Basna o Liscu, Golubu i Vepru

     Pored odlaska u prirodu, bijega od svakodnevnog zagađenja, bijega od žene, od muža, pored odličnog razloga za popiti koju, ili skontati se možda sa nekim, ili naprosto druženja radi... odlazak u planinu može biti i edukativnog karaktera: ako gledamo sa onomastičkog stanovišta, otvaraju nam se široke mogućnosti interpretacije različitih toponima zadirenjem u njihovu etimologiju... ili, što bi rekao prijatelj Braco Babić, sva ta imena sela, brda, dolina, rijeka i jezera nam govore o bistrini uma naših predaka - gorštaka, jer po mnogim nazivima možemo otkriti kakvo nas tlo očekuje na putu, ili koja vrsta šume je najzastupljenija, da li je mjesto bogato vodom, nekom divljači ili ne. Česti nazivi su i oni slikovito-poetični, gdje nam njihovo odgonetanje uz pomoć mašte i mitskog arhetipa može dati različite i izuzetno zanimljive rezultate. Možda nam se ukaže i kakva historijska činjenica, ili sve ostane samo na mašti; i u jednom i u drugom slučaju komuniciramo sa prošlošću... jer i preci su se služili maštom da bi dali sve te nazive, e tu nam je dodirna tačka.

     Kada od sela Vrselje idete prema planini Lisac (1302 m nv - kako kažu JNA karte) morate preći preko Jetinice (1175 m nv), a iza odmah Jelina (1331 m nv), pa se može preko ili podno nje. Kada sam gledao u kartu, nisam mogao a da se ne zapitam da li je možda u pitanju kakva štamparska greška na karti, jer mi je bilo logično, ali i drago što se na početku prevarih i pomislih da se ovaj prijevoj ispod Jeline naziva Jelinica, kao deminutiv. 
     S lijeve strane vidimo Ivovac i vrh Liskovača (1348 m nv) a u pozadini se izdiže Kapak (1411 m nv), dok se nešto sjevernije od Lisca i Jeline nalazi Golub (1290 m nv) ispod kojeg se krije nekada najmanje selo u Jugoslaviji, Zadine (kao da je Golub izlegao jaje), a danas kao da svi hoće uporno da izbrišu taj podatak iz pamćenja. Nadomak  Zadina je i planinarski dom „Lisac“, u vlasništvu PD „Tajan“ Zenica.  

     Lisac sa svojim brežuljcima, brdima, kosama, padinama s jedne strane i Vepar s druge čine tako klanac vijugavoj rijeci Bosni koja će vrhunac vijugavosti doživjeti oko Vranduka.

     I tako bajka može početi ako se uroni u čudesnu toponimiju ovog zeničkog kraja, mada ni u drugim krajevima Bosne nije drugačija situacija za one koji imaju bar malo mašte ispod svoje kape.

Šetali se tako Lisac, Golub i Vepar, kad najednom, gle čuda...

Planinarski dom "Lisac" (PD "Tajan-Lisac" Zenica)

Sjećanje na jedan grad, zemlju, republiku...

     Moje sjećanje na San Marino seže do nekih sedam godina unazad. Ono što se u tom sjećanju nalazi jeste oduševljenje ovom malom državicom, njenom historijom kao i njenim prkosnim držanjem da bude nezavisna republika, po svaku cijenu. (Priča mi nešto poznata) Od kada ju je osnovao klesar sa Raba, Marin, i tu izgradio svoju kapelicu, pa kasnije se počeli stvarati bedemi oko nje, odolijevala je različitim nasrtajima. Glupo bi bilo da sada kažemo kako je Napoleon pao pod zidinama San Marina, ili kako Italija kao zemlja koja ga okružuje nije uspjela ovu zemljicu sebi kroz stoljeća da pripoji, ali ona u sebi, bez pogovora, nešto magično posjeduje. S obzirom da je kroz sve te periode ostala netaknuta, da je prva osnovana republika u Evropi, vladari određenih sila imali su samo simpatije prema jednom takvom zdanju: „Eh, kada ovu zemlju nije pokorio niko do sada, nećemo je vala ni mi dirati“. I tako San Marino ostade do današnjih dana „silna“ republika sa tridesetak hiljada stanovnika, na jednoj uzvisini Monte Titano od oko 700 m nv, kao muzejski primjerak jedne države. Kanim ponovo posjetiti Muzej, i obnoviti sjećanje...

