Basna o Liscu, Golubu i Vepru

     Pored odlaska u prirodu, bijega od svakodnevnog zagađenja, bijega od žene, od muža, pored odličnog razloga za popiti koju, ili skontati se možda sa nekim, ili naprosto druženja radi... odlazak u planinu može biti i edukativnog karaktera: ako gledamo sa onomastičkog stanovišta, otvaraju nam se široke mogućnosti interpretacije različitih toponima zadirenjem u njihovu etimologiju... ili, što bi rekao prijatelj Braco Babić, sva ta imena sela, brda, dolina, rijeka i jezera nam govore o bistrini uma naših predaka - gorštaka, jer po mnogim nazivima možemo otkriti kakvo nas tlo očekuje na putu, ili koja vrsta šume je najzastupljenija, da li je mjesto bogato vodom, nekom divljači ili ne. Česti nazivi su i oni slikovito-poetični, gdje nam njihovo odgonetanje uz pomoć mašte i mitskog arhetipa može dati različite i izuzetno zanimljive rezultate. Možda nam se ukaže i kakva historijska činjenica, ili sve ostane samo na mašti; i u jednom i u drugom slučaju komuniciramo sa prošlošću... jer i preci su se služili maštom da bi dali sve te nazive, e tu nam je dodirna tačka.

     Kada od sela Vrselje idete prema planini Lisac (1302 m nv - kako kažu JNA karte) morate preći preko Jetinice (1175 m nv), a iza odmah Jelina (1331 m nv), pa se može preko ili podno nje. Kada sam gledao u kartu, nisam mogao a da se ne zapitam da li je možda u pitanju kakva štamparska greška na karti, jer mi je bilo logično, ali i drago što se na početku prevarih i pomislih da se ovaj prijevoj ispod Jeline naziva Jelinica, kao deminutiv. 
     S lijeve strane vidimo Ivovac i vrh Liskovača (1348 m nv) a u pozadini se izdiže Kapak (1411 m nv), dok se nešto sjevernije od Lisca i Jeline nalazi Golub (1290 m nv) ispod kojeg se krije nekada najmanje selo u Jugoslaviji, Zadine (kao da je Golub izlegao jaje), a danas kao da svi hoće uporno da izbrišu taj podatak iz pamćenja. Nadomak  Zadina je i planinarski dom „Lisac“, u vlasništvu PD „Tajan“ Zenica.  

     Lisac sa svojim brežuljcima, brdima, kosama, padinama s jedne strane i Vepar s druge čine tako klanac vijugavoj rijeci Bosni koja će vrhunac vijugavosti doživjeti oko Vranduka.

     I tako bajka može početi ako se uroni u čudesnu toponimiju ovog zeničkog kraja, mada ni u drugim krajevima Bosne nije drugačija situacija za one koji imaju bar malo mašte ispod svoje kape.

Šetali se tako Lisac, Golub i Vepar, kad najednom, gle čuda...

Planinarski dom "Lisac" (PD "Tajan-Lisac" Zenica)

Sjećanje na jedan grad, zemlju, republiku...

     Moje sjećanje na San Marino seže do nekih sedam godina unazad. Ono što se u tom sjećanju nalazi jeste oduševljenje ovom malom državicom, njenom historijom kao i njenim prkosnim držanjem da bude nezavisna republika, po svaku cijenu. (Priča mi nešto poznata) Od kada ju je osnovao klesar sa Raba, Marin, i tu izgradio svoju kapelicu, pa kasnije se počeli stvarati bedemi oko nje, odolijevala je različitim nasrtajima. Glupo bi bilo da sada kažemo kako je Napoleon pao pod zidinama San Marina, ili kako Italija kao zemlja koja ga okružuje nije uspjela ovu zemljicu sebi kroz stoljeća da pripoji, ali ona u sebi, bez pogovora, nešto magično posjeduje. S obzirom da je kroz sve te periode ostala netaknuta, da je prva osnovana republika u Evropi, vladari određenih sila imali su samo simpatije prema jednom takvom zdanju: „Eh, kada ovu zemlju nije pokorio niko do sada, nećemo je vala ni mi dirati“. I tako San Marino ostade do današnjih dana „silna“ republika sa tridesetak hiljada stanovnika, na jednoj uzvisini Monte Titano od oko 700 m nv, kao muzejski primjerak jedne države. Kanim ponovo posjetiti Muzej, i obnoviti sjećanje...

