Plovidba: Žanjice - Plava špilja

Svetionik u Herceg Novom

     Luka u Herceg Novom izgrađena je periodu između 1865.-1877. godine, a završni radovi na izgradnji lukobrana sa svetionikom obavljeni su u periodu 1950.-1960. godine. Lukobran je sve do 2005. godine bio zapušten, da bi se tada rekonstruisao i pretvorio u pravu turističku atrakciju, posebno u noćnim satima kada bude aktivan kafić koji se nalazi na samom vrhu ovog pristaništa. Ovdje se ukrcasmo na naš brodić sa kojim smo se otisnuli u središte zaljeva gdje su nas čekali Žanjice i Plava špilja. Uvala i plaža Žanjic se nalaze lijevo, na samoj granici „usta“, ako idemo iz unutrašnjosti Bokokotorskog zaljeva. 

Plaža u Žanjicama

     Žanjic je jedno malo mjesto (neko kaže Žanjice, neko Žanjic) u koje ljudi dolaze da bi se kupali, ali najviše da bi izbjegli velike gužve na krcatim priobalnim plažama. Hodati po plaži u Žanjicama je vrlo nezgodno, jer je šljunak tu dosta krupan. Sve izgleda kao da je neko prosuo hrpu kamenih jaja. Na Žanjice mnogi dolaze da bi kampovali. Kamp se nalazi nedaleko od plaže, kažu da u njemu po noći znaju biti jako dobre žurke. Ipak, mi smo ovdje bili samo u prolazu... zadovoljili se kafom u zanimljivom restoranu „Pirat“. Ovaj restoran kao da je ugrađen u stijene u koje direktno udaraju valovi sa već otvorenog mora. Iz tog restorana imate divan pogleda na Žanjice s jedne strane, ali i na otvoreno more s druge... a po njemu su isprepleteni i vise mnogobrojni mornarski konopci, vjerovatno da bi opravdao svoj naziv. 

     

Restoran "Pirat"

     Ponovo u našu malu barku... ovaj put nas ona izvlači iz ovog žanjičkog zaljeva i dolazimo na samu granicu otvorenog mora i Bokokotorskog zaljeva. Tu nas čekaju mnogobrojni stražari od kojih smo morali tražiti dopust za dalje, napravivši koju sliku sa njima. Na desnoj strani se nalaze rtovi Mirišta i Arza sa svojim austrougarskim (vjerovatno vojnim) utvrdama. Skroz desno, na poluostrvu Prevlaka,  čvrsto je stajao Rt Oštro (to je ujedno i najjužniji dio Hrvatske), a u sredini je najstrožiji stražar Boke, ostrvo Mamula. 

Rt Mirišta i Rt Arza

Rt Oštro

      Mamula se u pomorskim kartama naziva Lastavica, a postoji i naziv Velika (Vela, Velja) Žanjica. Na otoku se nalazi tvrđava koju je sredinom 19. stoljeća izgradio austrougarski general Lazar Mamula. Tokom oba svjetska rata služila je kao zatvor. Sada nije ničija. Nit je ko svojata, nit koga previše zanima ova kružna tvrđavica, nekad je oduzimala slobodu, a danas je odbačena od svih. Poneki radoznalac  otisne se do nje, na tren bude samo njegova dok je u potpunosti ne sagleda, tada je i on napusti. Poslije se ostrvo vraća društvu svojih mnogobrojnih morskih prijatelja, ili kako bi rekao naš veliki putopisac, Zuko Džumhur, u svojim opisima bokokorskog kraja: 

     „Sada se oko ovog otoka praćakaju, gnjuraju, prskaju, skaču i plivaju ove divne ribe, morske zvijezde, školjke i račići.“ 

