Venezia Poetica

    Sva je ona takva. Poetska. Iz tog razloga neću da pišem o značajnim historijskim činjenicama koje su vezane za Veneciju, niti ću pisati o raznovrsnim građevinama koje se nalaze na ovoj „lađi“, a koje su nastajale kroz duboku povijest ovog, nazovimo ga tako, grada. Ne bih se osvrtao ni na legende vezane za Casanovu, Vivaldija ili Marka Pola, putnicima, slijepim putnicima, punticima namjernicima, ni o pradavnoj tajni duvanja u staklo, ni o novoj tajni izgradnje Mojsija - obruča koji treba da štiti Veneciju od hemikalija koje dolaze iz vana a koje uništavaju njene građevine. Ovdje su dolazili veliki umjetnici, skoro nema ni jednog da ovdje nije došao, poslije su svoje impresije pretakali u umjetnost. Laza Kostić je na osebujan način pronašao poveznicu sa svojim podnebljem:

Oprosti, majko sveta, oprosti,

što naših gora požalih bor,

na kom se, ustuk svakoj zlosti,

blaženoj tebi podiže dvor;

prezri, nebesnice, vrelo milosti,

sto ti zemaljski sagreši stvor:

Kajan ti ljubim prečiste skute,

Santa Maria della Salute.

A ja sam pronašao poveznicu sa sobom:

VENECIJA

Putujući grad,

grad plutajući

ukrcati se na njega

i ploviti

i putovati

putovati, a uvijek u istom gradu

koja sve mora treba preći

koje kanale

koje zaljeve

između kojih obala

provući svoj trup

koju sve rijeku pomirisati

koju planinu uzvisiti

koliko duboko zaroniti

a na površini ostati 

Bazilika sv. Marka

Duždeva palata

Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti

Karnevalske maske

Most Rialto

Klarineti s kraja 700. godina XX st. u muzeju "Antonio Vivaldi"

Ponte de l'Arsenale (Most oružarnice)

Santa Maria Zobenigo

Santa Maria della Salute

Trg sv. Marka

Venecijanske fasade

Jednostavno, jedna od vodenih "ulica" Venecija

Od Ponte Navia do Ponte Pietra

Dante, Piazza dei Signori

    Ponovo u Veroni. Ovaj put u društvu, dobrom društvu, i sve izgleda ljepše. Za razliku od prethodne posjete, mart se zamijenio aprilom, samoća društvom, dok je Verona ostala ista – neistražena do kraja. Ritualno iskrcavanje pred veronske zidine, ritualni obilasci Arene, ritualni pogled na veronske kapije, te sentimentalno-ritualno potpisivanje na zidove tunela koji vodi do Julijinog balkona, ili još ritualnije „katančenje ljubavi“ u predvorju, ili najritualnije od svega opipavanje Julijine biste. Ne zaboravite, svi ovi rituali nam donose sreću u ljubavi i mnoštvo unosnih eura za naše domaćine koji, eto, tako mudro odlučiše jedno fiktivno šekspirovo djelo dobro da unovče, jednu zanimljivu i poučnu priču da omasove i materijalizuju. Jako dobar primjer turističkog menadžmenta, gdje se ljudska naivnost prilikom miješanja fikcije i zbilje dobro naplatila. Ili ljudi imaju neku nesavladivu potrebu za sujevjerjem? 

San Fermo Maggiore

    Mi smo, pak, odlučili napraviti jednu zanimljivu šetnju duž rijeke Adige. Da bi od Casa di Giuliette došli do rijeke moramo proći preko trgova Piazza delle Erbe i Piazza dei Signor. Na tom putu sretnemo Dantea, Sifilisa, Girolamo Fracastora, vidimo toranj Lamberti, prođemo pored mauzoleja Scaligerijevih iz 14. stoljeća, te dođemo tačno pred katedralu San Fermo Maggiore koja se nalazi na obali rijeke, a odmah je tu i most  Ponte Navi. Početak naše šetnje.

