Jedan uzdah u Beču

   

   Kada bi vas neko teleportirao na trg Marije Terezije (Maria-Theresien-Platz) u centar Beča, a da pri tome imate vrlo malo vremena, šta biste prvo uradili? Mi zastadosmo ispred Marijine statue i ukopasmo se. Šta sad? Gdje god pogledaš oko sebe, ima se šta vidjeti, imaš šta opipati, šta dotaći, tu uzdahnuti, fotografisati ili se zapitati šta bi to moglo biti, a zbog usrkaćenosti vremena to i ne istražiti, ah, naše li sudbine tužne, sudbine velikih radoznalaca i strastvenih hodoljuba...

   Pogledasmo prema gore, sjedi Marija na prijestolju kao prava kraljica, a oko nje mnogobrojne statute njenih saradnika, neki na konjima, neki ne, „eno i Mozarta!“. Pogled lijevo pa desno, pa opet lijevo, dvije iste glamurozne zgrade – muzeji blizanci. Da ispred jednog ne stoji mali slonić koji se uživa slikati sa djecom ne bismo mogli odrediti koja je od njih zgrada prirodnog historijskog muzeja (Naturhistorisches Museum), a koja umjetničkog (Kunsthistorisches Museum).

   Moramo krenuti u nekom pravcu, idemo na lijevu stranu... laganim hodom vrlo brzo dolazimo do zgrade austrijskog Parlamenta (Österreichisches Parlament). Zastadosmo zadivljeni. Kip božice Atine sa pozlaćenim šljemom i vrhom koplja, a ispod njenih nogu leže četiri figure koje alegorijski označavaju četiri najvažnije rijeke Austro-Ugarske monarhije, a sa strane dva kupida koja jašu na svojim delfinima.

   Nemamo mnogo vremen, žurimo dalje... Mojima očima ne može promaći ovako jedno veliko i značajno svjetsko pozorište kakvo je Burghtheatar, kako ga nazivaju mještani Beča,  a ono se od 1920. naziva Hofburgtheater i slovi za jedno od najznačajnih pozorišta u svijetu gdje se predstave izvode na njemačkom jeziku.

   Prekoputa, Rathausplatz. Rathaus – gradska vijećnica, jedno od najpoznatijih mjesta u Beču, ovdje skoro svi posjetioci ovog grada navrate kako bi napravili koju fotografiju kitnjastog baroknog stila koji krasi njenu arhitekturu. Na platou ispred vijećnice se tradicionalno uz Dunauwaltzer dočekuje nova godina.

   Trčimo dalje, natrag, s obzirom da smo u trenutku shvatili da još mnogo stvari ima za vidjeti i ako bismo prešli ulicu i krenuli drugom stranom. Prvo na što smo naišli je replika grčkog hrama Hefast sa zanimljivom obnaženom muškom statuom ispred. Ovaj hram se nalazi u parku Volksgarten, te ako bi prošli kroz njega, a pored hrama, došli bismo do trga heroja (The Heldenplatz), a odatle se pruža divan pogled, lijevo: Leopoldovo krilo hrama Hofburg, pravo: etnološki muzej, također u sklopu ovog hrama. Ispred ovog dvorca poredane su kočije s konjima, čekajući svoje mušterije kako bi ih ovi sa zadovoljstvom provozali ulicama Beča.

   Mi, naravno, samo prolazimo dalje... kad iza Hofburga, gle, veliki violinski ključ u travi a na kraju se uzdiže statua... Prvo smo čuli predivnu melodiju, pa smo onda pogledali prema liku Mozarta. Upoznali smo se s njim, preporučio nam drugi objekat u nizu koji se nalazi u istoj ulici gdje je i on sam smješten - park Burggarten, kaže da tamo večeras nastupa. Dobro, rekosmo. Na tom putu sretosmo J.W. Goethea, s kojim smo se srdačno uslikali. Rastali smo se od njega, ali ostaše s nama faustovske dileme... Prekuputa Goethea nalazi se Schillerplatz i statua, glavom i bradom: Schiller!. Komuniciraju njih dvojica tako pogledima... Odjednom, ispred nas razdragani prodavači karata za večerašnju izvedbu u Bečkoj gradskoj operi (Wiener Staatsoper), nude i ubjeđuju nas da trebamo poslušati ove koncerte dok smo još tako mladi, da ne propuštamo ovu priliku, ko zna kada će se neka druga ukazati. Propustili smo.

