hodoljub: Jedan uzdah u Beču

Kada bi vas neko teleportirao na trg Marije Terezije (Maria-Theresien-Platz) u centar Beča, a da pri tome imate vrlo malo vremena, šta biste prvo uradili? Mi zastadosmo ispred Marijine statue i ukopasmo se. Šta sad? Gdje god pogledaš oko sebe, ima se šta vidjeti, imaš šta opipati, šta dotaći, tu uzdahnuti, fotografisati ili se zapitati šta bi to moglo biti, a zbog usrkaćenosti vremena to i ne istražiti, ah, naše li sudbine tužne, sudbine velikih radoznalaca i strastvenih hodoljuba...

Pogledasmo prema gore, sjedi Marija na prijestolju kao prava kraljica, a oko nje mnogobrojne statute njenih saradnika, neki na konjima, neki ne, „eno i Mozarta!“. Pogled lijevo pa desno, pa opet lijevo, dvije iste glamurozne zgrade – muzeji blizanci. Da ispred jednog ne stoji mali slonić koji se uživa slikati sa djecom ne bismo mogli odrediti koja je od njih zgrada prirodnog historijskog muzeja (Naturhistorisches Museum), a koja umjetničkog (Kunsthistorisches Museum).

Moramo krenuti u nekom pravcu, idemo na lijevu stranu... laganim hodom vrlo brzo dolazimo do zgrade austrijskog Parlamenta (Österreichisches Parlament). Zastadosmo zadivljeni. Kip božice Atine sa pozlaćenim šljemom i vrhom koplja, a ispod njenih nogu leže četiri figure koje alegorijski označavaju četiri najvažnije rijeke Austro-Ugarske monarhije, a sa strane dva kupida koja jašu na svojim delfinima.

Nemamo mnogo vremen, žurimo dalje... Mojima očima ne može promaći ovako jedno veliko i značajno svjetsko pozorište kakvo je Burghtheatar, kako ga nazivaju mještani Beča, a ono se od 1920. naziva Hofburgtheater i slovi za jedno od najznačajnih pozorišta u svijetu gdje se predstave izvode na njemačkom jeziku.

Prekoputa, Rathausplatz. Rathaus – gradska vijećnica, jedno od najpoznatijih mjesta u Beču, ovdje skoro svi posjetioci ovog grada navrate kako bi napravili koju fotografiju kitnjastog baroknog stila koji krasi njenu arhitekturu. Na platou ispred vijećnice se tradicionalno uz Dunauwaltzer dočekuje nova godina.

Trčimo dalje, natrag, s obzirom da smo u trenutku shvatili da još mnogo stvari ima za vidjeti i ako bismo prešli ulicu i krenuli drugom stranom. Prvo na što smo naišli je replika grčkog hrama Hefast sa zanimljivom obnaženom muškom statuom ispred. Ovaj hram se nalazi u parku Volksgarten, te ako bi prošli kroz njega, a pored hrama, došli bismo do trga heroja (The Heldenplatz), a odatle se pruža divan pogled, lijevo: Leopoldovo krilo hrama Hofburg, pravo: etnološki muzej, također u sklopu ovog hrama. Ispred ovog dvorca poredane su kočije s konjima, čekajući svoje mušterije kako bi ih ovi sa zadovoljstvom provozali ulicama Beča.

Mi, naravno, samo prolazimo dalje... kad iza Hofburga, gle, veliki violinski ključ u travi a na kraju se uzdiže statua... Prvo smo čuli predivnu melodiju, pa smo onda pogledali prema liku Mozarta. Upoznali smo se s njim, preporučio nam drugi objekat u nizu koji se nalazi u istoj ulici gdje je i on sam smješten - park Burggarten, kaže da tamo večeras nastupa. Dobro, rekosmo. Na tom putu sretosmo J.W. Goethea, s kojim smo se srdačno uslikali. Rastali smo se od njega, ali ostaše s nama faustovske dileme... Prekuputa Goethea nalazi se Schillerplatz i statua, glavom i bradom: Schiller!. Komuniciraju njih dvojica tako pogledima... Odjednom, ispred nas razdragani prodavači karata za večerašnju izvedbu u Bečkoj gradskoj operi (Wiener Staatsoper), nude i ubjeđuju nas da trebamo poslušati ove koncerte dok smo još tako mladi, da ne propuštamo ovu priliku, ko zna kada će se neka druga ukazati. Propustili smo.

Nismo zato propustili vidjeti Karlovu crkvu (Kralkirsche), monumentalno zdanje sa izrazito zanimljivim reljefnim ukrasima. Nismo se mogli otrgnuti dojmu da nas ovaj objekat podsjeća na džamiju, jer dvije dugačke kupole zaista liče na dvije munare.

Samo što smo sagledali objekat, i to nedovoljno, pogledasmo na sat, vrijem polaska. Užurbano provlačenje kroz tunele metroa, i odjednom se, pri izlasku na površinu, ispred nas nađe zanimljiv objekat sa pozlaćenim ornamentnim ukrasom u obliku kupole. Zovu je zgrada Bečke secesije, a danas se tu nalazi bečko udruženje umjetnika.

U povratku smo još stigli pozdraviti austrijskog pjesnika rođenog u Ljubljani, Anastasiusa Gruna... vraćamo se na Maria-Theresien-Platz, te tako zatvaramo ovaj kratki, ubrzani krug šetnje.

S obizrom da je Beč grad bogat kulturno-historijskim znamenitostima, i da svaki trg, svaka zgrada, svaka statua ima neko svoje simboličko značenje, pitamo se da li i sami mještani Beča znaju sve o njima... Ostaje nam kao zadatak da u sljedećoj posjeti glavnom gradu Austrije probamo vidjeti barem 1% onoga što je vrijedno posjetiti, a i to je jako mnogo.