Ponte Pietra

    Rijeka Adige svojim izgledom, kako bojom, dubinom i širinom, tako i svojim lagano valovitim tokom preko skliskih oblutaka, podsjeća na zavičajnu rijeku Bosnu. Kada bih u svom rodnom gradu šetao Bulevarom Kulina bana, u Veroni bi to bio Bulevar Rubele koji spaja most Ponte Navi sa mostom Ponte Nuovo. Tu smo tačno na pola puta do tačke kojoj težimo, mosta koji sa svojih pet lukova neodoljivo podsjeća na stari most u Konjicu. Ponte Pietra. Na tom mjestu Adige pravi veliko skretanje čineći mnoštvo šumova nastalih komešanjem vode i oblutaka. Sama ulica koja vodi od mosta Ponte Nuovo do mosta Ponte Pietra dosta je pusta, ali oduševljava slučajnog prolaznika svojim ćarima u talijanskom ruhu. Prozori, okna, balkoni, jedan mali pusti restoran sa kariranim stolnjacima tik uz rijeku, pokoji Talijan u lijenoj šetnji zabaćenom, a opet otvorenom ulicom... sve to krije uzana ulica Sottoriva. Dalje se ne može jer nam se popriječila crkva sv. Anastasije, a ona pak kao čuvar pušta samo znatiželjne pored sebe na drugu obalu preko mosta starog preko dvije hiljade godina. 

Sant' Anastasia

    Ponte Pietre (Kameni most), rimska poveznica preko rijeke Adige bio je srušen od strane njemačkih trupa. Izronio je ovaj most u svom novom-starom sjaju 1957., kao što je pedesetak godina poslije izronila i mostarska ćuprija. Jedni nas vežu, drugi razvezuju poveznice, ali ovi Jedni uvijek pobijede, jer bez mostova se ne može. Mostar i Verona imaju nešto zajedničko, veže ih jedan most, i opet taj most umije samo da spaja, nikako da razdvaja. Ponte Pietre nas je uspio povezati sa lijevom stranom, novim bulevarima (Teodorico i Sammicheli) ali i istoimenom tvrđavom San Pietro. Sve od kamena, tvrđava Pietro, ulica Pietro, most Pietro, samo srca trenutnih posjetilaca nikako ne mogu biti pietro - kamena.

Torricelle

    Čudotvornostima mostova pripisat ćemo i jedan neviđen preobražaj koji se desio u Veroni. Svima bode u oči, ali teško se šta o njemu može saznati. Objekat se nalazi iznad San Pietra koji najprije liči na neki svemirski brod. Na balkanskim prostorima bilo je slučajeva da se ckrva preobrazi u džamiju, sinagoga u crkvu, katedrala u muzej, ali da se jedan vojni objekat preobrazi u sakralni, to samo može ova čudesna družba veronskih Pietrova. Njemački bunker Torricelle danas je crkva Torricelle – ponosno i tajnovito se nosi sa svojom osobenošću. Ona stoji kao kruna iznad tvrđave San Pietro, a do nje se nalazi Arheološki muzej Pietro te pozorište, zamislite, nije Pietro nego Romano. Ispod ovih objekata omogućen je pristup samom koritu rijeke koja je mokra kao i svaka druga, ali za razliku od naših domaćih patki, ove koje smo zatekli ne obaziru se nešto pretjerano puno na naše prisustvo, a mi, željni dobrih motiva za fotografisanje, odmah smo ih iskoristili za modele.

    Na povratku presretosmo i jednu svadbu, vjenčanje u bordo oldtimeru, starom dobrom Citroenu Ajkuli. Srednjovječni mladenci sretno se odvezoše u bračnu luku. Sasvim je to lijepo izgledalo i bez ogromne kolone automobila, i bez besmislenog trubljenja na automobilske sirene. Sve je idilično izgledalo i sa automobilom iz 60-ih godina sa skromnim ukrasima koji asociraju na svadbu.  

Čudnovata je ta Verona.