U svijetu miomirisa i alergije

    Dok su jedni kihali, drugi su uživali u njima, a ja nekako gledao sa strane svu tu ujdurmu prilikom posjete jednoj parfimeriji u Grasseu. Izuzetno karizmatična Veronique je pokušala da objasni kako oni u ovoj fabrici ne ubijaju ljude kao u filmu „Perfume: The Story of a Murderer“, kao da je znala da mi baš tom u momentu na um padoše iste scene iz filma. Dobro, pokušao sam da je saslušam do kraja. Objašnjavala je ona da skoro kamion cvjetova treba utrošiti kako bi se napravila vrlo mala količina parfema, dok se tu, u predgrađu Grassea, valjda nalaze velike poljane zasađenog cvijeća. Mi smo se vozili po brdima duž Azurne obale, ja niti jednog cvijeta nisam vidio. Baš se pitam gdje li su ih sakrili? Veronique se izuzetno trudila da predstavi bljedunjavoj publici sve ono što bi trebali znati o ovoj industriji, pa smo prošli kroz historijski dio zgrade u kome se nalaze postrojenja za destilaciju i druge procese, i to sve kroz historijski pregled. Ja ih gledam i pokušavam porediti sa nečim poznatim iz ranijeg iskustva, a sva premišljanja vode do jednog jedinog rezultata: rakija. Nakon iscrpnog objašnjenja, naša demonstratorka se potrudila da nauči i par naših riječi (vjerovatno je ovo obavezna posjeta svih izletnika koji idu prema Španiji, ili samo do Azurne obale)... a na kraju završnica: prodajni dio. Tu bi mi valjda trebali, oduševljeni onim što smo čuli, obavezno kupiti sebi koji izuzetno skupi parfem. Parfumerie Galimardi vrijedi za jedan od najvećih parfemskih brendova u svijetu, a ja evo čuo za njih prvi put. No, ipak ću ruke ostaviti u džepovima i nastaviti smrditi i dalje. 

Zemlja neradnika

    Nije da oni ne žele raditi, vjerujem da ima i takvih, nego nemaju potrebu. Nekada davno, oko šestog stoljeća, Feničani su ovdje imali koloniju, a zvali su je Monoikos. Iz tog perioda ostade samo naziv, doduše malo preoblikovan u Monako. Kada se Francois Grimaldi zvani „Malizia (Lukavac)“ iz Genove, prerušen u monaha, uvukao u zidine Monoikosa i tako na „trojansku foru“ osvojio grad, vremena su počela biti burna. Burno je bilo sve do dvadesetog stoljeća kada je postalo još burnije i kada je lagano kapitalizam počeo kucati na vrata. Knez Rainier III, dobio ime po svom prapra...djedu koji je zajedno sa Francoisom osvojio ovu zemlju, shvatio je to na vrijeme i smislio plan kako da svoju malu državu učini postojanom, a uz to i bogatom. Posegao je za paradoksalnom idejom, kada su svuda u svijetu porezi rasli, on ih je ukinuo za svoje građane. To je privuklo mnoge bogataše iz cijeloga svijeta sa njihovim novcima koji su počeli pristizati u valovima. 

Grand Casino

    Mudro je to Rainier učinio, niko ne voli da ga na nešto siliš, posebno ako je u pitanju davanje novca, pa je smislio način kako da oni svoj novac ostave dobrovoljno: uz igru, smijeh, šampanjac... Monte Carlo. Za gospodu treba smisliti mogućnost zabave: Casino, pa Formula 1, pa teniski turnir, pa UEFA Super Cup koji se igra na stadionu koji nosi naziv po djedu Rainiera III, Louisu II, pa opet Grand Casino... i, što je najvažnije, u njemu ostade sve što treba potomcima monegaškim, čisto da oni i njihova pokoljenja nemaju potrebu za bilo kakvim radom. 