U svijetu miomirisa i alergije

    Dok su jedni kihali, drugi su uživali u njima, a ja nekako gledao sa strane svu tu ujdurmu prilikom posjete jednoj parfimeriji u Grasseu. Izuzetno karizmatična Veronique je pokušala da objasni kako oni u ovoj fabrici ne ubijaju ljude kao u filmu „Perfume: The Story of a Murderer“, kao da je znala da mi baš tom u momentu na um padoše iste scene iz filma. Dobro, pokušao sam da je saslušam do kraja. Objašnjavala je ona da skoro kamion cvjetova treba utrošiti kako bi se napravila vrlo mala količina parfema, dok se tu, u predgrađu Grassea, valjda nalaze velike poljane zasađenog cvijeća. Mi smo se vozili po brdima duž Azurne obale, ja niti jednog cvijeta nisam vidio. Baš se pitam gdje li su ih sakrili? Veronique se izuzetno trudila da predstavi bljedunjavoj publici sve ono što bi trebali znati o ovoj industriji, pa smo prošli kroz historijski dio zgrade u kome se nalaze postrojenja za destilaciju i druge procese, i to sve kroz historijski pregled. Ja ih gledam i pokušavam porediti sa nečim poznatim iz ranijeg iskustva, a sva premišljanja vode do jednog jedinog rezultata: rakija. Nakon iscrpnog objašnjenja, naša demonstratorka se potrudila da nauči i par naših riječi (vjerovatno je ovo obavezna posjeta svih izletnika koji idu prema Španiji, ili samo do Azurne obale)... a na kraju završnica: prodajni dio. Tu bi mi valjda trebali, oduševljeni onim što smo čuli, obavezno kupiti sebi koji izuzetno skupi parfem. Parfumerie Galimardi vrijedi za jedan od najvećih parfemskih brendova u svijetu, a ja evo čuo za njih prvi put. No, ipak ću ruke ostaviti u džepovima i nastaviti smrditi i dalje. 

Zemlja neradnika

    Nije da oni ne žele raditi, vjerujem da ima i takvih, nego nemaju potrebu. Nekada davno, oko šestog stoljeća, Feničani su ovdje imali koloniju, a zvali su je Monoikos. Iz tog perioda ostade samo naziv, doduše malo preoblikovan u Monako. Kada se Francois Grimaldi zvani „Malizia (Lukavac)“ iz Genove, prerušen u monaha, uvukao u zidine Monoikosa i tako na „trojansku foru“ osvojio grad, vremena su počela biti burna. Burno je bilo sve do dvadesetog stoljeća kada je postalo još burnije i kada je lagano kapitalizam počeo kucati na vrata. Knez Rainier III, dobio ime po svom prapra...djedu koji je zajedno sa Francoisom osvojio ovu zemlju, shvatio je to na vrijeme i smislio plan kako da svoju malu državu učini postojanom, a uz to i bogatom. Posegao je za paradoksalnom idejom, kada su svuda u svijetu porezi rasli, on ih je ukinuo za svoje građane. To je privuklo mnoge bogataše iz cijeloga svijeta sa njihovim novcima koji su počeli pristizati u valovima. 

Grand Casino

    Mudro je to Rainier učinio, niko ne voli da ga na nešto siliš, posebno ako je u pitanju davanje novca, pa je smislio način kako da oni svoj novac ostave dobrovoljno: uz igru, smijeh, šampanjac... Monte Carlo. Za gospodu treba smisliti mogućnost zabave: Casino, pa Formula 1, pa teniski turnir, pa UEFA Super Cup koji se igra na stadionu koji nosi naziv po djedu Rainiera III, Louisu II, pa opet Grand Casino... i, što je najvažnije, u njemu ostade sve što treba potomcima monegaškim, čisto da oni i njihova pokoljenja nemaju potrebu za bilo kakvim radom. 

