Kod Lutve na kahvu

    Na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća, postoji otkad svet pamti mala "Lutvina kahva". Toga prvog sopstvenika kafane, Lutve, ne sećaju se ni najstariji ljudi; taj je bar stotinak godina već na nekom od razasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kafu i njegovo se ime pamti i izgovara tamo gde su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova. U bašti je kafanica, pod samom stenom, u podnožju brega, ima jedno odvojeno, hladovito i malo uzvišeno mesto, gde raste stara lipa. Oko te lipe i između stena i busenja uklopljene su niske klupe nepravilna oblika na kojima je zadovoljstvo posedeti i sa kojih se teško ustaje. One su izlizane i iskrivljene godinama i dugom upotrebom i potpuno srasle i postale jedno sa drvetom, zemljom i kamenom oko njih..." Ivo Andrić

Lutvina kahva

    Dio Tavniku znan kao Plava voda ima isvoju stoljetnu kafanu. Lutvinu Kahvu. Ambijent koji stvaraju riječice i potoci neprestano, stoljećima, šumeći ovim dijelom zemlje, daje onu potrebnu „ljenost“ koja traži da u blizini bude kakva kafana. Ta ljenost nije neka negativna pojava, nego se u njoj uživa, stapa sa prirodom... a voda, sama po sebi ima meditativna svojstva. Sjediti pored vode i piti kafu... ko nije iskusio takav ambijent na Plavoj vodi, kod Lutve, teško može shvatiti šta znači ta kafa i koji je to užitak. U Bosni taj neopisivi užitak ima i svoj naziv: merak, a užitak ispijanja kafe na takvom mjestu: čejf. Sve zajedno: rahatluk. Kada bi htjeli ove riječi prevesti na neki strani jezik, teško da bi bili uspješni, jer se ti osjećaji ne mogu opisati riječima. Treba doživjeti. Zar mislite da travnički begovi nisu znali šta valja? Ovdje danas poslužuju bosanku kafu. Bakrena džezva sa fildžanima a u njoj mljevena kafa zakuhana u vreloj vodi. Neizbježna je i kocka sećera, posebno kod žena. Mogu se naručiti i daleko poznati travnički ćevapi.

    Voda šumi, šušti, pršti. Bezbroj slapova unaokolo baca svoje kapljice... to pomaže ljudima,  osvježava ih u ljetnim vrelinama.

    Pa ovdje kao da je sva voda u slapu!

Pastrmke u Plavoj vodi

    Mjesto se zove Šumeća. Bijela je voda, zbog toga što je pjenušava. Mjesto se zove Plava voda. Zašto ovdje narod mora uvijek pridjevati kontradiktorne pridjeve? Ah, što mi se ravni Travnik zamaglio? Malo ovdje ravnice ima, malo ravnice ima i u cijeloj Bosni, pa i na Balkanu, a eto baš u jednoj narodnoj pjesmi stoji kako je Travnik ravan. Nazivi su skoro pa vječni. Plava voda ostat će plava, iako njen dio, gdje su nrapravljena mala jezerca i u njima ribe, više vuče na zelenu. Kad smo kod riba, treba napomenuti da su ovdje pastrmke iznimno velike i uhranjene. Niko ne pazi na to da ribice treba umjereno hraniti, ovdje im svaki posjetilac baci ponešto. Ni upečatljivim zlatnim pastrmkama, porijeklom iz Amerike, nije se bilo teško prilagoditi čistoj i bistroj vodi.

    Sve se ovo nalazi poviš „Lutvine kahve“, a naspram nje se vidi veliki stari točak, hm, mislim da je od vodenice. Zarastao u alge i travu, dobio je izgled i ljepotu kakvu još imaju oni unikati kojima se izgubio datum nastanka i koji svoj vijek odaju izgledom. 