    Mogu oni poslije bez problema da se bave naukom, da se obrazuju bez obaveze (a tako je i najbolje), da izučavaju morsku faunu kao što je radio Albert I i osnovao Okeanografski muzej, a u dvorištu muzeja može se vidjeti i podmornica Jacques-Yvesa Cousteaua, koji je bio kustos i izumitelj pod okriljem pomenutog muzeja. Baviti se mogu i sportom, poput aktualnog princa Alberta II koji se zaželio olimpijade, i to zimske, pa dobio mogućnost da se takmiči u bob reprezentaciji Monaka. Rizikuje Albert II, sin Rainira III i glumice Grace Kelly da ostane bez nasljednika, a loza treba nekako da se nastavi. 

Grace i Rainier III

    Pa ponovo Rainier III, sada u ulozi medijske zvijezde: pa kinematografija, pa ekspanzija modernog oružja zvanog medij - kud ćeš boljeg rješenja nego od tadašnje glumačke dive, Grace Kelly, napraviti princezu od Monaka. Grace je nesretno stradala u saobraćajnoj nesreći u jednom od tunela kroz koji se vozi utrka VN Monte Carla, ali ostao je njihov potomak, veliki olimpijac, Albert II, koji i danas živi u Prinčevoj palati sa ružičastom fasadom. Ispred nje je statua Francoisa Grimaldija sa redovničkom kapuljačom, a nedaleko i katedrala Notre-Dame u kojoj su sahranjeni svi značajniji ljudi ove kneževine - pa dobro, i nisu baš u nekoj prednosti, zemlja ko zemlja, jednako se raspadamo u njoj. 

Prinčeva palata

Katedrala Notre-Dame

Dio staze F1 u Monte Carlu

Podmornica Jacques-Yvesa Cousteaua

Francois Grimaldi

Okeanografski muzej

Nica - azurno plava ljepotica

     Ovaj komad Mediterana je zbilja izuzetno plav. Azurna obala u svijetu vrijedi za jednu od najljepših, a ja svoju konstataciju koja bi išla tome u prilog ne mogu iznijeti  dok ne obiđem bar desetinu svjetskih obala, a bio bih sretan da za života ostvarim i manje. 

Hotel "Negrasco"

     Azurno plavetnilo se najbolje može osjetiti u Nici koja cijelom svojom dužinom uranja u valove Mediterana.
    Ako se kojim slučajem nađete u ovom gradu, a pri tom nemate dovoljno vremena za temeljit obilazak, slučajnom putniku preporučujem da pješke pređe Englesku promenadu. S jedne strane redaju se otmjene vile i hoteli za nedokučiv stalež, a sa druge prekometarski valovi zapljuskuju, da li privatne sitno pješčane ili javne krupno šljunčane plaže. Osjeti se melodija valova duž cijelog šetališta, a ljubiteljima jazza sigurno neće promaći hotel Negrasco i statua Milesa Davisa, navodno je to mjesto u kome je ovaj veliki muzičar često boravio. Iza Negrasca ponovo hoteli, hoteli, hoteli, muzej... tu se radoznalac zaustavi (prije to nego besmisleno vrljanje po shoping centrima), proviri u dvorište i primijeti rajske ptice kako rastu u cvijetnjaku muzeja Massena. Iste takve ptice mogu se sresti i na trgu Garibaldi, ali još i niz drugih tropskih cvjetova, meni nepoznatih. Rajske ptice sam nekada kupovao mrtve u našim cvjećarama.

