Nije da oni ne žele raditi, vjerujem da ima i takvih, nego nemaju potrebu. Nekada davno, oko šestog stoljeća, Feničani su ovdje imali koloniju, a zvali su je Monoikos. Iz tog perioda ostade samo naziv, doduše malo preoblikovan u Monako. Kada se Francois Grimaldi zvani „Malizia (Lukavac)“ iz Genove, prerušen u monaha, uvukao u zidine Monoikosa i tako na „trojansku foru“ osvojio grad, vremena su počela biti burna. Burno je bilo sve do dvadesetog stoljeća kada je postalo još burnije i kada je lagano kapitalizam počeo kucati na vrata. Knez Rainier III, dobio ime po svom prapra...djedu koji je zajedno sa Francoisom osvojio ovu zemlju, shvatio je to na vrijeme i smislio plan kako da svoju malu državu učini postojanom, a uz to i bogatom. Posegao je za paradoksalnom idejom, kada su svuda u svijetu porezi rasli, on ih je ukinuo za svoje građane. To je privuklo mnoge bogataše iz cijeloga svijeta sa njihovim novcima koji su počeli pristizati u valovima.
 |
| Grand Casino |
Mudro je to Rainier učinio, niko ne voli da ga na nešto siliš, posebno ako je u pitanju davanje novca, pa je smislio način kako da oni svoj novac ostave dobrovoljno: uz igru, smijeh, šampanjac... Monte Carlo. Za gospodu treba smisliti mogućnost zabave: Casino, pa Formula 1, pa teniski turnir, pa UEFA Super Cup koji se igra na stadionu koji nosi naziv po djedu Rainiera III, Louisu II, pa opet Grand Casino... i, što je najvažnije, u njemu ostade sve što treba potomcima monegaškim, čisto da oni i njihova pokoljenja nemaju potrebu za bilo kakvim radom.
Mogu oni poslije bez problema da se bave naukom, da se obrazuju bez obaveze (a tako je i najbolje), da izučavaju morsku faunu kao što je radio Albert I i osnovao Okeanografski muzej, a u dvorištu muzeja može se vidjeti i podmornica Jacques-Yvesa Cousteaua, koji je bio kustos i izumitelj pod okriljem pomenutog muzeja. Baviti se mogu i sportom, poput aktualnog princa Alberta II koji se zaželio olimpijade, i to zimske, pa dobio mogućnost da se takmiči u bob reprezentaciji Monaka. Rizikuje Albert II, sin Rainira III i glumice Grace Kelly da ostane bez nasljednika, a loza treba nekako da se nastavi.
 |
| Grace i Rainier III |
Pa ponovo Rainier III, sada u ulozi medijske zvijezde: pa kinematografija, pa ekspanzija modernog oružja zvanog medij - kud ćeš boljeg rješenja nego od tadašnje glumačke dive, Grace Kelly, napraviti princezu od Monaka. Grace je nesretno stradala u saobraćajnoj nesreći u jednom od tunela kroz koji se vozi utrka VN Monte Carla, ali ostao je njihov potomak, veliki olimpijac, Albert II, koji i danas živi u Prinčevoj palati sa ružičastom fasadom. Ispred nje je statua Francoisa Grimaldija sa redovničkom kapuljačom, a nedaleko i katedrala Notre-Dame u kojoj su sahranjeni svi značajniji ljudi ove kneževine - pa dobro, i nisu baš u nekoj prednosti, zemlja ko zemlja, jednako se raspadamo u njoj.
 |
| Prinčeva palata |
 |
| Katedrala Notre-Dame |
 |
| Dio staze F1 u Monte Carlu |
 |
| Podmornica Jacques-Yvesa Cousteaua |
 |
| Francois Grimaldi |
 |
| Okeanografski muzej |
Dok su jedni kihali, drugi su uživali u njima, a ja nekako gledao sa strane svu tu ujdurmu prilikom posjete jednoj parfimeriji u Grasseu. Izuzetno karizmatična Veronique je pokušala da objasni kako oni u ovoj fabrici ne ubijaju ljude kao u filmu „Perfume: The Story of a Murderer“, kao da je znala da mi baš tom u momentu na um padoše iste scene iz filma. Dobro, pokušao sam da je saslušam do kraja. Objašnjavala je ona da skoro kamion cvjetova treba utrošiti kako bi se napravila vrlo mala količina parfema, dok se tu, u predgrađu Grassea, valjda nalaze velike poljane zasađenog cvijeća. Mi smo se vozili po brdima duž Azurne obale, ja niti jednog cvijeta nisam vidio. Baš se pitam gdje li su ih sakrili? Veronique se izuzetno trudila da predstavi bljedunjavoj publici sve ono što bi trebali znati o ovoj industriji, pa smo prošli kroz historijski dio zgrade u kome se nalaze postrojenja za destilaciju i druge procese, i to sve kroz historijski pregled. Ja ih gledam i pokušavam porediti sa nečim poznatim iz ranijeg iskustva, a sva premišljanja vode do jednog jedinog rezultata: rakija. Nakon iscrpnog objašnjenja, naša demonstratorka se potrudila da nauči i par naših riječi (vjerovatno je ovo obavezna posjeta svih izletnika koji idu prema Španiji, ili samo do Azurne obale)... a na kraju završnica: prodajni dio. Tu bi mi valjda trebali, oduševljeni onim što smo čuli, obavezno kupiti sebi koji izuzetno skupi parfem. Parfumerie Galimardi vrijedi za jedan od najvećih parfemskih brendova u svijetu, a ja evo čuo za njih prvi put. No, ipak ću ruke ostaviti u džepovima i nastaviti smrditi i dalje. 
