 |
| Ulaz u pećinu |
Moj očekivani susret s
čovječjom ribicom (lat. Proteus anguinus) je otišao u nepovrat. Ne znam, možda
ponovo budem imao priliku doći u Postojnu i prošnjuhati tim silnim hodnicima
koje sam mogao vidjeti samo na slikama. Trebam se još provozati tim vozom i
upoznati se sa tim čudnim mladunčetom zmaja, makar bio i toliko ružan.
Prežaliti neću sto nisam vidio njega i njegovo stanište a sve zahvaljujući
agenciji s kojom sam bio na proputovanju prema Italiji, ali i ljudima koji su
se vozili zajedno s nama, koji su željeli što prije doći kući, kao da ih je
neko tjerao na putovanje, ili su ga oni shvatali kao nešto što se u životu mora
obaviti, neka potreba bez obzira na njihovu stvarnu volju. Jer neshvatljiva je
u suprotnom ta nezainteresovanost za sve oko sebe, a mnogi to nešto možda više
neće ni vidjeti u životu. Većinom su to bili stariji ljudi ili ljudi srednjih
godina koji su nekada davno sa obaveznom školskom ekskurzijom obišli sve to,
mada je bilo i onih koji su prvi put tu. Nama koji smo se školavali u ratu, ili poslije rata ne preostaje ništa
drugo nego loviti neku drugu priliku, te u sopstvenom aranžmanu zagnjuriti
glavu pod te stijene. Hotel koji je sagrađen tik uz pećinu već sam posjetio i
odsjeo u njemu, dakle ostaje samo još neposjećen taj poznati vozić kroz špilju.
Ne da nisam pokušao ući i mimo radnog vremena predviđenog za posjete, ali me na
ulazu dočekaše debeli lanci, velika rešetka i mnoštvo poruka na svim jezicima o
strogoj zabrani ulaska. Bila je zima i bio je sumrak. Inače, uređenje oko
hotela je predivno, i, kako kažu mještani, cijeli gradić živi na ručun te
pećine za koju se smatra da je jedna od najvećih u Evropi, a jedina je takva u
svijetu kroz koju se možeš voziti vozom. Zaista, obišao sam za kratko vrijeme
mali grad - ništa posebno. Sve je ovdje usredsređeno na ono što se krije negdje
u dubinama kamene siline. Ovdje se u hadu nalazi raj.
No comments:
Post a Comment