Mauzolej Scaligerijevih

Tvrđava San Pietro, Arheološki muzej, pozorište Romano

Prato della Valle – centar svijeta

Prato della Valle

   Tako su smatrali stari Padovljani kao što i svako na svijetu za svoje rodno mjesto smatra da je centar svijeta, jer sve što ga okružuje u nedogled mu je manje poznato i ostaje na margini. Vrlo rijetko sam mogao čuti da ljudi na svom proputovanju po Italiji svrate do Padove. Obavezno svi posjete Veronu, Firencu, Veneciju, mada nezasluženo zaobilaze Padovu, iako je glavni grad regije u koju spada i Venecija, a ona je svojim kanalima po gradu i nagovještava. Ono po čemu je Padova značajnija od ostalih gradova u Italiji je trg Prato della Valle koji važi za najveći u tom dijelu svijeta, i za jedan od najvećih na svijetu. Nekada je Padova bila močvarno područje, pa se urbanizacijom nastojalo omogućiti funkcionisanje grada, ali se radilo i na estetici, što nam zorno pokazuje ovaj trg. To je jedno malo ostrvo omeđeno užim vodenim kanalom u savršenoj kružnici sa četiri mosta koja vode do njega sa četiri strane svijeta. Duž cijele vanjske i unutrašnje kružnice, oko ostrva i oko kanala, poredane su mnogobrojne skulpture talijanskih velikana poput Francesca Petrarce, a tu se nalazi i Galileo Galilei... Staze koje vode od mosta prema centru malog ostrvceta sijeku se, i tako čine znak „+“, nulta tačka svijeta.

   Od tog trga seže glavno šetalište, ulica koja se proteže u nedogled u jednom pravcu. Za dva sata koliko sam imao da vidim što se za tako malo vremena da vidjeti, prošao sam dobar dio te ulice, i vidio mnoge srednjovjekovne građevine, trgove i kapele, kao i kanale svojstvene za Veneciju, te zanimljive fontane gdje voda izranja iz ulice... A natrag sam morao da se vratim trčećim korakom, s obzirom da je mjesto polaska grupe sa kojom sam došao bilo Prato della Valle, te se mnogi odatle nisu ni pomjerili...

  Još smo svratili do bazilike svetog Antuna Padovanskog, zaštitnika Padove, izgrađene u 13. St. Njena unutrašnjost je fascinantna, jer je očuvan prvobitni izgled i dekoracije koje su odolijevale stoljećima.

Pijesak, školjke i palme u kesama

   Rimini u martu. Puste plaže.

  Pijesak. Sitan i udoban na kilometarski dugim riminskim plažama, u kombinaciji sa plavim Jadranom i pjenušavim valovima čini jednu dražesnu kompaktnost. Jedno od najpopularnijih ljetovališta, već od maja bude krcato kupačima iz raznih zemalja... a u martu – ništa, tako prazan može poslužiti za crtanje štapom po njemu, jer zasigurno znaš da ti u dogledno vrijeme sopstveno umjetničko izražavanje neće pogaziti sasvim slučajni kritičar...

    Školjke. Ovako zapuštena plaža obiluje raznim morskim blagodatima, inače teško susretljivim za vrijeme „vrenja“. Ima ih toliko puno... koja radost. Gdje god se okrenem, vidim jednu od njih. Naravno, nakupio sam punu vrećicu, znao sam da će obradovati nekog... I jesu.

   Palme u kesama. U zimskom snu. Štite se od hladnoće, svoje glave ne pomaljaju vani do ljeta. Zanimljiv prizor za nekog ko je očekivao tropsku klimu, naravno, ne iz neznanja da i u Italiji postoje sva četiri godišnja doba, nego sa pogrešnim podsvijesnim predodžbama da je na moru tako.

   Ovo pješčano prostranstvo bude tako tijesno ljeti, s obzirom da je jedno od najatraktivnijih, ujedno i najjeftinijih ljetovališta za radnike srednje klase koji masovno dolaze iz srednje Evrope i sa Balkana. Veliki niz hotela duž cijele plaže nam govori o popularnosti ovog mjesta ljeti, a za zabavu u proljeće može se potražiti neki irish pub, gdje atmosfera bude izuzetno prijatna.