Muzej Messena

Zbog kratkog boravka u gradu treba se odlučiti za najpametniji potez. Ako grad ne možeš sagledati iznutra, onda je najbolje tražiti kakav vidikovac, te pokušati baciti panoramski pogled. Idealno mjesto za to je Ascenseur du Chateau, tvrđava sa vodopadom, podignuta na prirodnom uzvišenju. Sa fino uređenih vidikovaca, ako vas posluži vrijeme, možete vidjeti daleko niz obalu, na drugoj strani kao na dlanu se vidi stari dio Nice, oker boja fasada i jarko crveni krovovi. Mjesto je na lošem glasu zbog učestalosti razbojničkih krađa u nekim od napuštenih uskih ulica, a žrtve su najčešće radoznali turisti koji žele vidjeti jedno takvo historijsko mjesto iz blizine. 

Vodopad.
Onako tanahan i bjelkast, ugodno oslobađa čovjeka od užeglosti mediteranskog sunca. Smjestite se u njegovu blizinu, usmjerite pogled prema obali Nice, udahnete i kažete kako ćete ovdje doći ponovo, ali drugi put u torbi ponijeti više vremena. Često se nikada ni ne vratimo na isto mjesto, iako smo zalud vjerovali u ponovni susret. Sva sreća pa to „često“ nije „pravilo“ od kojeg se ne može odstupati, pa u psihi i dalje stoji kreacija novog susreta koji treba samo da se još materijalizuje.

Zov Peruna

    U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet. 

    Perun, planina poviš Vareša. Njen najviši vrh Karasovina / Karahasanovina (1427 m/nv). Planinarski dom „Javorje“ - topao dom sa toplim dušama domaćina Mirnesa i Dženane. 

Rijeka Bukovica /Bobovac/

    Trinaestočlana ekspedicija uputila se prema pomenutom cilju iz smjera Kraljeve Sutjeske uz rijeku Bukovicu (kraljičin uzdah za njom i danas se osjeti i čuje čak iz Rima), preko Bobovca, kroz Mijakoviće - selo koje leži na srednjovjekovnim temeljima, pa kroz njegov zaselak, Kolakovići, sa živopisnim krajolicima i drvenim kolibama u tradicionalnom (ja bih rekao prinudno-praktičnom) stilu. Sa tog mjesta smo počeli lagano da se uspinjemo kroz gustu šumu četinara (Medšumice), sa uzdahom iznenađenja za pluća. Pored prijevoja Kruškovac a podno uzvisine Prislon približavamo se visoravni Goruške Poljice, a svuda uokolo koloplet različitih motiva koji ne mogu tako lako promaći onima koji se hrane njima, na račun njih žive, uostalom, zbog njih su i došli tu. Tu smo negdje na raskrsnici, lijevo Pratarsko Javorje, desno najviši vrh kantona, Karasovina, a pravo planinarski dom. 

Mijakovići (923 m nv)

    Znamo da je Perun bio slavenski Zeus, gromovnik. U njegovu se čast prinosile žrtve, njega se bojalo - jednostavno Bog. Danas ne znamo mnogo o tome, tek ponešto. Znamo da su tu živjeli ljudi (neko je morao dati sva ta imena brdima i dolinama, rijekama i jezerima...), a ni ne pomišljamo da su možda mogli vršiti neke rituale baš na ovom području oko Vareša, mjestu gdje i danas rudna bogatstva nisu presušila. Iz sačuvanog naziva ove planine sa sigurnošću znamo da on datira negdje iz srednjeg vijeka, a tada mu žitelji ovog kraja nisu bez razloga dali baš to, za njih izuzetno sveto ime: PERUN. Ti isti ljudi živjeli su tu i kada su došli Turci, možda su samo neki promijenili vjerovanja, no arhetip je ostao: najviši vrh Peruna naziva se Karahasanovina (poslije ispadanjem glasa „h“ dobijemo oblik Karasovina) - kara (tur.) - crn / hasan (arap.) lijep = CRNA LJEPOTA. Da li je to božanstvo? S obzirom da ne znamo ni iz predanja, ni iz kakvih spisa da je ovaj vrh nekada bio vlasništvo nekog crnog Hasana, ili, kao što se prefiks -kara znao koristi u smislu „zao“, zlobnog Hasana, onda u čistom prevodu na slavenski slobodno se možemo poslužiti maštom da pridjev „crne ljepote“ baš odgovara jednom Gromovniku.