Plava voda

    Lutvina kahva dobila je ime, zamislite, po Lutvi, prvobitnom vlasniku i graditelju iste. Tada Lutvo sigurno nije ni slutio da će njegova kafana opstati tolike godine, i da će, pored toga, postati još i u svijetu slavna. Bila je slavna i u vrijeme vezira, jer je bila omiljeno okupljalište elitnog travničkog ljudstva, ali i za vrijeme austorugarske vladavine. 18. juna 1887. ovu kafanu je posjetio Rudolf Habsburgovac, pa se od tada paralelno koristi i naziv „Rudolfova kafana“, jer je on darovao novac za njenu obnovu. (Zanimljivi su ovi nazivi građevina po njihovim graditeljima, a evo i obnoviteljima) Dugo godina je u kafanskoj vitrini čuvana džezva i fildžan iz kojeg je carević popio kahvu. U novije vrijeme kafana je postala je slavna zahvaljujući jednom čovjeku. Rodom je iz Travnka.

    

    Kada nobelovac postane to što postane (okiti se Nobelovom nagradom), tada sva njegova djela prevazilaze one početne zapreke i dospiju u svjetsku klasu. Ivo Andrić je u tu elitu ušao potpuno zasluženo, a zahvaljujući remek djelu „Na Drini ćuprija“, naziv grada Travnika dospio je u svjetske vitrine. „Travnička hronika“ je jedan veliki tekst o identitetu bosanskohercegovačkog čovjeka. Hvala Andriću, hvala i Nobelu koji je, eto, dao svoje „krvave“ novce u svrhu promovisanja onih koji to zasluže. Pošto je ovdje komunikacija sa ostatkom svijeta uvijek bila otežana (razni su razlozi za to), onda zamislite koje je zasluge morao imati ovaj čovjek da bi se iskobeljao iz ovog balkanskog „grotla“.

   Današnji posjetilac Travnika može vodjeti očuvanu rodnu kuću Ive Andrića koja je pretvorena u Memorijalni muzej.

Ah, što mi se Travnik zamaglio

 

Dv’je planine vrh Travnika grada:

Bukovica, spram nje Vilenica.

Vilenica Bukovicu pita:

”Ah što mi se Travnik zamaglio,

ili gori il’ ga kuga mori?”

”Niti gori, nit’ ga kuga mori,

djevojka ga okom zapalila,

čarnim okom kroz srčali pendžer!”

Pogled sa tvrđave

    Svoj vrhunac Travnik je doživio za vrijeme turske vladavine, ali sam grad je nastao mnogo prije. Tvrđavu su godinama veziri čuvali i prilagođavali svojim potrebama, ali oni je nisu i sagradili. Ona potječe još iz srednjovjekovne Bosne, predpostavlja se iz XV stoljeće kada je vladao kralj Ostoja, ali i kralj Tvrtko II. Jedan od njih dvojice ju je i sagradio (ne zna se tačno koji). Uzdiže se na jednom proplanku na ulazu u Travnik, kada se ide od Viteza. S jedne strane teče riječica (više potok), Šumeća, od koje su napravljena mala jezerca (sve skupa se naziva Plave vode), dok se s druge strane nalazi naselje Šumeće. Naselje od tvrđave odvaja veliki klanac kojim teče ogranak ove rječice (Šumeće), a povezuje ga veliki kameni most koji vodi preko klanca... Ispod tog mosta Hendek (još jedan naziv za ovaj potok) pravi divne male vodopade. Na most se nastavljaju zidovi tvrđave sa munarom na ulazu. Građevina izgleda impozantno i tek kada dođete na nju, osjeti se ta visina do koje se uzdigla. Pogled sa nje daje jednu novu vizuru grada. Ako pogledamo prema današnjem užem centru vidimo kotlinu i rijeku Lašvu oko koje je smješteno i samo jezgro grada, dok se na drugoj strani uzdiže brdo na kome su „načičkane“ stare kuće, sa starim sivim krovovima. Nažalost, i ovdje je iznikao pokoji crvenokrovi uljez.
    Kako se grad širio, tako su se gradile i nove džamije u kotlini, skoro na svakih stotinu metara. Nisam siguran da li se u njima danas ljudi mole kao u vrijeme kad su pravljene, ali svaka od njih plijeni svojom ljepotom i osobenošću, tako da pred njima ne možete ostati ravnodušni. Jedna se svojim izgledom izdvaja od ostalih, velika je, po sebi ima prekrasno iscrtane ornamente u orijentalnom stilu. Zbog toga se ona naziva Šarena džamija. Godine 1757. vezir Ćamil Ahmed-aga podiže džamiju, koju su stanovnici mahale prozvali Ćamilija. Ćamilija je izgorjela u požaru 1815. godine, a na njenom mjestu novu džamiju podigao je vezir Sulejman-paša Skopljak. Od tada se zove Sulejmanija, mada se u nazivu ustalio pridjev „šarena“. U prizemlju ove džamije nalazi se bezistan, a to je jedan presedan kada je u pitanju sakralna arhitektura orijentalnog stila. Ima tu još nešto neobično, naime, munara ove džamije nalazi se na lijevoj strani, umjesto na desnoj, kako nalažu pravila. Vjerovatno je ona tu, spasivši se od požara, ostala od Ćamilije. Možemo samo konstatovati kako je ovaj kraj sam po sebi poseban, ko još mari za pravila...