U gradu Romea i Julije

   Jedan čovjek se našao sam pred Arenom, trećeg po veličini amfiteatar u Italiji i gleda u njega. Ogromno zdanje. Pokušava si predstaviti sliku iz 1. st. kada je izgrađena i kako bi to moglo izgledati tada. Gleda je ovako oronulu i pokušava da napravi jedno putovanje kroz vrijeme da bi mogao osjetiti bar dijelić te atmosfere s jedne od predstava koje su tu izvođene. „Eno, čak i dva viteza stoje ispred Arene... ali to ipak nije san, nego stvarnost, nažalost, jer oni samo naplaćuju fotografisanje...“ Ponovo se čovječuljak, (pa dobro, više je mladić) zamisli i prolazeći kroz uske veronske ulice naleti na veliku skupinu ljudi. 

Urođena znatiželja mu ne da da ih zaobiđe, nego pravac tamo. Kuća Julije, a Romeo se pokušava preko balkona popeti i tražiti njenu ruku, samo dodir, samo razgovor, ali nađe se uvijek neko da brani... Dok ispod balkona svi od Julije prave svojevrsnu prostitutku dirajući njene nage grudi. Dodirni ih i zamisli nekakvu želju. Mnogima dođe kao isprika da dohvate jednom u životu nešto u tom obliku... A niko ne obraća pažnju na teško stanje Romea koji visi na visokom balkonu, u nezgodnom položaju: „šta ako vide njeni“, te na koji se rizik ovaj hrabri mladić odvažio.

    Pita se zamišljeni mladić da li mnogi pobješnjeli turisti koji dolaze do ove tužne Julijine statue kako bi je uhvatitli za sisu,  znaju za veliku svjetsku glupost i prvorazredni, oko nas sveprisutni, ters starijih koji je ubio dvoje mladih, da bi poslije njihove smrti i sami shvatili da je život kratak i da nema baš vremena za rogobusne inate? Ali kasno!

Pogled iz Julijine kuće na balkon gdje se očekuje Romeo

Bratislavsky hrad

   Bilo je sunčano kada smo posjetili ovu tvrđavu na jednom obronku u Bratislavi, ali magla koja se još uvijek nije digla sa površine zemlje nije nam dozvolila da vidimo dalje od Slovačke, iako je poznato da se sa tog mjesta može vidjeti još Austrija i Mađarska. Ovaj položaj tromeđe je bio itekako važno strateško mjesto kroz historiju ratovanja i osvajanja u Evropi. Danas, na sreću, nema više ratova ali je ostala tvrđava u baroknom stilu koja je postala muzej, te podsjeća i služi nama kao prozor u prošlost Slovačke.

   Dvorac je povezan u kvadrat sa četiri kule i velikim dvorištem. Neki ga zovu „stol naopačke“, jer kule zaista liče na izvrnute noge od stola. Kula koja se nalazi na jugoistočnom dijelu zamka naziva se Draguljna kula a datira iz 13. stoljeća, u njoj je čuvano blago i kraljeva kruna.

   Treba naglasiti da je Bratislava grad ze pješačenje, jer se sva značajnija mjesta mogu obići pješke, ali za svaki slučaj tu je i turistički vozić koji vas za kratko vrijeme može odbaciti do centra, mada je on udaljen petnaestak minuta hoda.

Vrata zamka

Draguljna kula (u pozadini)

Duhovita Bratislava

   Bratislava, glavni grad Slovačke udaljen je od Beča samo 60 km. To je ujedno i najmanja udaljenost između neka dva glavna grada u Evropi. Iako su blizu, u mnogome se razlikuju. Beč je onako profinjeniji, kulturno uzdignutiji, historijsko dublji, ali i nešto uštogljeniji za razliku od Bratislave koja je više opuštena, ležernija ali i izrazito duhovita.

Mihailova vrata

   Kroz ovaj simpatični gradić protiče rijeka Dunav koja grad razdvaja na dva dijela, istočno se nalazi stari dio grada, dok je na zapadnom dijelu izgrađena moderna Bratislava.