   Nismo zato propustili vidjeti Karlovu crkvu (Kralkirsche), monumentalno zdanje sa izrazito zanimljivim reljefnim ukrasima. Nismo se mogli otrgnuti dojmu da nas ovaj objekat podsjeća na džamiju, jer dvije dugačke kupole zaista liče na dvije munare.

  Samo što smo sagledali objekat, i to nedovoljno, pogledasmo na sat, vrijem polaska. Užurbano provlačenje kroz tunele metroa, i odjednom se, pri izlasku na površinu, ispred nas nađe zanimljiv objekat sa pozlaćenim ornamentnim ukrasom u obliku kupole. Zovu je zgrada Bečke secesije, a danas se tu nalazi bečko udruženje umjetnika.

  U povratku smo još stigli pozdraviti austrijskog pjesnika rođenog u Ljubljani, Anastasiusa Gruna... vraćamo se na Maria-Theresien-Platz, te tako zatvaramo ovaj kratki, ubrzani krug šetnje.

   S obizrom da je Beč grad bogat kulturno-historijskim znamenitostima, i da svaki trg, svaka zgrada, svaka statua ima neko svoje simboličko značenje, pitamo se da li i sami mještani Beča znaju sve o njima... Ostaje nam kao zadatak da u sljedećoj posjeti glavnom gradu Austrije probamo vidjeti barem 1% onoga što je vrijedno posjetiti, a i to je jako mnogo.

Statua Marije Terezije

Naturhistorisches Museum

Austrijski parlament

Hofburgtheater

Rathaus (Gradska vijećnica)

Hofburg, Heldenplatz

Burggarten, Statua Mozarta

Burggarten, Goetheova statua

Karlova crkva (Karlskirche)

Statua Marca Anthonya i Bečka secesija

Anastasius Grun

Barokna umjetnost s antičkim motivima

Ulazna vrata kompleksa Belvedere

   Belvedere. Lijepi vidik. Spoj baroknog kiča sa preciznim klasicizmom, dakle, zastupljenost antičkih motiva prožima motive srednjovjekovne religijske obnove. Produkt svega toga jeste današnji izgled ovog bečkog dvorca. Napravio se za potrebe princa Eugena Savojskog, odn. livadu koju je dobio na poklon odlučio je pretvoriti u ljetnikovac – kako prinčevi inače nazivaju dvorce osrednje veličine. Ovaj kompleks prinčevog ljetnikovca sagrađen je u 18. vijeku, a sačinjavaju ga Oberes i Unteres Belvedere (gornji i donji), te vrt između njih. Projektant ova dva dvorca je poznati austrijski barokni arhitekta Lukas von Hidebrandt. Njegov pomoćnik bio je venecijanski kipar Giovanni Stanetti koji je bio zadužen za mnogobrojne skulpture koje su poredane duž vrta, ali i ukrasne kipove koji se nalaze na samoj fasadi dvorca. Nakon smrti Eugena njegovi su nasljednici svu imovinu, po starom dobrom običaju, odlučili rasprodati. Sva je sreća što se našao pravi kupac za ovo zdanje, Marija Terezija, koja je možda tako dvorac i spasila od propadanja. Ona ga je čak i proširila, te mu dala današnje ime Belvedere (španski, lijep vidik) iz razloga što se sa njega pruža odličan pogleda na panoramu Beča. U novijoj historiji Belvedere pamti da je u II svjetskom ratu bio znatno oštećen, te da se 1955. tu potpisuje Austijski državni ugovor kojim je ustanovljena današnja moderna Austrija. 

