Dok su jedni kihali, drugi su uživali u njima, a ja nekako gledao sa strane svu tu ujdurmu prilikom posjete jednoj parfimeriji u Grasseu. Izuzetno karizmatična Veronique je pokušala da objasni kako oni u ovoj fabrici ne ubijaju ljude kao u filmu „Perfume: The Story of a Murderer“, kao da je znala da mi baš tom u momentu na um padoše iste scene iz filma. Dobro, pokušao sam da je saslušam do kraja. Objašnjavala je ona da skoro kamion cvjetova treba utrošiti kako bi se napravila vrlo mala količina parfema, dok se tu, u predgrađu Grassea, valjda nalaze velike poljane zasađenog cvijeća. Mi smo se vozili po brdima duž Azurne obale, ja niti jednog cvijeta nisam vidio. Baš se pitam gdje li su ih sakrili? Veronique se izuzetno trudila da predstavi bljedunjavoj publici sve ono što bi trebali znati o ovoj industriji, pa smo prošli kroz historijski dio zgrade u kome se nalaze postrojenja za destilaciju i druge procese, i to sve kroz historijski pregled. Ja ih gledam i pokušavam porediti sa nečim poznatim iz ranijeg iskustva, a sva premišljanja vode do jednog jedinog rezultata: rakija. Nakon iscrpnog objašnjenja, naša demonstratorka se potrudila da nauči i par naših riječi (vjerovatno je ovo obavezna posjeta svih izletnika koji idu prema Španiji, ili samo do Azurne obale)... a na kraju završnica: prodajni dio. Tu bi mi valjda trebali, oduševljeni onim što smo čuli, obavezno kupiti sebi koji izuzetno skupi parfem. Parfumerie Galimardi vrijedi za jedan od najvećih parfemskih brendova u svijetu, a ja evo čuo za njih prvi put. No, ipak ću ruke ostaviti u džepovima i nastaviti smrditi i dalje. 
No comments:
Post a Comment