Goruške Poljice /Perun/ (1172 m nv) 

Dvorište pl. doma "Javorje" /Perun/

Pogled sa vrha Karasovina /Perun/ (1427 m nv)

Filmograd

     Cannses, jedan ušušan mali grad vjerovatno ne bi nikada postao daleko poznat da se u njemu ne održava filmski festival, poznatiji i od samog grada. Stara utvrda koja se uzdiže na jednom brežuljku živi je svjedok duboke prošlosti ovog mjesta, a sa nje se odlično mogu osmotriti i same njegove konture. No, grad se ipak odlučio odužiti zaslužnim za njegovu promociju u modernom svijetu, te s toga ulice i građevine obiluju filmskim motivima. Rekli bismo sve u znaku filma.

        Na ulicama nije iznenađenje ako sretnete Roberta De Nira tek okupanog kako izlazi iz mora sa peškirom za vratom, Alfreda Hitchcocka kako u prikrajku pokušava pripitomiti divljeg gradskog gavrana, možete sresti i Jacka Nicholsona u nekom strastvenom zagrljaju, ili u kakvoj kockarnici kako igra pokera, Johnny Deppa sa šeširom kako se vrzma uokolo umišljen da se sve dame baš za njim okreću, a u biti one gledaju samo svoja posla. Muškarcima svakako ne bi promakle zanosne siluete sa napučenim usnama Marilyn Monroe, ili utegnuto kožno odijelo Angeline Jolie, iako ga je možda i skinula za potrebe pokreta „Najbolje je u svojoj koži“. Možete se pozdraviti sa rukom Gerarda Depardieua, šaketinom Silvestera Stalonea, ali i ručicom Audrey Tautou. U jednom prikrajku čak se može sresti i cijela družina koja je zajedno igrala u filmu „Prohujalo s vihorom“ i nešto veselo časkaju. Da, sve to urezano, uklesano, naslikano, oslikano na fasadama, krovovima, prozorima, tu možete razgovarati na telefonskoj govornici koja je umotana u filmsku vrpcu, ako je kiša možete sresti neke tamnopute dečke koji nastoje zaraditi za egzistenciju prodajući kišobrane, a nedaleko, odmah iza ugla grad je ponosan na svoje hotele, najskuplje, gdje usred festivala filmska elita obavezno boravi. Kada je vrijeme festivala, grad bude blokiran, prilaz plaži onemogućen da bi neko od gore spomenutih mogao bez problema da se prošeta od svog hotela do plaže, a sve daleko od očiju javnosti. Ako želite posjetiti ovaj gradić, a ujedno ga i sagledati, onda to treba činiti izvan filmske sezone. Za vrijeme festivala nemoguće je a da se ne osjećate sićušnim.

Panorama Cannesa

Autobusna stanica

Lisac ogrnut godišnjim dobima

Lukav li je taj lisac Lisac

    Tako je on s jedne strane dopustio da mu pod nos čadi fabrička neminovnost, dok je svojim tijelom, odmah iza, sačuvao gomilu čistog vazduha za one koji bi se sjetili da im je neophodan. Baš ti takvi, u srcu kiseoničkih pluća, izgradiše sebi mali dom da mogu neometano disati... Duboko udahnuti na nos, te vazduh izbaciti na usta... tako kažu mudriji.  