    Mogu oni poslije bez problema da se bave naukom, da se obrazuju bez obaveze (a tako je i najbolje), da izučavaju morsku faunu kao što je radio Albert I i osnovao Okeanografski muzej, a u dvorištu muzeja može se vidjeti i podmornica Jacques-Yvesa Cousteaua, koji je bio kustos i izumitelj pod okriljem pomenutog muzeja. Baviti se mogu i sportom, poput aktualnog princa Alberta II koji se zaželio olimpijade, i to zimske, pa dobio mogućnost da se takmiči u bob reprezentaciji Monaka. Rizikuje Albert II, sin Rainira III i glumice Grace Kelly da ostane bez nasljednika, a loza treba nekako da se nastavi. 

Grace i Rainier III

    Pa ponovo Rainier III, sada u ulozi medijske zvijezde: pa kinematografija, pa ekspanzija modernog oružja zvanog medij - kud ćeš boljeg rješenja nego od tadašnje glumačke dive, Grace Kelly, napraviti princezu od Monaka. Grace je nesretno stradala u saobraćajnoj nesreći u jednom od tunela kroz koji se vozi utrka VN Monte Carla, ali ostao je njihov potomak, veliki olimpijac, Albert II, koji i danas živi u Prinčevoj palati sa ružičastom fasadom. Ispred nje je statua Francoisa Grimaldija sa redovničkom kapuljačom, a nedaleko i katedrala Notre-Dame u kojoj su sahranjeni svi značajniji ljudi ove kneževine - pa dobro, i nisu baš u nekoj prednosti, zemlja ko zemlja, jednako se raspadamo u njoj. 

Prinčeva palata

Katedrala Notre-Dame

Dio staze F1 u Monte Carlu

Podmornica Jacques-Yvesa Cousteaua

Francois Grimaldi

Okeanografski muzej

Nica - azurno plava ljepotica

     Ovaj komad Mediterana je zbilja izuzetno plav. Azurna obala u svijetu vrijedi za jednu od najljepših, a ja svoju konstataciju koja bi išla tome u prilog ne mogu iznijeti  dok ne obiđem bar desetinu svjetskih obala, a bio bih sretan da za života ostvarim i manje. 

Hotel "Negrasco"

     Azurno plavetnilo se najbolje može osjetiti u Nici koja cijelom svojom dužinom uranja u valove Mediterana.
    Ako se kojim slučajem nađete u ovom gradu, a pri tom nemate dovoljno vremena za temeljit obilazak, slučajnom putniku preporučujem da pješke pređe Englesku promenadu. S jedne strane redaju se otmjene vile i hoteli za nedokučiv stalež, a sa druge prekometarski valovi zapljuskuju, da li privatne sitno pješčane ili javne krupno šljunčane plaže. Osjeti se melodija valova duž cijelog šetališta, a ljubiteljima jazza sigurno neće promaći hotel Negrasco i statua Milesa Davisa, navodno je to mjesto u kome je ovaj veliki muzičar često boravio. Iza Negrasca ponovo hoteli, hoteli, hoteli, muzej... tu se radoznalac zaustavi (prije to nego besmisleno vrljanje po shoping centrima), proviri u dvorište i primijeti rajske ptice kako rastu u cvijetnjaku muzeja Massena. Iste takve ptice mogu se sresti i na trgu Garibaldi, ali još i niz drugih tropskih cvjetova, meni nepoznatih. Rajske ptice sam nekada kupovao mrtve u našim cvjećarama.

Muzej Messena

Zbog kratkog boravka u gradu treba se odlučiti za najpametniji potez. Ako grad ne možeš sagledati iznutra, onda je najbolje tražiti kakav vidikovac, te pokušati baciti panoramski pogled. Idealno mjesto za to je Ascenseur du Chateau, tvrđava sa vodopadom, podignuta na prirodnom uzvišenju. Sa fino uređenih vidikovaca, ako vas posluži vrijeme, možete vidjeti daleko niz obalu, na drugoj strani kao na dlanu se vidi stari dio Nice, oker boja fasada i jarko crveni krovovi. Mjesto je na lošem glasu zbog učestalosti razbojničkih krađa u nekim od napuštenih uskih ulica, a žrtve su najčešće radoznali turisti koji žele vidjeti jedno takvo historijsko mjesto iz blizine. 