Ulaz u Šarenu džamiju

Crkva sv. Ivan Krstitelj

    Koji još grad ima dvije sahat kule? Ako tražite neobičnosti, Travnik je pravo mjesto za to, ovdje ih ima posvuda. Da, Travnik je grad sa dvije sahat kule od oko dvadeset metara. Ove kule datiraju iz XVIII vijeka, pa ko bi ih drugi podigao do travnički veziri. Tu je i sunčani sat koji počinje sa radom i mjeri vrijeme izlaskom sunca, i nikako drugačije, pogodan za praćenje bitnih hidžretskih datuma.

    Pored mnogobrojnih džamija u centru grada, Travnik ima i dvije crkve, pravoslavnu i katoličku koja nosi naziv po Ivanu Krstitelju a izgrađena je 1887.

Konzulat u Travniku

    Početkom XIX stoljeća Travnik postaje i diplomatsko sjedište, Francuske 1806. godine, a godinu dana poslije nje i Austrije. Tu otvaraju svoje konzulate. U to vrijeme je Turska već oslabljena imperija na čije teritorije pretendiraju velike evropske sile: Austrija, Rusija i Francuska. Iako su konzulati otvoreni radi bolje saradnje među carevinama, iza diplomatskih kodeksa krili su se osvajački, politički, vojni i drugi interesi. Za francuskog konzula postavljen je diplomata Pjer David, koji u Travniku ostaje sve do zatvaranja konzulata 1814. godine. U austrijskom konzulatu su se do njegovog ukidanja 1821. godine izmjenila tri konzula. Bili su to vojni oficiri: potpukovnik Paul von Mitteser, potpukovnik Jakob von Paulich i pukovnik Jozef Simbschen. U romanu "Travnička hronika" književnik Ivo Andrić je poetski sugestivno i upečatljivo predočio sudbine ljudi i događaje iz tih nesigurnih "konzulskih" vremena. Danas, odmah uz zidove nekadašnjeg austrijskog konzulata, u njegovom dvorištu, nalazi se kafana „Consul“. Ovo mjesto može poslužiti kao sklonište od vrelih ljetnih dana, a krasi ga lijepo uređeno dvorište obraslo mnogobrojnim zelenilom.

Vezirska turbeta

    Prošlo je mnogo godina od kada je Travnik bio najbitniji dio europskog dijela Osmanske carevine, ali i danas se ovdje može osjetiti taj dašak orijenta u sred države Bosne. Travnik, koji se nalazi u samom njenom srcu, dugo godina, u više navrata, bio je i njen politički centar. Taj dašak orijenta danas mogu prepoznati oni rijetki koji znaju gledati i uživati u onome što je ostalo iza jedne(ih) civilizacije koja je vladala ovim prostorima, ali i ubrizgala ovdje svoja duhovna bogatstva. Travnik je mjesto sa najvećim brojem džamija na ovim prostorima, izgrađenih na tako maloj površini. Svaka od njih ima svoju prošlost, svaka je odavno prešla dvije stotine godina, tako da one i danas čuvaju Travnik kao jedno mjesto sa bogatom tradicijom. Čuvaju ga i od najezde modernog i ubrzanog stila života. Čuvaju ga trenutno, a da li će ga i sačuvati - to je pitanje, jer smo svjedoci sve ubrzanije gradnje i težnje ka pretjeranom modernizovanju svega, a često je slučaj da grad počinje gubiti svoje prvobitne vrijednosti koje je čuvao stoljećima. Nije rijetkost da u starom dijelu grada, prepunom kuća izgrađenih specifičnom bosanskom arhitekturom, zatekenemo neku višespratnicu, napravljenu samo da bi, čini mi se, narušavala izgled (samim tim i ljepotu) ove kasabe.