Lisac ima i nekoliko, mudriji će shvatiti zašto, kontradiktornosti. Recimo, na pola puta do pomenutog ognjišta čistog zraka nalazi se pauza sa izvorom koju inače zovu Odmor na vrbi. Ništa ne bi bilo čudno da lukava lija nije i ovdje umiješala svoje prste, te često tu ne bude ni traga od vode, ali još manje traga od kakve vrbe. Kažu da je nekad zaista tu rasla vrba. Da li je bila žalosnica, pitam se ja? Malo prije Vrbe, dolje u podnožju Lisca nalazi se prijevoj Drijenak. Vidio sam na njemu krava, ovaca, pa čak i jednog konja kako se igra u brzom trku sa kravom, ali drijena ni jednog nisam vidio. Opet lukava Liščeva kontradiktornost? Pohvalio bih uočen mladi kalem na tom mjestu - koji kao da hoće reći kako je čovjek ipak sačuvao trag zdravog razuma. Na leđima Lisca nalazi se visoravan Pašinac. Dobio je ime po dobroj travi za ispašu stoke. Može se vidjeti pokoji brabonjak, pokoja ovčica i pokoji čobančić (doduše na terenskom motociklu), ali ono što zabrinjava jeste njihov konstatan brojčani pad. Stariji pričaju da je na tom Pašincu nekada bilo šest izvora, danas ih možemo sresti svega dva. Gdje su otišli izvori? Ovce ih nisu mogle posrkati! Nisu ni čovjekova usta, ali jesu čovjekove oči, žedne da ubiju koku što nosi zlatna jaja, olako posežu za sjekirom.

Čudnovati Lisac

     Selo Zadine. Na planini? Da. Kako to? Pa ucrtano je na detaljnijoj karti i slovi za najmanje u Jugoslaviji. Pa kako kad Jugoslavije više nema? Pa kako nema, kada ja imam kartu Jugoslavije na kojo je ucrtano selo koje važi za najmanje u toj državi...? Ako nema Jugoslavije, nema ni Zadina! Dobro, neka ti bude, ali svakako mještana tog sela više nema. Tačno, nema ih, ali imaju njihovi grobovi i danas sačuvani...  Oni su nijemi svjedoci njihova postojanja...

Svjedočanstvo o drijenovima kojih više nema, svjedočanstvo o vrbi koje više nema, svjedočanstvo o izvorima kojih skoro pa više nema, svjedočanstvo o Zadinama za koje se nastoji da ih nema, svjedočanstvo o ispašama kojih će da nema... Ta svjedočanstva čuva lukavi Lisac još uvijek u svojoj esenciji, odolijevajući svim godišnjim dobima, kao i svim ljudskim rušilačkim dobima! Čuva to Lisac da bi pokoljenja znala šta im to preci sebično uzeše za sebe, a oni će i dalje da se s ponosom diče svojim djedovima i koračaju njihovim grešnim stopama duboko utisnutim u snijeg, zemlju, travu, lišće...

Svetionik i kule od pijeska

    To je ono što se može vidjeti kroz moje oči u ovom malom mjestu u mjesecu maju, izgubljenom od značaja susjedne Venecije. Ona svojom grandioznošću baca u sjenu i mnogo veća mjesta koja se nalaze u njenoj blizini. Lido di Jesolo, mjesto za odmor i kupanje tokom sezone, a izvan nje služi za konačište putnika koji žele jeftinije proći u svom obilasku Venecije. Ono što sam vidio pored velikog svetionika (zaštitnog znaka ovog mjesta) jesu nekakve kule od pijeska kojima je ispunjena i razbijena monotonija puste plaže. Protrča pored mene čovjek usred rekreacije, za njim trči labrador, a ja vidjeh sebe... To je sve. 

Školjke na zapuštenoj plaži i nisu neke, sitne male klasične školjkice, ni približno kao sa zapuštene plaže u Riminiju... Ista obala, a školjke ni blizu iste. Niz hotela, suvenirnica, prodavača ruža hinduskog porijekla za koje kažu da se znaju sami poslužiti imovinom potencijalnog kupca, upozoreni smo na iste takve i sa južnoslavenskog teritorija samo bez ruža. Sve to je ostalo u sjeni svetionika i kula od pijeska, i mnoštva pustih drvenih molova koji sijeku more... 