Vodopad.
Onako tanahan i bjelkast, ugodno oslobađa čovjeka od užeglosti mediteranskog sunca. Smjestite se u njegovu blizinu, usmjerite pogled prema obali Nice, udahnete i kažete kako ćete ovdje doći ponovo, ali drugi put u torbi ponijeti više vremena. Često se nikada ni ne vratimo na isto mjesto, iako smo zalud vjerovali u ponovni susret. Sva sreća pa to „često“ nije „pravilo“ od kojeg se ne može odstupati, pa u psihi i dalje stoji kreacija novog susreta koji treba samo da se još materijalizuje.

Zov Peruna

    U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet. 

    Perun, planina poviš Vareša. Njen najviši vrh Karasovina / Karahasanovina (1427 m/nv). Planinarski dom „Javorje“ - topao dom sa toplim dušama domaćina Mirnesa i Dženane. 

Rijeka Bukovica /Bobovac/

    Trinaestočlana ekspedicija uputila se prema pomenutom cilju iz smjera Kraljeve Sutjeske uz rijeku Bukovicu (kraljičin uzdah za njom i danas se osjeti i čuje čak iz Rima), preko Bobovca, kroz Mijakoviće - selo koje leži na srednjovjekovnim temeljima, pa kroz njegov zaselak, Kolakovići, sa živopisnim krajolicima i drvenim kolibama u tradicionalnom (ja bih rekao prinudno-praktičnom) stilu. Sa tog mjesta smo počeli lagano da se uspinjemo kroz gustu šumu četinara (Medšumice), sa uzdahom iznenađenja za pluća. Pored prijevoja Kruškovac a podno uzvisine Prislon približavamo se visoravni Goruške Poljice, a svuda uokolo koloplet različitih motiva koji ne mogu tako lako promaći onima koji se hrane njima, na račun njih žive, uostalom, zbog njih su i došli tu. Tu smo negdje na raskrsnici, lijevo Pratarsko Javorje, desno najviši vrh kantona, Karasovina, a pravo planinarski dom. 

Mijakovići (923 m nv)

    Znamo da je Perun bio slavenski Zeus, gromovnik. U njegovu se čast prinosile žrtve, njega se bojalo - jednostavno Bog. Danas ne znamo mnogo o tome, tek ponešto. Znamo da su tu živjeli ljudi (neko je morao dati sva ta imena brdima i dolinama, rijekama i jezerima...), a ni ne pomišljamo da su možda mogli vršiti neke rituale baš na ovom području oko Vareša, mjestu gdje i danas rudna bogatstva nisu presušila. Iz sačuvanog naziva ove planine sa sigurnošću znamo da on datira negdje iz srednjeg vijeka, a tada mu žitelji ovog kraja nisu bez razloga dali baš to, za njih izuzetno sveto ime: PERUN. Ti isti ljudi živjeli su tu i kada su došli Turci, možda su samo neki promijenili vjerovanja, no arhetip je ostao: najviši vrh Peruna naziva se Karahasanovina (poslije ispadanjem glasa „h“ dobijemo oblik Karasovina) - kara (tur.) - crn / hasan (arap.) lijep = CRNA LJEPOTA. Da li je to božanstvo? S obzirom da ne znamo ni iz predanja, ni iz kakvih spisa da je ovaj vrh nekada bio vlasništvo nekog crnog Hasana, ili, kao što se prefiks -kara znao koristi u smislu „zao“, zlobnog Hasana, onda u čistom prevodu na slavenski slobodno se možemo poslužiti maštom da pridjev „crne ljepote“ baš odgovara jednom Gromovniku.

Goruške Poljice /Perun/ (1172 m nv) 

Dvorište pl. doma "Javorje" /Perun/

Pogled sa vrha Karasovina /Perun/ (1427 m nv)