    Tačno je da se kroz hitoriju na ovaj grad znala spustiti „magla“, bilo je tu okrutnih vezira, nemilosrdnih tiranina, i velikog tereta na leđima tamošnjeg stanovništva. Priča se da je neki vezir, kako bi što više zastrašio narod, dovodio i kojekakve zvijeri iz Afrike na svoj dvor, ali ljudi su uspijevali da prežive i da sačuvaju to svoje (travničko) dostojanstvo. Ako bi željeli svoj duh grada sačuvati i dalje, za što im mnogi gradovi mogu pozavidjeti, potrebno je ne dozvoliti sve prisutnijoj magli da ga u potpunosti prekrije... Ovaj grad je trpio i pretrpio mnoga nezgode. Tako je početkom XX vijeka izgorjela cijela čaršija (da li je djevojka okom uspjela zapalati Travnik?), izgorjelo je sve što je moglo izgorjeti, samo je ostao kamen i ono što je od njega napravljeno. Ostao je, vjerovatno, kao svjedok jednog vremena... Vezirov Konak na lijevoj obali Lašve srušen je nakon Drugog svjetskog rata. Rušitelji vjerovatno nisu znali da tada ruše rezidenciju 77 vezira u 150 godina koliko je Travnik bio vezirski. 
   Materija se ruši, gori, čak se i okom može zapaliti, ali ne treba dozvoliti da se i duša izgubi u magli...

„Njihov grad, to je u stvari jedna tesna i duboka raseklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi. Sa obe strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje. Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim su stranicama, s jedne i druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.“

Ivo Andrić

Hadži-Alibegova džamija sa sunčanim satom

Pogled sa tvrđave kroz puškomet

Prednja strana (ulaz) travničke tvrđave

Sveti Stefan

     Po legendi, u 15. vijeku, kada su Turci mahom osvajali ovo podneblje, mjesna plemena odlučiše ovdje pružiti najjači otpor. Turske galije su pokušale da se probiju do Kotora, ali ih je na ovom mjestu zaustavila domaća vojska. Pokorivši ih, dobiše bogat plijen... Pošto nisu znali šta da rade sa ulovom, bace se u građevinarske vode. Kasnije će se pokazati da im je to pošlo za rukom, jer su jedno obično kameno ostrvo pretvorili u veleljepno zdanje. U početku je bilo samo dvanaest kuća, dovoljno da se smjeste porodice učesnice u odbrani. Oko tog malog naselja sagradili su zid, i od tada ovo ostrvo možemo s pravom nazivati utvrdom. Da mještani nisu bili nimalo naivni pokazalo se to i onda kada su od ovog ostrva napravitli poluostrvo, čiji se izgled zadržao i do danas. Pa zašto bi se, pobogu, prevozili lađama do novog doma kada mogu napraviti nasip i tako povezati kopno sa ostrvom. I bi tako, te napraviše usku prevlaku dovoljno široku da može proći konjska zaprega. Kada su se već naselili, načiniše crkvu Sveti Stefan, jer moraju se nekome i moliti. Mjesto ranije nije imalo svoj naziv, pa ga prozvaše po crkvi koja je prilikom gradnje morala dobiti neko ime po određenom svecu. Pored ove, na Svetom Stefanu se nalaze i dvije manje crkve: crkva Aleksandra Nevskog, a najmanja, koja se nalazi na samom ulazu u gradić, je posvećena Preobraženju.

     Do 19. vijeka na Svetom Stefanu život je tekao kao i drugdje, pa se tako grad proširio na maksimalnih stotinu kuća, za i jednu više ovdje nije bilo mjesta... Tada je dobio svoj konačan izgled. Na ulazu u utrvdu, iznad vrata na bolkonu, nalazio se sud koji je dijelio pravdu više od četiri stotine godina, pa je zbog toga ovo mjesto dobilo nadimak „Mjesto od pravde“.