Venezia Poetica

    Sva je ona takva. Poetska. Iz tog razloga neću da pišem o značajnim historijskim činjenicama koje su vezane za Veneciju, niti ću pisati o raznovrsnim građevinama koje se nalaze na ovoj „lađi“, a koje su nastajale kroz duboku povijest ovog, nazovimo ga tako, grada. Ne bih se osvrtao ni na legende vezane za Casanovu, Vivaldija ili Marka Pola, putnicima, slijepim putnicima, punticima namjernicima, ni o pradavnoj tajni duvanja u staklo, ni o novoj tajni izgradnje Mojsija - obruča koji treba da štiti Veneciju od hemikalija koje dolaze iz vana a koje uništavaju njene građevine. Ovdje su dolazili veliki umjetnici, skoro nema ni jednog da ovdje nije došao, poslije su svoje impresije pretakali u umjetnost. Laza Kostić je na osebujan način pronašao poveznicu sa svojim podnebljem:

Oprosti, majko sveta, oprosti,

što naših gora požalih bor,

na kom se, ustuk svakoj zlosti,

blaženoj tebi podiže dvor;

prezri, nebesnice, vrelo milosti,

sto ti zemaljski sagreši stvor:

Kajan ti ljubim prečiste skute,

Santa Maria della Salute.

A ja sam pronašao poveznicu sa sobom:

VENECIJA

Putujući grad,

grad plutajući

ukrcati se na njega

i ploviti

i putovati

putovati, a uvijek u istom gradu

koja sve mora treba preći

koje kanale

koje zaljeve

između kojih obala

provući svoj trup

koju sve rijeku pomirisati

koju planinu uzvisiti

koliko duboko zaroniti

a na površini ostati 

Bazilika sv. Marka

Duždeva palata

Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti

Karnevalske maske

Most Rialto

Klarineti s kraja 700. godina XX st. u muzeju "Antonio Vivaldi"

Ponte de l'Arsenale (Most oružarnice)

Santa Maria Zobenigo

Santa Maria della Salute

Trg sv. Marka

Venecijanske fasade

Jednostavno, jedna od vodenih "ulica" Venecija

Od Ponte Navia do Ponte Pietra

Dante, Piazza dei Signori

    Ponovo u Veroni. Ovaj put u društvu, dobrom društvu, i sve izgleda ljepše. Za razliku od prethodne posjete, mart se zamijenio aprilom, samoća društvom, dok je Verona ostala ista – neistražena do kraja. Ritualno iskrcavanje pred veronske zidine, ritualni obilasci Arene, ritualni pogled na veronske kapije, te sentimentalno-ritualno potpisivanje na zidove tunela koji vodi do Julijinog balkona, ili još ritualnije „katančenje ljubavi“ u predvorju, ili najritualnije od svega opipavanje Julijine biste. Ne zaboravite, svi ovi rituali nam donose sreću u ljubavi i mnoštvo unosnih eura za naše domaćine koji, eto, tako mudro odlučiše jedno fiktivno šekspirovo djelo dobro da unovče, jednu zanimljivu i poučnu priču da omasove i materijalizuju. Jako dobar primjer turističkog menadžmenta, gdje se ljudska naivnost prilikom miješanja fikcije i zbilje dobro naplatila. Ili ljudi imaju neku nesavladivu potrebu za sujevjerjem? 

San Fermo Maggiore

    Mi smo, pak, odlučili napraviti jednu zanimljivu šetnju duž rijeke Adige. Da bi od Casa di Giuliette došli do rijeke moramo proći preko trgova Piazza delle Erbe i Piazza dei Signor. Na tom putu sretnemo Dantea, Sifilisa, Girolamo Fracastora, vidimo toranj Lamberti, prođemo pored mauzoleja Scaligerijevih iz 14. stoljeća, te dođemo tačno pred katedralu San Fermo Maggiore koja se nalazi na obali rijeke, a odmah je tu i most  Ponte Navi. Početak naše šetnje.