   Najviše nas je oduševio vrt. Ne njegov izgled (jer smo bili u najgorem mogućem periodu godine za posjetu kakvom vrtu – decembar), nego njegova arhitektura – simbolika. Park je barokni a djelo je francuskog projektanta Dominique Girarda, ima zanimljivu simboliku u kojoj možemo prepoznati klasicističke tendencije i utjecaje na pomenutog projektanta. Park je sav u nekoj simetriji, a podsjeća na pozorišnu scenu. Sačinjen je iz tri dijela, pošto je zemljište gdje se gradio kompleks Belvedere u padu, tako da imamo i prirodne nivelacije od nižeg dvorca ka višem, pa se tim vodio i Dominique i tako podijelio ovaj vrt. Donji vrt je predstavljao podzemni svijet (Had), i on je podijeljen na četiri jednaka dijela (četiri godišnja doba) i u svakom dijelu je zasađeno bilje koje odgovara periodu godine koje simbolizira. U njemu se nalaze i neizbježni vrtni lavirinti. Srednji vrt predstavlja nadzemni svijet i tu je zasađeno, za razliku od visokog raslinja u „podzemlju“, bilje srednjeg rasta, ukrasni žbunovi. Najviši nivo ovog vrta predstavlja Olimp, i na njemu se nalazi najniže raslinje, cvijeće. Njega na ulazu čuvaju dvije sfinge obnaženih grudi. Da bismo došli iz donje palate ka gornjoj, morali bismo iz podzemlja prvo doći u nadzemlje, te potom se stepenicama popeti na „Olimp“ i uživati u raznovrsnom cvijeću. 

Gornji Belvedere (Oberes Belvedere)

Donji Belvedere (Unteres Belvedere)

Počelo je s valcerom

Rathausplatz

    Još jedna godina otpoče s valcerom. Ovaj put bečkim. Bilo je to na Rathausplatzu gdje se na dočeku novogodišnje noći nalazilo više od dvadeset hiljada ljudi. Nije bilo snijega, ali nije bilo baš ni toliko toplo, pa nam je punč poslužio u svrhu zagrijavanja. Nova godina u Austriji se tradicionalno dočekuje na otvorenom. U Beču je popularna cjelodnevna novogodišnja šetnja gdje se u tom novogodišnjem „hodočašću“ obiđu skoro svi trgovi i značajnija mjesta, a tamo su se mještani svojski potrudili da ponude bogat program. Šetnja kreće od Rathausplatza gdje su nastupali neki DJ-evi i bend „The Family“, druga tačka bila je Löwestrasse, treća – Freyung, četvrta – Am Hof, peta – Graben, šesta – Stephanplatz (sve u duhu klasične muzike), sedma – Lugeck (nastupao DJ Area: Latino and Italo Hits), osma - Kartner Strasse, deveta – Neuer Markt, deseta – Haus der Musik (klasična muzika uz Virtualles Dirigieren), jedanaesta – Herbert-Von-Karajan-Platz, dvanaesta tačka bila je nešto izvan centra Beča, na Prateru gdje se plesalo uz zvuke sambe, ali i drugih ritmova. 

Šoljice za punč s motivima Beča

     Mi smo se pak zadržali na jednom od poznatijih trgova, na prvom odredištu šetnje, na Rathausplatzu, iz razloga što smo na ovaj put odlučili ići preko agencije, a to znači da si uslovljen u svemu i da nemaš baš puno prava da sam sebi planiraš vrijeme. 

"The Family", New Year, Rathausplaz

No, izvukli smo ipak najbolje što se moglo, i provod je bio na nivou. Ispred samog Rathausplatza bila je jedna velika – glavna bina, i nekoliko manjih u blizini gdje se izvodila probrana muzika: od španskih ritmova do soula, funka i dr. Na svim trgovima gdje se vršio doček 2012. godine tačno u ponoć, tradicionalno, izvođen je Dunauwalzer, pa smo ga i mi zaplesali. Na samom trgu moglo se primijetiti dosta turista iz raznih zemalja: Balkanaca, od kojih je izvršena „invazija“ na Beč, pa do Kineza, Japanaca, Indijaca, Španaca, Talijana... sa a nekima smo u opuštenoj atmosferi i proćaskali. Bilo je tu i mještana, oni su onako sa znatiželjom posmatrali nas strance, ali se mora istaknuti njihova velika ljubaznost koja se mogla primijetiti na svakom uglu. 

     Poslije ponoći odlučili smo se prošetati do dvorca Hofburg i tamo zastali oduševljeni uličnom izvedbom oca koji je svirao na harfi, i kćerke koja je maestralno udaraljkama svirala po ksilafonu. Izgledali su siromašno. Oduševili su nas. 

Harfa i ksilafon ispred Hofburga, Holdenplatz

Kolendavanje u Dubrovniku

Dobra večer mi kucamo,

Novo ljeto čestitamo.

Došli smo vam kolendati,

Vašem dvoru hvale dati.