Mamula

Plovidba

      Da bi došli do Plave špilje moramo skrenuti lijevo od Mamule, proći Vučju uvalu i Zlatnu luku, i već se nazire otvor kroz koji ćemo se uvući. Tu se stvaraju oveći valovi a otvor izlgeda isuviše mali da bi se kroz njega moglo proći. No, kad smo se približili samom ulazu u špilju shvatili smo da je to samo optička varka, jer je brodić taman toliko visok da knap uplovi u ovu nevjerovatnu pećinu. Ulaskom u nju osjetili smo blagi povjetarac i cijuk šišmiša uzbuđenih nenadanom posjetom. Odmah smo shvatili zašto naziv Plava špilja. Tu more dobije nevjerovatno tirkizno plavu boju usljed refleksija sunčevih zraka prispjelih u nju kroz njena dva otvora. Ako bi u špilji napravili jedan skok u vodu, u trenutku uranjanja doživjeli biste nevjerovatne trenutke nepreglednog plavičastog blještavila. Sve oko nas plavo kao u nekoj novoj „blue dimenziji“ koja traje sve do trenutka izranjanja na površinu, a tada imamo osjećaj kao da plutamo u nekom blještavo plavom fluidu koji ne dozvoljava da potonemo. 

Plava špilja

Ulaz u Plavu špilju

Savina – Meljine

     Veliko je to šetalište, Pet Danica. Proteže se uz more sve od Igala do Herceg Novog, pa preko Savine i na kraju do Meljina... Pošto nam je hodanje jedna od omiljenih zanimacija, ni ovu dugačku dionicu nismo mogli mimoići.

Savina

    Istočno od Herceg Novog, već na dva kilometra šetalištem, doći ćemo ispod kompleksa manastira Savina. Manastir se nalazi u jedinstvenom ambijentu mediteranske vegetacije. Jedan je od najljepših primjera arhitekture baroka na Jadranu. Sastoji se od tri crkve: dvije posvećene Uspenju Bogorodice, smještene u centru ograđenog dvorišta, manastirskog konaka sa riznicom na sjevernoj strani dvorišta, i crkve Sv. Save, izdvojene na obližnjem brežuljku. Ispod njih, pored mora, nalaze se objekti za prave gurmane. Tu je niz ukusno uređenih restorana i kafana, mnogo ljepših nego drugdje u ovom kraju... Jedan takav je i restoran „Galija“ sa svojom vlastitom plažom. Restoran u obliku broda (galije) terasasto se izdiže iznad mora, tako da imate dojam kao da ste na nekom brodu. Doduše, nedostaju tu valovi koji bi nas s vremena na vrijeme zanjihali, ali  zato je ljubaznost osoblja na vrhunskom nivou. Iznenađeni nesebičnoj uslužnosti nije nam preostalo ništa drugo no da se prepustimo uživanju u ukusnom dnevnom ulovu ribe, uz neizbježnu marinadu i krompir salatu. Za potpuniji ugođaj preporučuje se crnogorski „Krstač“ ili „Nikšićko“ pivo... 

     Negdje na pola puta od Savine do Meljina prekida se niz mnogobrojnih stijena u koje udaraju valovi Bokokotorskog zaljeva, i tu se, s vremena na vrijeme, zavisno od plime i oseke, pojavljuje i nestaje jedna mala „plaža“. Tridesetak metara od ove plaže iz mora izbijaju tri zanimljiva hrida do kojih se može doplivati. Zanimljivi su oblici stijena koje stvaraju valovi, a oštre li su školjke (dagnje) okićene na njima. Plivanje uskim prolazima između hridova i rizik da će nas valovi svaki tren nasukati na njih okićene oštrim školjkama, uzbudljivo je gotovo kao i u Odisejevim pustolovinama kroz opasne vode. 

Hotel u Meljinama

     Približavajući se Meljinama pojavljuje se i jedan od najstarijih hotela u ovom kraju, izgrađen na samoj obali u blizini meljinskog pristaništa. Ispred njega, do mora, nalaze se krcate plaže a iza se uzdiže Lazaret, atraktivna i impozantna građevina... 

    Lazaret je tvrđava koja je u vrijeme kada je izgrađena (18. vijek) predstavljala glavnu zdravstvenu i sanitetsku ustanovu za Boku Kotorsku a datira iz 1732. godine. Gradili su je Mlečani u klesanom kamenu, koji su kaluđeri pripremali za gradnju velike manastirske crkve na Savini. U dvorištu ove građevine nalazi se kapela Sv. Roka, građena u vrijeme izgradnje samog Lazareta. U središtu ovih građevina ograđenih zidom sa dvoja vrata i tri atrija sa nekoliko manjih zgrada, nalazi se fontana. Ispred zgrade se nalaze dva pristaništa, jedno veće sa lukobranom i jedno manje.