   Glavna ulica u starom dijelu grada započinje sa Mihailovim vratima, jedna od najstarijih građevina u Bratislavi. U prolazu koji vodi ispod nje nalazi se nulta tačka koja pokazuje udaljenost Bratislave i dvadeset devet svjetskih gradova. Iz te ulice grana se još mnoštvo pješačkih uličica sa pregršt znamenitih građevina historijskog značaja za grad.

   U ovoj pješačkoj zoni starog dijela grada nalazi se mnoštvo detalja koji će vas, već vedre i razdragane simpatičnošću grada, dodatno uveseliti... Tu se možete susresti sa Hans Kristianom Andersenom koji na sebi nosi likove iz svojih bajki, Napoleonovim vojnikom kome sam zaboravio ime, ali nisam zaboravio priču o njemu: „Kada je Napoleonova vojska osvajala Evropu, jedan njegov vojnik bi ranjen u Bratislavi. U tom gradu ostade da se liječi, u njemu se zaljubi i ostade u njemu do kraja života.“ Ako biste u samom centru starog grada sjeli na jednu klupu, iznad vas bi se nalazio taj vojnik naslonjen na nju, a kakva bi bila neka statua a da nema neku legendu prišivenu uz sebe: „Par koji bi sjeo na tu klupu ostao bi sretan i zaljubljen do kraja života“. Pa da vidimo... Hm, dok sve to iza ugla jedne zgrade posmatra Paparazzo, i nastoji da mu ne promakne ama baš ni jedan čovjek koji prođe ulicama njegovog grada.

  

   Šetajući dalje naići ćemo na jednu znamenitu ličnost, Ćumila, gospodina koji viri iz kanalizacije. On u ovom gradu obavlja važnu funkciju virenja ženama pod suknje te s pravom nosi titulu najslikanijeg građanina Bratislave. Malo dalje nalazi se statua jedne uvažene ličnosti koju mora posjedovati svaki grad. Svaki grad ima jednog ovakvog čovjeka koji dijeli ruže damama na ulici i usput im daje komplimente, a zauzvrat mu obližnji restorani daju hranu. Na sebi je uvijek nosio odijelo i šešir, pa u takvom obliku ga tu možemo i sresti. Njegovo ime je Schone Naci i možete dozvoliti da vam svoj šešir stavi na glavu.

  Na Hviezdoslavovo námestie (Hvazdislavovom trgu) nalazi se i spomenik slovačkom pjesniku Hvazdislavu, iako je značajniji kao političar. Tu se nalazi i statua sv. Trojstva, a jedna skulptura ima oko glave EU zvjezdice, vjerovatno u čast ulaska Slovačke u Evropsku Uniju.   

UFO restoran

   Novi most, koji spaja istočni i zapadnio dio grada, bio bi još jedan u nizu običnih mostova preko Dunava da ga ne krasi jedno zanimljivo arhitektonsko rješenje, a sve u skladu sa bratislavskom duhovitošću. Naime, ovaj most na sredini ima jedan veliki toranj u obliku obrnutog slova V, a na vrhu se nalazi restoran UFO. Napravljen je u obliku letećeg tanjira, a sa njega se pruža divan pogled na panoramu Bratislave...

Pogled sa tornja UFO

Prodavnica igračaka u centru Bratislave :)

Vremeplovni dvorac

   Dvorac Schönbrunn koji vrijedi za jedno od najznamenitijih mjesta u Beču poznat je po svojim vrtovima, zoološkom vrtu i vrtnim lavirintima. U prevodu sa njemačkog Schönbrunn znači lijepi izvor ili lijepi bunar. Sačinjen je od glamurozne Schönbrunnske palate, te drugog dijela dvorca, vidikovca Gloriette sa kojeg se proteže predivna panorama Beča, a iza njega se nalazi jezerce - schönbrunn. Između ova dva dijela dvorca smješten je predivan vrt sa zasađenim cvijećem koje svoj puni sjaj dobije u proljeće, a preko ljeta samo mijenja carstvo boja. U januarskoj posjeti ovom dvorcu to se mora propustiti, kao i nepregledni tuneli sa ružama i slični ukrasi koje ovise o godišnjem dobu.