 Obično gospođa Ljuban ne dopusti da se djeca maknu od prve strofe a ona već nosi neke poklone, kako smo mogli primijetiti radilo se o kolačima, mada nismo sigurni u to, ali u ono u šta jesmo, to je da djeca zadovoljna napuste dvorište porodice koja nas je toplo ugostila u Dubrovniku. Smjestili smo se na Gružu, blizu dubrovačke luke, kako bi u ovom kraju dočekali novu 2011. godinu ni ne pomišljajući šta nas to očekuje tamo. Tako se prvi put susretosmo i sa dubrovačkom kolendom koju smo od prevelikog izvođenja po ulici i ispred vrata mještana skoro pa upamtili. Ovakav način čestitanja Božića i Nove godine u Dubrovniku se upražnjava još od 13. stoljeća kada je jedna takva kolenda i zapisana, doduše možda se ova tradicija u usmenom prenošenju koristila i duže. Kolendari obilazeći ulice, kuće i stanove pjesmom (kolendom) nazdravljaju Badnji dan i čestitaju nadolazeći Božić i Novu godinu a tradicionalno se izvodi uz mandolinu, gitaru, ili čak harmoniku.

   Prije nego krenusmo ka Stradunu na centralnu dubrovačku feštu gospođa Ljuban, vjerovatno ostade pri nekom poslu u kući, ne izađe na vrijeme darovati jedan hor, a nama to bi dobra prilika da kolandu saslušamo do kraja:

Ođe, ođe nazdravlje vam Novo ljeto dođe.

Visoki su ovi dvori

a u njima zlatni tori.

I u njima golubica

naša dobra domaćica.

Ođe, ođe nazdravlje vam Novo ljeto dođe.

Neće gospođa neharna biti

kolendarima ne udijeliti.

Dajte nama šaku rogača

da nam grla budu jača.

Mi smo došli sa Konala

u karoci od gospara.

Mi smo došli sa Lokruma

i donijeli botiju ruma.

Gospara našega prid dvore, pjevajmo braćo do zore.

   Naravno, oćejfismo i mi u domaćinskim kolačima, ali, bogami i u dobrom domaćem vinu.
   
   Na Stradunu smo se dobro zabavili uz Dubrovačke Trubadure  (i oni izvedoše kolendu u svom stilu), i uz još neke pop i rock bendove, ali pravi užitak svakako daje ponoćni valcer koji u okruženju dobrovačkih starih zidina pruža poseban gušt. Ima li šta ljepše nego započeti prve minute nove godine uz valcer sa dragom osobom, a prvi dan odličnim nastupima filharmonijskih orkestara uz vrhunske svjetske dirigente na jednom tako profinjenom mjestu, tik uz pozorište gdje je Marin Držić izvodio svoje komade. Ako se uz to još doda lijepo i sunčano vrijeme, hrabriji bi se mogli pridružiti i novogodišnjim kupačima koji su bez ikakvih problema skvasili svoju kožu već prvog dana nove 2011.

   Uskoro se bliži i 2012., a nju bi trebalo početi slično, s valcerom, jer meni je on , eto, donio jednu sretnu godinu.