     Rijetki putnici nastavljaju put dalje, duž mora, prolazeći ispod velikih stjenovitih usjeklina prožetih povremenim pješčanim nanosima. Čisto more i hlad, užitak pravi pokvari samo poneki nestašni val koji za čas preplavi intimnu plažicu.

Lazaret

Meljine

Lijepa li je ta Boka...

"Ova Boka je velelijepna, svečana i tužna kao nekakav veliki praiskonski hram pod plavetnim svodom.

Ulazeći u ovaj zaliv kao da tonem u dubok i sladak san.

Boka je jedan od onih rijetkih krajeva što jednom uđu u naš san i zauvijek se nastane u našoj duši."

Zuko Džumhur

    Ako naumite kopnom iz Herceg Novog put Budve, proći ćete cijelu obalu zaljeva Bokokotorskog. Šta sve nećete sresti na tom putu... 

    Zaljev je uvršten u dvadeset najljepših zaljeva svijeta, što je dovoljan podatak da se i sami odlučite krenuti put Boke i uvjeriti se u vjerodostojnost ove tvrdnje. 

Pogled iz Herceg Novog na Bokokotorski zaljev

Ostrva Sv. Đorđe i Gospa od Škrpjela

    Autobusom smo krenuli u obilazak zaljeva, počev od Herceg Novog, Zelenike, dalje idu Đenovići-Baošići-Bijela-Kamenari (ovdje ima trajekt za Lepetane sa kojim se može skratiti put i presjeći zaljev na pola, no mnogo toga bi propustili, poput ovih mjesta što slijede) – Kostajnica-Morinj-Strp-Risan-predivni Perast (vide se i Periška ostrva, koja nas poput dva oka gledaju iz sred plavetnila. Sveti Đorđe i Gospa od Škrpjela bijahu njihova imena. Za prvo mještani kažu da je prirodno ostrvo, introvertno, mračno i stameno – simbol muškog principa, dok je Gospa od Škrpjela vještački nastalo ostrvo, ekstrovertno, svijetlo, koketno i lebdeće – simbol ženskog principa. Na ovom mjestu je, smatraju mnogi, našao inspiraciju švicarski slikar Arnold Belkin, za "Ostrvo mrtvih" jedno od najpopularnijih likovnih djela romantizma.) dalje slijede-Orahovac-Ljuta-Dobrota- a prolazeći kroz Kotor pjevali smo i poznatu pjesmu grupe Galija – „Kotor“ (u autobusu stranci i nisu baš razumjeli o čemu to mi...) Kod aerodroma Tivat završava se naš obilazak zaljeva, produžili smo prema Budvi... Mjesta koja se nastavljaju u nizu na poluotoku, a koja smo ostavili za ponovni dolazak su: Prčanj, Markov Rt, Stoliv, Lepetani i Opatovo... Vratit ćemo se i po vas... 

Karta zaljeva

    Naziv Boka dobila je od talijanske riječi bocca (usta, otvor). I zaista, ovaj zaljev liči kao na kakva usta. Na ulazu stražari ostrvo Mamula, a unutrašnjost je izlomljena na bezbroj malih zaljeva (dva najveća su: toplansko-tivatski, na ulazu sa otvorenog mora, i risansko-kotorski, u unutrašnjosti), a  tu je i pokoje ostrvce da bi upotpunilo sliku i dalo još ljepši ton ovom mističnom kraju. 

    Boka je mjesto velikih klimatskih kontrasta: preko zime ovdje neprestano padaju kiše, dok ljeti zna biti jako toplo. Najljepše je, kažu, u proljeće. Proljeće se ovdje najavljuje tradicionalnom manifestacijom "Dani mimoze" koja se održava u februaru. 

    Mnogi pjesnici i slikari su baš ovdje tražili svoju inspiraciju, tu su živjeli i provodili svoje umjetničke dane... Jedan od njih bio je i Aleksa Šantić. Njegovi stihovi danas stoje na zidovima Herceg Novog. Ove predjele Šantić je doživljavao ovako: 

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana

Prekrivena nebom ko od plave svile

Ljepša si od tvoje primorkinje vile

i svetlija si od njenog đerdana

Nikada se tebe nagledao ne bi'!

No da mi je jedno: da postanem valom

Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom

Da vječito šumim i da pjevam tebi... 

