Jer neshvatljiva je u suprotnom ta nezainteresovanost za sve oko sebe, a mnogi to nešto možda više neće ni vidjeti u životu. Većinom su to bili stariji ljudi ili ljudi srednjih godina koji su nekada davno sa obaveznom školskom ekskurzijom obišli sve to, mada je bilo i onih koji su prvi put tu. Nama koji smo se školavali  u ratu, ili poslije rata ne preostaje ništa drugo nego loviti neku drugu priliku, te u sopstvenom aranžmanu zagnjuriti glavu pod te stijene. Hotel koji je sagrađen tik uz pećinu već sam posjetio i odsjeo u njemu, dakle ostaje samo još neposjećen taj poznati vozić kroz špilju. Ne da nisam pokušao ući i mimo radnog vremena predviđenog za posjete, ali me na ulazu dočekaše debeli lanci, velika rešetka i mnoštvo poruka na svim jezicima o strogoj zabrani ulaska. Bila je zima i bio je sumrak. Inače, uređenje oko hotela je predivno, i, kako kažu mještani, cijeli gradić živi na ručun te pećine za koju se smatra da je jedna od najvećih u Evropi, a jedina je takva u svijetu kroz koju se možeš voziti vozom. Zaista, obišao sam za kratko vrijeme mali grad - ništa posebno. Sve je ovdje usredsređeno na ono što se krije negdje u dubinama kamene siline. Ovdje se u hadu nalazi raj.

Rodini tragovi

    Bijela roda (lat. Ciconia ciconia) je ptica iz porodice roda (Ciconiidae) koja ima dug i crven kljun. Ima dug vrat i duge, crvene i tanke noge. Perje joj je bijele boje, a na krilima se nalazi nešto dugog i crnog perja.

    Djevojčica nikada nije vidjela rodu. Industrijski grad u kom je živjela, to joj nije dozvoljavao.

   Jedne jeseni djevojčica je krenula u uobičajenu ekspediciju na obližnju rijeku (više je to potok nego rijeka) koja se ulijeva u jednu veću rijeku Bosnu. 

    Babina rijeka je naizgled miran i naivan potočić, no s tim se ne bi složili mještani nekoliko naselja smještenih oko nje. Znala im je zadati mnoge nevolje za vrijeme topljenja snijega, rušeći tako mostove, potkopavajući i urušavajući puteve, puteljke, putiće...

    Kada se desio taj čudni događaj, rijeka je bila onaj mirni naivni potočić sa ribicama i žabicama... eh, eto šta nam privuće našu Ciconiu u ove krajeve. Kako je bila jesen, vjerovatno je odlučila odsjesti u kanjonu Babine rijeke dok se nalazila na svom neizostavnom jednogodišnjem putovanju... čak do južnog dijela Afrike - ponekad. 

    Susret je bio uzbudljiv - sa obe strane. Djevojčica je vrisnula. Od radosti, ili od zaprepaštenja? Roda je odmah, ne prepuštajući ništa slučaju, raširila svoja sivo-bijela krila, ispružila crvene noge u pravcu svoga tijela kao strijela i poletjela u potragu za izgubljenim karavanom koji je već bio formiran u obliku slova V. 

    Kratka uzbudljiva priča koju nam je djevojčica ispričala vjerovatno zvuči nestvarno, ali rijeka je ta koja je sačuvala dokaze kako bi joj mi, obični slušaoci, vjerovali... U njoj su ostali tragovi, tragovi, tragovi...   

  

Iza ugla Divlji zapad

    Taj vodopad ima nešto čudno u sebi.

   Nije prirodno građen, nego je produkt čovjekove ruke, izgrađen tu za potrebe obližnjeg kamenoloma. Preko ljeta smanji se vodostaj Babine rijeke i on izgleda tužno. Ali jednog ljeta voda je za neko čudo bila bujna i u predvječerje on je davao neko mistično ozračje. U podnožju vodopada stvara se malo jezerce koje vrlo često izletnici koriste za kupanje.

    Nešto bliže prema Zenici nalazI se stijene koje svojom grandioznošću podsjećaju na vliki Grand Canyon u Americi, ali samo svojim izgledom nikako i veličinom. Neki mještani obližnjih naselja koja se zajedno zovu Babino Selo, ovu stijenu nazivaju „Oči“, jer ima vidljive dvije špilje na samom vrhu stijene koje podsjećaju na dva oka. Podno ove stijene nalaze se još neke manje špilje koje su se proslavile udomljavanjem nekolicine beskućnika, a jedan je čak tu boravio toliko dugo da ga je posjetio i čovjek koji traga za  neobičnim ljudima i mjestima u regionu, Nisvet Džanko, sa svojom emisijom „Pozitivna geografija“. Nekoliko metara od stijene već neko vrijeme postoji i jedno romsko naselje, sagrađeno od ostataka automobila i drugih materijala koji su već negdje bili odbačeni. 

   Zanimljivo je to kako samo nekoliko kilometara od Zenice (kao nekog „civiliziranog“ mjesta) postoje na hiljadu godina udaljine ljudske sudbine i zanimljiva prirodna okruženja...