Postojna i njena čovječja ribica

Ulaz u pećinu

  Moj očekivani susret s čovječjom ribicom (lat. Proteus anguinus) je otišao u nepovrat. Ne znam, možda ponovo budem imao priliku doći u Postojnu i prošnjuhati tim silnim hodnicima koje sam mogao vidjeti samo na slikama. Trebam se još provozati tim vozom i upoznati se sa tim čudnim mladunčetom zmaja, makar bio i toliko ružan. Prežaliti neću sto nisam vidio njega i njegovo stanište a sve zahvaljujući agenciji s kojom sam bio na proputovanju prema Italiji, ali i ljudima koji su se vozili zajedno s nama, koji su željeli što prije doći kući, kao da ih je neko tjerao na putovanje, ili su ga oni shvatali kao nešto što se u životu mora obaviti, neka potreba bez obzira na njihovu stvarnu volju. Jer neshvatljiva je u suprotnom ta nezainteresovanost za sve oko sebe, a mnogi to nešto možda više neće ni vidjeti u životu. Većinom su to bili stariji ljudi ili ljudi srednjih godina koji su nekada davno sa obaveznom školskom ekskurzijom obišli sve to, mada je bilo i onih koji su prvi put tu. Nama koji smo se školavali  u ratu, ili poslije rata ne preostaje ništa drugo nego loviti neku drugu priliku, te u sopstvenom aranžmanu zagnjuriti glavu pod te stijene. Hotel koji je sagrađen tik uz pećinu već sam posjetio i odsjeo u njemu, dakle ostaje samo još neposjećen taj poznati vozić kroz špilju. Ne da nisam pokušao ući i mimo radnog vremena predviđenog za posjete, ali me na ulazu dočekaše debeli lanci, velika rešetka i mnoštvo poruka na svim jezicima o strogoj zabrani ulaska. Bila je zima i bio je sumrak. Inače, uređenje oko hotela je predivno, i, kako kažu mještani, cijeli gradić živi na ručun te pećine za koju se smatra da je jedna od najvećih u Evropi, a jedina je takva u svijetu kroz koju se možeš voziti vozom. Zaista, obišao sam za kratko vrijeme mali grad - ništa posebno. Sve je ovdje usredsređeno na ono što se krije negdje u dubinama kamene siline. Ovdje se u hadu nalazi raj.

Rodini tragovi

    Bijela roda (lat. Ciconia ciconia) je ptica iz porodice roda (Ciconiidae) koja ima dug i crven kljun. Ima dug vrat i duge, crvene i tanke noge. Perje joj je bijele boje, a na krilima se nalazi nešto dugog i crnog perja.

    Djevojčica nikada nije vidjela rodu. Industrijski grad u kom je živjela, to joj nije dozvoljavao.

   Jedne jeseni djevojčica je krenula u uobičajenu ekspediciju na obližnju rijeku (više je to potok nego rijeka) koja se ulijeva u jednu veću rijeku Bosnu. 

    Babina rijeka je naizgled miran i naivan potočić, no s tim se ne bi složili mještani nekoliko naselja smještenih oko nje. Znala im je zadati mnoge nevolje za vrijeme topljenja snijega, rušeći tako mostove, potkopavajući i urušavajući puteve, puteljke, putiće...

    Kada se desio taj čudni događaj, rijeka je bila onaj mirni naivni potočić sa ribicama i žabicama... eh, eto šta nam privuće našu Ciconiu u ove krajeve. Kako je bila jesen, vjerovatno je odlučila odsjesti u kanjonu Babine rijeke dok se nalazila na svom neizostavnom jednogodišnjem putovanju... čak do južnog dijela Afrike - ponekad. 

    Susret je bio uzbudljiv - sa obe strane. Djevojčica je vrisnula. Od radosti, ili od zaprepaštenja? Roda je odmah, ne prepuštajući ništa slučaju, raširila svoja sivo-bijela krila, ispružila crvene noge u pravcu svoga tijela kao strijela i poletjela u potragu za izgubljenim karavanom koji je već bio formiran u obliku slova V. 

    Kratka uzbudljiva priča koju nam je djevojčica ispričala vjerovatno zvuči nestvarno, ali rijeka je ta koja je sačuvala dokaze kako bi joj mi, obični slušaoci, vjerovali... U njoj su ostali tragovi, tragovi, tragovi...   

  

Iza ugla Divlji zapad

    Taj vodopad ima nešto čudno u sebi.

   Nije prirodno građen, nego je produkt čovjekove ruke, izgrađen tu za potrebe obližnjeg kamenoloma. Preko ljeta smanji se vodostaj Babine rijeke i on izgleda tužno. Ali jednog ljeta voda je za neko čudo bila bujna i u predvječerje on je davao neko mistično ozračje. U podnožju vodopada stvara se malo jezerce koje vrlo često izletnici koriste za kupanje.

    Nešto bliže prema Zenici nalazI se stijene koje svojom grandioznošću podsjećaju na vliki Grand Canyon u Americi, ali samo svojim izgledom nikako i veličinom. Neki mještani obližnjih naselja koja se zajedno zovu Babino Selo, ovu stijenu nazivaju „Oči“, jer ima vidljive dvije špilje na samom vrhu stijene koje podsjećaju na dva oka. Podno ove stijene nalaze se još neke manje špilje koje su se proslavile udomljavanjem nekolicine beskućnika, a jedan je čak tu boravio toliko dugo da ga je posjetio i čovjek koji traga za  neobičnim ljudima i mjestima u regionu, Nisvet Džanko, sa svojom emisijom „Pozitivna geografija“. Nekoliko metara od stijene već neko vrijeme postoji i jedno romsko naselje, sagrađeno od ostataka automobila i drugih materijala koji su već negdje bili odbačeni. 