                                              Aleksa Šantić

Ploča na zidovima Herceg Novog

Herceg Novi

Herceg Novi ima svoju dušu, znači ima svoju prošlost. Zuko Džumhur

    Put prema sjevernom dijelu Crne Gore je izgledao ovako: iz Zenice smo išli putem koji vodi kroz Sarajevo pa do Konjica i Mostara, da bi se kod Počitelja skrenulo na lijevo do Stoca i Ljubinja, a granični prijelaz za Crnu Goru bio je ubrzo nakon što smo prošli Trebinje. U Herceg Novom smo već u ranim jutarnjim satima... 

Vožnja je bila neudobna. Stvari smo ponijeli sa sobom u autobus (dva velika ruksaka su i naš standardni prtljag na sličnim putovanjima – čemu pretjerivati) tako da je to još više umanjilo komfor. Išli smo preko agencije „Fortuna“ iz Zenice a prevoznik je bio „Trebava-expres“ iz Doboja.

    Ako uzmemo u obzir to da smo došli u augustu, najudarnijem turističkom terminu, možda možemo i objasniti onu prljavštinu koja nas je zatekla na plažama Igala, a koja je ostala iza mnogobrojnih turista prethodnog dana. 

    Iz Igala smo pješačili do Herceg Novog i čekali sunce. Nije bilo hladno iako je bilo jako rano. Lijepo je sjediti na klupi i posmatrati jutarnje valove mora, zaljeva Bokokotorskog. Poneki galeb prođe i pusti svoj krik, poneki omladinac se vraća sa cjelonoćnog derneka...

Kiša nas primorava na brzi pronalazak smještaja...- kako je lijepo spavati ovdje kada pljušti...

    Njegoševa 116. bijaše naša odrednica u Novom... a u blizini je nekada živio i Ivo Andrić, baš u toj ulici, na broju 46. 

    Rano ustajanje, rana šetnja i kupanje rano. Tako su izgledala naša jutra na obalama Bokokotorskog zaljeva. Ja i moja saputnica (ne samo na putu, nego i životna) pred sobom smo imali mnogo toga za vidjeti, doživjeti i opipati... trebalo je još samo vrijeme isplanirati.

Šetalište Pet Danica

    Veliko šetalište Pet Danica opasava grad uz obalu mora. Šetalište je nastalo na ostacima austrougarske željezničke pruge koja je prolazila kroz Herceg Novi samom obalom mora. I danas se tu nalaze tuneli koji izgledom liče na prave željezničke tunele, a danas su atrakcija za turiste koji uživaju prolaziti kroz njih, jer stvaraju jako dobar hlad. 

Citadela

    Jedan takav tunel prolazi i ispod tvrđave Citadela. Ova kula sa zidom je građena za vrijeme mletačke vlasti i nalazi se na samom moru. Bila je spojena sa donjim gradom ali se prilikom zemljotresa 1979. i skroz urušila, tako da se njeni dijelovi mogu naći i u moru. Danas ti dijelovi služe za sunčanje ponekog osamljenika koji želi da se barem malo izdvoji iz velike vreve ljudi na udarnim plažama. Kula je bila u vidno ruševnom stanju, tako da smo morali smiriti strasti i obuzdati nagone za penjanjem na nju. Pisalo je i upozorenje... 

    Ako bi krenuli stepenicama dalje od kule Citadela vrlo brzo bi došli do ulaza još jednog građevinskog zdanja, do kule Forte Mare. Sam dolazak do njenog vrha je dosta otežan s obzirom da nema neke signalizacije koja bi nas upućivala na to. Krenuli smo u istraživanje. Neki turisti su se penjali na kulu u planinarskom stilu. Došli smo do prvog nivoa gdje se nalaze vrata tvrđave, ali kroz njih danas prolazi saobraćajnica tako da je to otežalo prelazak na drugu stranu. Nekako smo uspjeli preći i popeti se na glavna vrata, da bi nas na njima zaustavio mladić rekavši kako se trenutno priprema kino (koje se nalazilo na samoj kuli) za predstojeći filmski festival koji se održava početkom augusta mjeseca, svake godine, u Herceg Novom. 