    Zato se bolje držati unutrašnjosti dvorca i sakriti se od hladne bečke zime i vjetrova koji nikoga ne štede na ovom prostranstvu kojeg ne štiti niti jedno brdo, a kamoli kakva planina.

   Ulaskom u dvorac doživjet ćete nevjerovatne stvari i zaboraviti na izrazito skupu kartu koja vrijedi za samo jedan mali dio unutrašnjosti ove građevine. Doživjet ćete vremeplov. Sobe koje smo posjetili sačuvale su svoj prvobitni namjenski sjaj koji je uredila i dotjerala Marija Terezija u tada popularnom rokoko stilu. Koliko god ovaj stil težio ka kiču i pretjerivanju, ne možete proći kroz ove prostorije a da vas pozitivno ne zaprepasti ono što vidite. Vjerovatno je ovo i bila namjera tog doba i tadašnjeg stila u arhitekturi i slikarstvu, zaprepastiti! U ovom vremeplovnom pohodu kroz unutrašnjost Schönbrunna mogli smo vidjeti privatne sobe Marije Terezije, privatne apartmane imperijalističkog ljubavnog para Franza Josepha i Elisabethe, kao i mnogobrojne umjetničke slike sa raznovrsnim motivima. Kompletan ovaj pohod kroz stoljeća popraćen je i muzikom velikih kompozitora, prije svega Mozarta, te kada se neđete u sobi za goste teško se suzdržati navirućeg nagona za ples, jer ambijent u kome se nalazite baca vas u te primamljive daljine...

Schonbrunn

Gloriette

Jedan uzdah u Beču

   

   Kada bi vas neko teleportirao na trg Marije Terezije (Maria-Theresien-Platz) u centar Beča, a da pri tome imate vrlo malo vremena, šta biste prvo uradili? Mi zastadosmo ispred Marijine statue i ukopasmo se. Šta sad? Gdje god pogledaš oko sebe, ima se šta vidjeti, imaš šta opipati, šta dotaći, tu uzdahnuti, fotografisati ili se zapitati šta bi to moglo biti, a zbog usrkaćenosti vremena to i ne istražiti, ah, naše li sudbine tužne, sudbine velikih radoznalaca i strastvenih hodoljuba...

   Pogledasmo prema gore, sjedi Marija na prijestolju kao prava kraljica, a oko nje mnogobrojne statute njenih saradnika, neki na konjima, neki ne, „eno i Mozarta!“. Pogled lijevo pa desno, pa opet lijevo, dvije iste glamurozne zgrade – muzeji blizanci. Da ispred jednog ne stoji mali slonić koji se uživa slikati sa djecom ne bismo mogli odrediti koja je od njih zgrada prirodnog historijskog muzeja (Naturhistorisches Museum), a koja umjetničkog (Kunsthistorisches Museum).

   Moramo krenuti u nekom pravcu, idemo na lijevu stranu... laganim hodom vrlo brzo dolazimo do zgrade austrijskog Parlamenta (Österreichisches Parlament). Zastadosmo zadivljeni. Kip božice Atine sa pozlaćenim šljemom i vrhom koplja, a ispod njenih nogu leže četiri figure koje alegorijski označavaju četiri najvažnije rijeke Austro-Ugarske monarhije, a sa strane dva kupida koja jašu na svojim delfinima.

   Nemamo mnogo vremen, žurimo dalje... Mojima očima ne može promaći ovako jedno veliko i značajno svjetsko pozorište kakvo je Burghtheatar, kako ga nazivaju mještani Beča,  a ono se od 1920. naziva Hofburgtheater i slovi za jedno od najznačajnih pozorišta u svijetu gdje se predstave izvode na njemačkom jeziku.