   Zanimljivo je to kako samo nekoliko kilometara od Zenice (kao nekog „civiliziranog“ mjesta) postoje na hiljadu godina udaljine ljudske sudbine i zanimljiva prirodna okruženja...

Žalo

Zlatni rat, Bol (Brač)

  Žalo. Ležanje. Sunčanje. Brčkanje. Krema za sunčanje - razni faktori. UV zrake, bježanje u zaklon. Suncobrani, suncobrani... šarenilo, rumenilo... jogurt. BOL

    Žalo, žalo, žalo... duboko u more seže. Zovemo ga Zlatni rat. 

    Povremeno je kao falus, povremeno suprotno od njega, zavisno od toga kako vjetar puše. Na njemu se uživaju izležavanja, bježimo, bježimo na neko mirnije mjesto, ne daleko, tu pored, blizu, iza ugla...

Rano je. Neko projuri ispred naše stijene (udobne i tople), valovi nisu, oni se drže na odstojanju metar-dva. Ko li tako rano šeće po žalu? Sakuplja prazne boce. Ostavi nam jednu, u njoj još gutljaj ima... 

Izlazak sunca. Zlatni rat poprimi zlatnu boju - lijepo se vidi s ove dislokacije. Još uvijek nema ljudi...

    Odmiče jutro... kako ono odmiče, tako se ljudi primiču... Kako sunce sve više grije, grije, grije.. tako na njima odjeće sve manje, manje, manje... Nudisti, nudisti... njihova plaža, postajemo uljezi ispred sopstvene stijene, imali smo komadić platna na sebi... drugačiji, drugačiji... 

Kao afrička plemena, nudirajte, nudirajte...

Bol (Brač)

S druge strane usijanja

Pobjegli smo na Jelsu,
Ostade pogled na Biokovo,
(Makarska, Baška...)
Na planinu stamenu,
Ispod nje usijanje.
Viri!
Seže samo pogled naš,
U pet sati izlazak,
Vjerovatno mnogi prespavaju svoje rođenje...
Umorni od slabog noćnog svjetla...
Spavaju, spavaju...
Spavaju!

Vrboska kao iz bajke

    Naš tren proveden u ovom malom mjestu na Hvaru bio je kao tren proveden u nekoj bajci... ili je takav bio samo ambijent. Kao žila kucavica Vrboske ukazuje se vrlo dugačak morski kanal oko kojeg su sazidane građevine, u dalmatinskom stilu, sa čisto bijelim zidovima od kamena i izrazito crvenim krovovima, sa mnoštvom prekrasnih malih mostića koji povezuju dvije obale ove „morske rijeke“ koja seže duboko u kopno, kao jedan veliki rez ostrva Hvara. Te kućice, ti mostići i taj dugački plavi kanal koji seže duboko u kopnu daju svakom maštovitijem posjetiocu ugođaj čistoće boja kao da je sve nacrtano i pokrenuto u nekom animiranom Disneyevom filmu. Takva je i crkva-tvđava Sv. Marije, koja potječe još iz XVI vijeka, i uklopljena je u cjelokupan ambijent, ili je ambijent uklopljen s njom... a okolne zimzelene šume su vrlo ugodne za spavanje jer daje izrazito mekanu postelju od svojih iglica...

Crkva-tvrđava Sv. Marije, Vrboska na Hvaru

Gdje su galebovi najpitomiji

Bugarite i pojite, / il da smo po hladu,

veselo nastojte, / u Staromu gradu!

                             Petar Hektorović

    Eh, tu se rodio i naš Petar. Rodio se i Tvrdalj svoj nije htio za života dovršiti, zašto ubiti smisao kada se on ne krije u konačnome cilju, nego u samom putu do njega.

    A Galebovi? Pitomi su u Starom Gradu, pitomiji od ljudi..., nepoznate nas pozdraviše.

    Mi do luke, oni na mol.

    Puštaju krike – pozdravljeni se osjećamo.

    Pogledamo ka moru, oni na lađe.