Forte Mare

    Forte Mare (morska tvrđava) je građena u periodu između 14.-17. vijeka, restaurirana 1833. godine, a od 1952. godine adaptirana je u ljetno kino, kasnije i u diskoteku. Inače, tvrđava je građena na čvrstim stijenama, nad samim šetalištem, a u zidinama postoje vrata - prolaz od morske obale do vrha tvrđave. Sa gornje strane tvrđave nalaze se "Morska vrata" (Porta di mare), sa sačuvanim elementima utvrđenja iz bosanskog perioda. Ova tvrđava predstavlja pravi simbol Herceg Novog s obzirom da je na takvom udarnom položaju i vrlo dobro je vidljiva iz skoro svakog dijela grada, a najljepša je kada se njoj prilazi s mora. Tada izgleda kao neosvojiva tvrđava spremna na sve izazove. Zbog toga je ona čest motiv na mnogim razglednicama i suvenirima koji se mogu kupiti u gradu. 

H.Novi - pogled sa Kanli kule

    Bijaše ovdje Tvrtko udario temelje današnjem gradu, želio je srednjovjekovnu Bosnu izvesti na more...Tada se ovo mjesto zvalo Sveti Stefan. Potom Herceg Stjepan ovdje napravi solanu, i grad tada doživi ekspanziju. Dobija naziv Novi. Nakon smrti Hercegove, ime njegovo uskrsnu u imenu grada. Prozvaše ga Herceg Novi. Od tada se redaju mnogi osvajači: Turci, Španci, opet Turci, Mleci, Habzburška monarhija, Rusi, Francuzi, opet Austrougari, pa vlast imade Karađorđević, pa Hitler... slijedi SFRJ, SRJ, SiCG, da bi danas, konačno, ovaj grad pripadao Crnoj Gori.

    Sva ova šarolikost koja je prešla preko ovog područja nije mogla a da ne ostavi tragove... svaka svoje, tek toliko da se zna da su i oni ovdje bili. Za vrijeme turske vladavine izgrađen je Stari grad sa Sahat kulom ali i Kanli kula. 

Sahat kula

Crkva Sv. Mihaila Arhanđela

    Stari grad je jedinstvena arhitektonska cjelina u samom središtu današnjeg gradskog jezgra. Na njemu se nalazi trg Nikole Đurkovića koji se sa stepeništem Kralja Tvrtka spaja (stepenište prolazi ispod Sahat kule) sa trgom Belavista. Dakle, ovo stepenište spaja ova dva trga. Na samom središti Belaviste nalazi se crkva Svetog Mihaila Arhanđela i spomen česma sa koje teče hladna pitka voda. Ukoliko bi se vratili unatrag na početak stepeništa i skrenuli poslije same Sahat kule lijevo, stepeništem uzbrdo, stigli bismo do Kanli Kule, danas poznatije kao Ljetna pozornica. Sve se ovo može obići laganom šetnjom za nekih tridesetak minuta.

Kanli kula

    Zdanje koje se vidi iz svakog dijela Herceg Novog jednostavno mami sve one koji u sebi posjeduju barem malo avanturističkog duha. Ako idete s mora od luke, njoj se dolazi istim stepenicama kao i do tvrđave Forte Mare. Na vrhu stepenica uključujemo se na gradsku magistralu gdje se skreće nadesno. Nakon pedesetak metara već je pred nama impozantno zdanje. Kanli kula potiče iz turskog doba (16. vijek), bila je zatvor (otuda njeno ime na turskom jeziku znači "krvava kula"), a 1966. godine je rekonstruisana i adaptirana u jednu od najljepših ljetnih pozornica na Jadranu sa nešto preko 1000 mjesta, mada, po potrebi, može da primi i preko 1500 posjetilaca. Na južne zidine ove tvrđave naslanjaju se tzv. "Magareća vrata", koja su otvorili Austrijanci u 19. vijeku. Ova vrata su bila zatvorena, tako da nam je jedini mogući ulaz bio sa sjeverne strane, odn. na glavni ulaz. Pri ulasku se odmah primijeti veliko prostranstvo tvrđave koje se ni približno ne nagovještava s vana. Neki radnici su pripremali platno za otvaranje filmskog festivala kao i na kuli Forte Mare, s tim da je od ove napravljena prava arena. Odmah smo sebi dali zadatak ponovnog vraćanja na nju za vrijeme projekcije nekog filma, jer ne treba propustiti priliku pogledati film na otvorenom, dok se iza platna nazire more, a sve to za vrlo jeftinu ulaznicu. (Odlučili smo se za film „Na putu“ bh. rediteljice Jasmile Žbanić i pratili reakcije publike)