   Prekoputa, Rathausplatz. Rathaus – gradska vijećnica, jedno od najpoznatijih mjesta u Beču, ovdje skoro svi posjetioci ovog grada navrate kako bi napravili koju fotografiju kitnjastog baroknog stila koji krasi njenu arhitekturu. Na platou ispred vijećnice se tradicionalno uz Dunauwaltzer dočekuje nova godina.

   Trčimo dalje, natrag, s obzirom da smo u trenutku shvatili da još mnogo stvari ima za vidjeti i ako bismo prešli ulicu i krenuli drugom stranom. Prvo na što smo naišli je replika grčkog hrama Hefast sa zanimljivom obnaženom muškom statuom ispred. Ovaj hram se nalazi u parku Volksgarten, te ako bi prošli kroz njega, a pored hrama, došli bismo do trga heroja (The Heldenplatz), a odatle se pruža divan pogled, lijevo: Leopoldovo krilo hrama Hofburg, pravo: etnološki muzej, također u sklopu ovog hrama. Ispred ovog dvorca poredane su kočije s konjima, čekajući svoje mušterije kako bi ih ovi sa zadovoljstvom provozali ulicama Beča.

   Mi, naravno, samo prolazimo dalje... kad iza Hofburga, gle, veliki violinski ključ u travi a na kraju se uzdiže statua... Prvo smo čuli predivnu melodiju, pa smo onda pogledali prema liku Mozarta. Upoznali smo se s njim, preporučio nam drugi objekat u nizu koji se nalazi u istoj ulici gdje je i on sam smješten - park Burggarten, kaže da tamo večeras nastupa. Dobro, rekosmo. Na tom putu sretosmo J.W. Goethea, s kojim smo se srdačno uslikali. Rastali smo se od njega, ali ostaše s nama faustovske dileme... Prekuputa Goethea nalazi se Schillerplatz i statua, glavom i bradom: Schiller!. Komuniciraju njih dvojica tako pogledima... Odjednom, ispred nas razdragani prodavači karata za večerašnju izvedbu u Bečkoj gradskoj operi (Wiener Staatsoper), nude i ubjeđuju nas da trebamo poslušati ove koncerte dok smo još tako mladi, da ne propuštamo ovu priliku, ko zna kada će se neka druga ukazati. Propustili smo.

   Nismo zato propustili vidjeti Karlovu crkvu (Kralkirsche), monumentalno zdanje sa izrazito zanimljivim reljefnim ukrasima. Nismo se mogli otrgnuti dojmu da nas ovaj objekat podsjeća na džamiju, jer dvije dugačke kupole zaista liče na dvije munare.

  Samo što smo sagledali objekat, i to nedovoljno, pogledasmo na sat, vrijem polaska. Užurbano provlačenje kroz tunele metroa, i odjednom se, pri izlasku na površinu, ispred nas nađe zanimljiv objekat sa pozlaćenim ornamentnim ukrasom u obliku kupole. Zovu je zgrada Bečke secesije, a danas se tu nalazi bečko udruženje umjetnika.

  U povratku smo još stigli pozdraviti austrijskog pjesnika rođenog u Ljubljani, Anastasiusa Gruna... vraćamo se na Maria-Theresien-Platz, te tako zatvaramo ovaj kratki, ubrzani krug šetnje.

   S obizrom da je Beč grad bogat kulturno-historijskim znamenitostima, i da svaki trg, svaka zgrada, svaka statua ima neko svoje simboličko značenje, pitamo se da li i sami mještani Beča znaju sve o njima... Ostaje nam kao zadatak da u sljedećoj posjeti glavnom gradu Austrije probamo vidjeti barem 1% onoga što je vrijedno posjetiti, a i to je jako mnogo.

Statua Marije Terezije

Naturhistorisches Museum

Austrijski parlament

Hofburgtheater

Rathaus (Gradska vijećnica)

Hofburg, Heldenplatz

Burggarten, Statua Mozarta

Burggarten, Goetheova statua

Karlova crkva (Karlskirche)

Statua Marca Anthonya i Bečka secesija

Anastasius Grun