     Svoje najteže dane Sveti Stefan je doživio početkom 20. vijeka, kada se stanovništvo mahom iseljavalo iz ekonomskih razloga. Kuće su postajale trošne. Ovdje je 1954. godine živjelo svega dvadesetak stanovnika. Vrijeme komunizma i nije mnogo marilo na privatno vlasništvo, a svaka ekonomski prihvatljiva ideja bila bi realizovana. Te iste godine bivaju iseljeni i preostali stanovnici na kopno u blizini, a vlast je ovdje dovela umjetnike, arhitekte i ljude koji su imali viziju da od ovog mjesta naprave turističku atrakciju. Kako im je to uspjelo, s pravom možemo reći da su oni bili i njegovi spasioci. Tvrđava i svi objekti  u potpunosti su renovirani, a sve je zadržalo svoj stari izlgled s vana, dok je unutrašnjost ovih kuća pretvorena u najelitnije hotele na ovom dijelu Mediterana. 

     Prilikom naše posjete (2010.) vršila se rekonstrukcija ovog, sada hotelskog, kompleksa. Tranzcija i privatizacija u Crnoj Gori dovele su do toga da su ruski milijarderi ovamo bacili svoje oko.

     Sve je i dalje zadržalo svoj mističan izgled, umjetničko nadahnuće i svoj duh vječnosti. Dvije plaže koje polaze od zidova Svetog Stefana, preko prevlake koja ga spaja sa kopnom, prave dva „luka“ kao dvije sablje simetrično preslikane, i omiljeno su mjesto za kupače koji su ovdje došli provesti svoj odmor. Pijesak je neobično crvenskaste boje, što daje ovom mjestu dodatnu posebnost. Prilikom kupanja mali problem vam mogu stvarati radoznale ribice (mi smo ih nazvali „cirkoni“ jer izgledaju poput amazonskih cirkona koje možemo sresti u kućnim akvarijumima). Ove ribice po sebi imaju srebrenaste pruge i, vjerovatno želeći da se s nama upoznaju, vole nas ponekad gricnuti, ali ništa strašno.

     Pogled sa visine na ovaj gradić ostavlja dojam kao da gledate u sliku nekog maštovitog slikara koji je naslikao svoje mjesto iz snova. Kuće su tako skladno složene, kao da se neko maštovito dijete igralo „Lego“ kockicama i napravilo sebi dvorac dokučen iz dubina svoje mašte.

Plaža kod Svetog Stefana

Kralj i kraljica u Miločeru

     Kraljica Marija je željela po svaku cijenu imati svoju intimu. Njen ženski instikt i osjećaj za lijepo nagnao ju je da svoga mužeka, kralja Aleksandra, nagovori da jednu prelijepu prirodnu plažu u Miločeru učini samo njenom. Kako je Kralj I Karađorđević tada bio na vrhuncu svoje moći, bez problema je udovoljio kraljičinoj želji. I želja joj bi ispunjena. „Ah da, molim vas“, reče kraljica, „želim ovdje imati raznovrsnog bilja iz cijeloga svijeta“... i to joj bi udovoljeno. Pošto nije bila zadovoljna već postojećom vegetacijom čempresa i maslina, trebalo je tu zasaditi i libanske cedrove, aloe, mimoze, i još dosta tropskog bilja, nepoznatog običnom smrtniku. „Kad već kraljica može imati svoju plažu, zašto ne bih mogao i ja“, reče kralj, i odluči nedaleko od male kraljičine odrediti i sebi jednu, mnogo veću. On je otišao čak i dalje, zašto će mu plaže ako nema neki zamak gdje bi se mogao sa ženom malo odmoriti, a možda načiniti i kojeg kraljevića... I gle čuda, napravi kralj sebi pravi ljetnikovac Karađorđevića, gdje se u miru može kupati i odmarati kraljevska porodica. Da je kraljica imala nos i gušt za lijepo i mistično pokazao je i ovaj njen izbor. Njena plaža je jedan mali zaljev omeđen sa dva mala poluostrva sa kojih se uzdižu stijene obrasle mnogobrojnim čempresima. Tako se Marija mogla bez problema kupati i naga (što joj, vjerujemo, i nije bilo mrsko) a da je ni njen kralj ne primjeti...