    Korablje te bijahu bijele od njihova perja.

    Dočekaše i ispratiše nas neznance, prolaznike puke.

Stari Grad na Hvaru

Kolika je Banja Luka

Kolika je šeher Banja Luka,
s kraja na kraj puna djevojaka.
Svaka ima ašik momka svoga,
sama Fata trides’ i jednoga.
Al’ ne prođe ni godina dana
sve se cure poudaše redom,
samo Fata osta neudata.

    Dvije žene sa mnogo godina žive na Boriku.

    Godina imaju mnogo, ali bistar um i vedar duh.

    Jedine su prijateljice jedna drugoj u toj teškoj staračkoj dobi, tako se pomažu, u miru i spokojstvu žive...

    U centru grada spomenik... palim borcima u NOB-u. U sredini spomen zid, a na vrhu petokraka... okolo su spomen glave tih silnih junaka... Zanimljiv natpis na spomeniku bijaše, ćira i lata u istom sadržaju stoje:

СЛАВА БОРЦИМА ПАЛИМ

ZA SLOBODU OTADŽBINE, ZA BRATSTVO

И БОЉИ ЖИВОТ НАШИХ НАРОДА

     ...davno prešle osamdesete, jedna uživa u čitanju koristeći se starim povečalom, druga pokretna i okretna: na tavan, kupovinu, po drva – teška sudbina starosti ih steže.

    Prvo bijaše crkva Svete trojice... (gradila se od 1925.-1929.)... sa radom počela 1939., srušena od njemačkih bombardera 1941. Nešto kasnije na tom mjestu bi podignut pomenuti spomenik palim borcima koji je 1993. premješten na drugu lokaciju... a na temeljima stare crkve počela izgradnja nove, ovaj put pod nazivom „hram Hrista Spasitelja“... iste godine je srušena Ferhadija, najveća i najljepša džamija u Banja Luci koje je izgrađena davne 1579. u prepoznatljivoj bosanskoj arhitekturi... također u centru grada... Kamen temeljac za njenu obnovu udaren je 2001. na mjestu gdje se nalazila i ranije, a danas (2010.) izgradnja je došla negdje do pola...

    ...pa zar im nije dosta i ta muka, nego još zgrade uporno oko glava njihovih obruč vežu...

    Zgrade u vis se dižu, širine i visene grabe... a između njih još uvijek tanak dim iz jednog odžaka do oblaka seže...

    

    Gospodska ulica nasta krajem 19. vijeka... izgradi se tada njen današnji izgled – čaršija... mnoge trgovačke radnje zauzeše svoja mjesta – čekaju mnogobrojne kupce da uđu baš kod njih... Ako vas tko bude pitao gdje se nalazi Gospodska ulica, znajte da se nalazi u ulici Veselina Masleše...

    ...sjećaju se dvije starice nježne kako je tada, usred potresa iznenadnog, samo ćerpič ostao stamen, a ostala materija u tragediju pretvorena...

    Kuća malena, od silnih zgrada jedva se vidi, ali miris sirnice, iz te kućice malene, jači je i od blokova betonskih...

   

    Kada je formirana Vrbaska banovina 1929. godine i kada je za prvog bana postavljen Svetislav Tisa Milosavljević, osjećala se potreba za izgradnjom jednog reprezentativnog sjedišta... Banski dvor se izgradi tada...

    Čude se dvije stare žene šta ako se Onaj odozgo ponovo odluči poigrati sa tlom ispod ognjišta naših, kako će opstati te velike kuće zbijene u kvadrate, a u njima još mnogo malih kvadratića zbijenih semi u sabe... Zašto crveno nebo nesreću sluti?

    

     Robna kuća “Boska” otvorena je 6. jula 1978... prepoznatljivi je simbol grada Banja Luke... Ako pitate za centar, mnogi će reći Boska. Tu se mladi sastaju – korzo... veliki plato, veliki trg, kino... tržnica... sve se nalazi nekoliko koraka od nje...

    Dvije starice dobročudne na Boriku žive... čude se ljudima što ih na silu u grob šalju... a na mjestu njihovom grobnicu da kopaju...

    Samo se čude, ali ne i brinu, jer njihov vedar duh jači je i od smrti!

    ...ćerpičara mala bijaše i dalje... nježno se opire nadolazećim bagerima... svojom dušom koju još uvijek njeguje, podmlađuje...