Ljetna pozornice

Obilazak zidina mnogo nam je koristio u sagledavanju grada iz ptičje perspektive, a pružao se i divan pogled na cijeli Bokokotorski zaljev. S obzirom da je ovo nekada bio zatvor, danas ima potpuno drugačiju sliku. U ovom „zatvoru“ se danas održavaju kulturno-umjetnički programi, u njemu raste cvijeće skoro na svakom uglu a na sredini kule raste prelijepa palma. Ovo je dokaz kako vrijeme može od zatvorskog sivila napraviti raskošno blještavilo i ljepotu. 

    Poviš ove kule nalazi se, što mi je skrenulo pažnju i nabacilo osmijeh na lice, ulica Sime Matavulja, velikog primorskog književnika i autora romana Bakonja fra-Brne. On je na poziv dr. Lazara Tomanovića došao u Herceg Novi u jesen 1874. godine i počeo da radi kao nastavnik u Srpskoj pomorskoj zakladnoj školi u Srbini. U tu čast danas jedna od važnijih ulica u Herceg Novom nosi njegovo ime.

    Petstotinjak metara od Kanli kule nazire se još jedan „trag“, ovaj put španski. Španci su iza sebe ostavili kulu Španjolu koja se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini od svih ostalih. 

    I kako ovaj grad može biti bez duše kada je preko njega prošlo toliko mnogo civilizacija i kultura... svaka ga bar malo dotaknuvši. Nije bez razloga ovaj grad izabrao i najveći bosanskohercegovački putnik-putopisac, Zuko Džumhur, koji je živio u njemu veliki dio svoga života. U kafani „Belavista“ i danas čuvaju njegovu stolicu, a svima je ovdje bio iznimno drag gost. Još je mnogo književnika i umjetnika svoje utočište pronašlo baš ovdje. Tu je je živio i Ivo Andrić, Simo Matavulj, Mihailo Lalić i mnogi drugi...

Prozori u Starom gradu

    Grad koji je satkan od bezbroj dugih stepenica koje povezuju vodoravne ulice grada Herceg Novog, one povezuju i mnoge kulture i tradicije, ljude različitih profesija ili jednostavno umjetnike, i mnoge putnike u jednu cjelinu, da bi zajedno uživali u ljepoti i nadahnuću što dolazi s mora, a zaustavlja se tu, o mnogobrojne zidine koje iz sebe zrače svoju prošlost..., dakle, svoju dušu... 

Nema veće planine od kućnoga praga!

-->

    Ljudi kojima na putovanjima tuđina brzo i srdačno postane bliska i koji imaju oko za pravo i vredno, to su isti oni ljudi koji su u životu uopšte prepoznali smisao i koji znaju da slede svoju zvezdu. Jaka nostalgija za izvorima života, težnja da se oseti prijateljstvo i jedinstvo sa svim što živi, stvara, raste, to je ključ za tajne sveta koje ćete željno i s radošću slediti ne samo na putovanjima u daleke zemlje, već i u ritmu svakodnevnog života i doživljavanja. Hermann Hesse 

    Svako putovanje ima svoj početak. Svi putujemo od rođenja, kroz život. Mnogi na mjestu gdje se rode na njemu i umru. Neki odu, ali se vrate da bi umrli na mjestu svog rođenja. Dok neki odu i nikada se ne vrate tamo gdje su se rodili, a možda ni ne znaju gdje je to mjesto. 

    Ja sam jedan od onih koji znaju gdje su rođeni i od onih koje nije briga gdje će umrijeti. Ja sam od onih koji imaju samo jednu brigu: kako vidjeti sva ta mjesta na kojima su se ljudi stoljećima rađali i umirali, ali i mjesta gdje ljudi nisu mnogo zalazili, niti se libe tamo često zalaziti. Ja sam od onih koji svoje bogatstvo stječu preko svojih očiju, to što one vide a duša osjeti...

    Ja sam, također, od onih koji druge ljude i različite kulture vidi kao svoje, ili vidim obrnutog sebe u njima, u njima vidim raznolikost svijeta – još bogatstva za mene...