     Naravno, trebalo je tu postaviti i pokojeg stražara za radoznale lutalice, kao što smo, ispostavit će se, bili mi. Davno je prošla 1930., ali i danas ovoj plaži mogu pristupiti samo „kraljevi“. Zamak je pretvoren u hotel „Residence“, a na plažu je zabranjen pristup onima koji nisu gosti „zamka“. 

Kraljičina plaža

     Od Bečića smo išli morem dijelom šetalištem, pa se penjali preko stijena, razgledali okolinu, uživali u prirodi i mirisu borovine, divili se nevjerovatnim oblicima hridova razasutim svuda po moru... kad najednom... zastadosmo pred predivnom plažom. Začuđeni što je plaža prazna krenuli smo da promjenimo njen pusti izgled. Doduše, na njoj je bilo pet ili šet suncobrana, pod jednim od njih čak se nalazio i čovjek... Tek kad su nam se počela približavati dva krupnija mladića u bijelom, shvatili smo o čemu je riječ, i nonšalantno produžili... Na izlazu je bila i ograda, a iza nje tabla sa natpisom „Kraljičina plaža“. Ogradu smo zaobišli, međutim, nikako nam nije bilo jasno kako smo uopšte došli unutar nje... (možda nekako odozgo). Nismo se uspjeli okupati na Kraljicinoj plaži, no, nikad se ne zna, možda se jednog dana i vratimo, ako kad postanemo  i mi kralj i kraljica...(ako ništa, uvijek imamo snove). Ovako smo samo produžili dalje... Idemo vidjeti šta je to pripalo kralju...

    Kraljevska plaža nije baš toliko tajnovita i nepristupačna. Može joj se prići, ali ne i besplatno kupati. Pomislismo, dobro ga je kraljica nasamarila, nije sve u veličini... mada je i ova plaža bila iznimno lijepa. Iza nje se nalazio hotel „Residence“ i Kraljevski park. Kralj sa ovog mjesta nije mogao vidjeti kraljicu kako se kupa na svojoj plaži koja je ostala desno - neprimjetna, ali je zato imao pogled na očaravajući Sveti Stefan.

Kraljeva plaža

Kraljev ljetnikovac

Bečići

Bečići

     Nekada je iz Budve prema Bečićima vozio „Ćiro“, mali vozić koji je saobraćao obalom mora. Njega više nema. Prepreku na tom putu pravi gradilište koje će uskoro da se pretvori u kompleks visokomodernih hotela. Ruska investicija. Inače, na ovom dijelu Jadrana, pored domaćeg stanovništva, gosti su najčešće Srbi, pa Bosanaci, a odmah iza njih su Rusi... rjeđe ćemo čuti engleski, francuski ili talijanski jezik, za razliku, recimo, od hrvatskog primorja.

     Da se vratimo na ovaj nedovršeni kompleks hotela koji se našao tačno na putu između Budve i Bečića. Ova dva mjesta spaja tunel koji vodi ispod skele ovog gradilišta...i gle, već na izlazu iz tunela, Bečići!

     Ima tu još jedan tunel od ranije,  koji prolazi kroz jedno brdo. Malo hlada nije zgoreg, ali ovdje postaje pomalo jezivo-hladno.

     Bečići su pravo mjesto za odmor, kažu. Mjesto baš kao sa reklama. Nudi dobar ugođaj za porodične prezaposlene ljude, željne predaha od mukotrpnog cjelogodišnjeg rada. Mnogobrojni hoteli na raspolaganju su eliti. Lijepa je i velika plaža, duga oko dvije hiljade metara, sa vrlo, vrlo sitnim pijeskom. Godine 1935. proglašena je od pariških eksperata za najljepšu na Mediteranu.