    A dvije nježne starice do crkve jutrom poraniše - pomen misu, misu zadušnicu održaše, za svoje najmilije...

Novembarsko kupanje na Vrbasu

    Miholjsko ljeto. Ali Vrbas je hladan u ovo doba godine. Zapravo, kad Vrbas nije hladan? Svjetluca na suncu, a do njega se uzdiže čokoladni Kastel, sav u jesenjem spektru, ukrašen vrbama, topolama, jablanovima... također sve u čokoladnoj boji... Lagano smo se kretali rubovima, rubovima Kastela, rubovima Vrbasa, rubovima Banja Luke. Upravo sa rubova se najbolje osjeti jedan grad, njegova duša, srž... Sa strane smo se sladili čokoladnim prizorom tvrđave i uživali u blagom suncu koje je milovalo naša lica i davalo neki čudan osjećaj nadahnuća.

Rijeka Vrbas

    Pored Vrbasa, a ispod tvrđave, tri starija čovjeka igrala su šah. Na sebi su imali samo donje rublje, dakle, sunčali su se i igrali šah. Do njih se nalazila jedna grupica u istom broju, ali dosta mlađa... po mojoj slobodnoj procjeni bilo im je ispod osamnaest, ali se nije  moglo reći ni da su baš djeca. Dva mladića i jedna djevojka sladili su se banjalučkim „Nektarom“. Možete pretpostaviti da na sebi nisu imali ništa do gaća, a djevojka je imala još i grudnjak (nije ovo bila nikakva kupaća oprema, nego običan tzv. donji veš). Sve je bilo mirno, voda je lagano i sporo tekla, sunce umjereno grijalo... i odjednom, naglo se poče razbijati monotonija novembarske ljenosti... prvo je skočio u vodu stariji čovjek, proćelav, igrajući šaha bio nam je okrenut leđima. Za njim i druga dvojica. Bez ustezanja su se brčkali u hladnom Vrbasu, kao da je to nešto sasvim uobičajeno... Da je Vrbas izrazito hladan primjetismo tek onda kada je podmladak novembraskih kupača počeo ulaziti u vodu. Lica su im bila iskrivljena od hladnoće, dok su se jedinom ženskom predstavniku ovog rituala usne plavile kao Vrbas. Vjerovatno je to bio samo odsjaj plave boje, u Vrbasu nebo a na usnama Vrbas. Mi smo sjedili na jednoj vrbi koja je rasla ukoso iznad rijeke, noge spustili ured do vode i posmatrali...

Djevojčica posmatra kupače

    Sutradan, poslije kvalitetnog spavanja (za pohvaliti okrepljujuči banjalučki zrak), poranismo na isto mjesto da bi se uvjerili kako ovo nije bio baš san. Samo smo vrbu nad Vrbasom (ahaaa, zato li ta rijeka nosi to ime) zamijenili zidinama Kastela. Imali smo bolji pogled na korito i mjesto kupača. I, nije bio san. Dolje je stajao čovjek (nijedan od jučerašnjih) sa velikom sijedom bradom skupljenom u rep, na dva mjesta, i dugom sijedom kosom. Skinuo je svoju odjeću (osim gaća) i krenuo sa svojim, vjerovatno uobičajenim jutarnjim ritualom. Shvatili smo da pozdravlja sunce, pošto se okrenuo licem prema njemu sa uzdignutim rukama. Ostao je u tom položaju jedno vrijeme, zatim kao ispaljen skoči u hladni Vrbas, mada je i jutro bilo prohladno, ali sunčano. Izvali se na leđa i prepusti nizvodnim brzacima.

    Sada da pominjemo činjenice kako je banjalučki Kastel izgrađen od strane Rimljana kao zaštita puteva i vodenih tokova, i da su ga Turci svojim osvajanjem proširili u današnji izgled, a sve kasnije imperije sačuvale od propadanja (dabome, i iskorišćavale njegove zidine), doduše od vječite prirodne imperije kojoj se ćejfnulo da '69. potrese Banja Luku, niko nije ostao nedodirnut pa tako ni Kastel, ali sve to toliko nije ni bitno za ljude koji znaju uživati u trenu (treba znati majstorski uzivati u trenu)... a ovi kupači itekako znaju šta rade...