Ponte Pietra

    Rijeka Adige svojim izgledom, kako bojom, dubinom i širinom, tako i svojim lagano valovitim tokom preko skliskih oblutaka, podsjeća na zavičajnu rijeku Bosnu. Kada bih u svom rodnom gradu šetao Bulevarom Kulina bana, u Veroni bi to bio Bulevar Rubele koji spaja most Ponte Navi sa mostom Ponte Nuovo. Tu smo tačno na pola puta do tačke kojoj težimo, mosta koji sa svojih pet lukova neodoljivo podsjeća na stari most u Konjicu. Ponte Pietra. Na tom mjestu Adige pravi veliko skretanje čineći mnoštvo šumova nastalih komešanjem vode i oblutaka. Sama ulica koja vodi od mosta Ponte Nuovo do mosta Ponte Pietra dosta je pusta, ali oduševljava slučajnog prolaznika svojim ćarima u talijanskom ruhu. Prozori, okna, balkoni, jedan mali pusti restoran sa kariranim stolnjacima tik uz rijeku, pokoji Talijan u lijenoj šetnji zabaćenom, a opet otvorenom ulicom... sve to krije uzana ulica Sottoriva. Dalje se ne može jer nam se popriječila crkva sv. Anastasije, a ona pak kao čuvar pušta samo znatiželjne pored sebe na drugu obalu preko mosta starog preko dvije hiljade godina. 

Sant' Anastasia

    Ponte Pietre (Kameni most), rimska poveznica preko rijeke Adige bio je srušen od strane njemačkih trupa. Izronio je ovaj most u svom novom-starom sjaju 1957., kao što je pedesetak godina poslije izronila i mostarska ćuprija. Jedni nas vežu, drugi razvezuju poveznice, ali ovi Jedni uvijek pobijede, jer bez mostova se ne može. Mostar i Verona imaju nešto zajedničko, veže ih jedan most, i opet taj most umije samo da spaja, nikako da razdvaja. Ponte Pietre nas je uspio povezati sa lijevom stranom, novim bulevarima (Teodorico i Sammicheli) ali i istoimenom tvrđavom San Pietro. Sve od kamena, tvrđava Pietro, ulica Pietro, most Pietro, samo srca trenutnih posjetilaca nikako ne mogu biti pietro - kamena.

Torricelle

    Čudotvornostima mostova pripisat ćemo i jedan neviđen preobražaj koji se desio u Veroni. Svima bode u oči, ali teško se šta o njemu može saznati. Objekat se nalazi iznad San Pietra koji najprije liči na neki svemirski brod. Na balkanskim prostorima bilo je slučajeva da se ckrva preobrazi u džamiju, sinagoga u crkvu, katedrala u muzej, ali da se jedan vojni objekat preobrazi u sakralni, to samo može ova čudesna družba veronskih Pietrova. Njemački bunker Torricelle danas je crkva Torricelle – ponosno i tajnovito se nosi sa svojom osobenošću. Ona stoji kao kruna iznad tvrđave San Pietro, a do nje se nalazi Arheološki muzej Pietro te pozorište, zamislite, nije Pietro nego Romano. Ispod ovih objekata omogućen je pristup samom koritu rijeke koja je mokra kao i svaka druga, ali za razliku od naših domaćih patki, ove koje smo zatekli ne obaziru se nešto pretjerano puno na naše prisustvo, a mi, željni dobrih motiva za fotografisanje, odmah smo ih iskoristili za modele.

    Na povratku presretosmo i jednu svadbu, vjenčanje u bordo oldtimeru, starom dobrom Citroenu Ajkuli. Srednjovječni mladenci sretno se odvezoše u bračnu luku. Sasvim je to lijepo izgledalo i bez ogromne kolone automobila, i bez besmislenog trubljenja na automobilske sirene. Sve je idilično izgledalo i sa automobilom iz 60-ih godina sa skromnim ukrasima koji asociraju na svadbu.  

Čudnovata je ta Verona.

Mauzolej Scaligerijevih

Tvrđava San Pietro, Arheološki muzej, pozorište Romano