     Sve je ovdje otmjeno, u skladu sa potrebama onih koji imaju dubok džep, a ne šeta im se baš mnogo... U jednom je od ovih hotela odsjela i Madonna prilikom posjete Budvi, odnosno njenog koncerta na plaži Jaz. Tu su hoteli sa vlastitim bazenima (koji su potrebni, eto iz nekog razloga, ljudima koji su došli na more), tu su i elitni apartmani sa puno zvjezdica, lijepo uređen okoliš sa mnoštvom tropskog bilja, restorani sa vrhunskim specijalitetima, masaža na samoj plaži, i još mnogo toga za relaksaciju... (da se može umorni gost od odmora malo relaksirati).

     No, ovo nije za nas!... Idemo dalje... Već se u daljini vidi Svesti Stefan, trebali bi ga dotaknuti...

Budva

Budva

      Legenda kaže da je Kadmo, sin feničkog kralja Agenona, nakon što je protjeran iz Tebe, stigao u ove krajeve na volovskoj zaprezi i udario prve temelje današnje Budve. Čak je i Sofoklo spominjao ovaj grad u svojim spisima... 

     Zvaše se na početku Stari Grad. Mlečani načiniše od zidova pravi mali labirint koji opasava tvrđavu „Citadela“ sa kopnene strane, dok ona svojom silinom uranja u more. Od petnaestog vijeka, kada je načinjena, ponosno je odolijevala silnim valovima i mnogim osvajačima,  te vremenu koje je uporno pokusavalo da je pokori.  Donekle je u tome uspio zemljotres iz 1979. koji je zadesio ove krajeve. Danas, obnovljena, sija punim sjajem, dok valovi i dalje nemilosrdno udaraju njene zidine... Nekada je ova tvrđava bila na ostrvu, poslije se to ostrvo spojilo sa kopnom, tako da sada čini jednu kompaktnu cjelinu... Budva je jedan od rijetkih gradova na ovim prostorima kojeg su zaobišli Turci. Od Mlečana je prešla u ruke Austrougarske... 

     Šetajući uskim ulicama ovog „labirinta“ osjeti se utjecaj te venecijanske arhitekture: vrata i prozori, lukovi i svodovi... kupole; pogled sa tvrđave je nešto što se mora doživjeti, jer u suprotnom ne možete reći da ste uopšte bili u ovom gradu. S tih visina pruža se zadivljujući pogleda na crvene krovove starogradskih kuća, izblijedjeli od sunca - odaju svoju starost. Pogledamo li na drugu stranu, vidimo more i jedno ostrvo. Ovdje ga zovu Hawaii, ali se ono ipak zove Sveti Nikola. 

 

O, kako je ovdje sve tako staro.

Staro, a dušu svoju ima.

O, kako naš život,

zatečen pred ovoliko stoljeća,

izgleda vrlo sićušan,

jedna mala tačka,

kao što izgledam ja,

usred ogromnih zidova ovih.

     Ako se udaljimo od ovih starih zidina možemo reći da se udaljavomo od Budve. Od Budve kakva je ona stoljećima bila, jer se oko nje sada gradi jedan novi svijet. Taj svijet se razlikuje od ovog starog. U njemu se grade hoteli u koje dolaze ljudi. Ljudi koje nije ni briga što je ovaj „zid“ baš toliko star. Možda ni ne dođu do njega da ga taknu, ali da i on takne njih. 

Ulaz u tvrđavu Citadela

      Jeste, lijepa je ta Slovenska plaža na kojoj se ljudi sunčaju, lijepa je i plaža Jaz. Lijepe su one onda kad ih možeš vidjeti, jer su često zaklonjene mnogobrojnim šarolikim platnenim klobucima koji se, naravno, iznajmljuju za novac. Iznajmljuju se mnogim turistima koji dolaze, i odlaze... i suncobrani odlaze... ali zidine i dalje ostaju tu... da prkose ko zna koliko još stoljeća...  

     Budva je spoj starog, (hm, da li sad ovo „staro“ želi da se spaja s „novim“?) i novog. S tim da je ovo „novo“ u velikoj ekspanziji, i ubrzano se širi i gradi, i gradi... samo da nam  to novo ne „proguta“ ono staro, nama tako drago...

Slovenska plaža