Nica - azurno plava ljepotica

     Ovaj komad Mediterana je zbilja izuzetno plav. Azurna obala u svijetu vrijedi za jednu od najljepših, a ja svoju konstataciju koja bi išla tome u prilog ne mogu iznijeti  dok ne obiđem bar desetinu svjetskih obala, a bio bih sretan da za života ostvarim i manje. 

Hotel "Negrasco"

     Azurno plavetnilo se najbolje može osjetiti u Nici koja cijelom svojom dužinom uranja u valove Mediterana.
    Ako se kojim slučajem nađete u ovom gradu, a pri tom nemate dovoljno vremena za temeljit obilazak, slučajnom putniku preporučujem da pješke pređe Englesku promenadu. S jedne strane redaju se otmjene vile i hoteli za nedokučiv stalež, a sa druge prekometarski valovi zapljuskuju, da li privatne sitno pješčane ili javne krupno šljunčane plaže. Osjeti se melodija valova duž cijelog šetališta, a ljubiteljima jazza sigurno neće promaći hotel Negrasco i statua Milesa Davisa, navodno je to mjesto u kome je ovaj veliki muzičar često boravio. Iza Negrasca ponovo hoteli, hoteli, hoteli, muzej... tu se radoznalac zaustavi (prije to nego besmisleno vrljanje po shoping centrima), proviri u dvorište i primijeti rajske ptice kako rastu u cvijetnjaku muzeja Massena. Iste takve ptice mogu se sresti i na trgu Garibaldi, ali još i niz drugih tropskih cvjetova, meni nepoznatih. Rajske ptice sam nekada kupovao mrtve u našim cvjećarama.

Muzej Messena

Zbog kratkog boravka u gradu treba se odlučiti za najpametniji potez. Ako grad ne možeš sagledati iznutra, onda je najbolje tražiti kakav vidikovac, te pokušati baciti panoramski pogled. Idealno mjesto za to je Ascenseur du Chateau, tvrđava sa vodopadom, podignuta na prirodnom uzvišenju. Sa fino uređenih vidikovaca, ako vas posluži vrijeme, možete vidjeti daleko niz obalu, na drugoj strani kao na dlanu se vidi stari dio Nice, oker boja fasada i jarko crveni krovovi. Mjesto je na lošem glasu zbog učestalosti razbojničkih krađa u nekim od napuštenih uskih ulica, a žrtve su najčešće radoznali turisti koji žele vidjeti jedno takvo historijsko mjesto iz blizine. 

Vodopad.
Onako tanahan i bjelkast, ugodno oslobađa čovjeka od užeglosti mediteranskog sunca. Smjestite se u njegovu blizinu, usmjerite pogled prema obali Nice, udahnete i kažete kako ćete ovdje doći ponovo, ali drugi put u torbi ponijeti više vremena. Često se nikada ni ne vratimo na isto mjesto, iako smo zalud vjerovali u ponovni susret. Sva sreća pa to „često“ nije „pravilo“ od kojeg se ne može odstupati, pa u psihi i dalje stoji kreacija novog susreta koji treba samo da se još materijalizuje.

Zov Peruna

    U slavenskoj, kao i u nordijskoj mitologiji svijet je prikazivan kao sveto stablo, obično hrast, čije grane i kora predstavljaju živi svijet nebesa i smrtnika, nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Bilo je to drvo života. Perun je bio vladar svijeta živih, neba i zemlje, a često simboliziran orlom koji je sjedio na najvišoj grani i promatrao cijeli svijet. 

    Perun, planina poviš Vareša. Njen najviši vrh Karasovina / Karahasanovina (1427 m/nv). Planinarski dom „Javorje“ - topao dom sa toplim dušama domaćina Mirnesa i Dženane. 

Rijeka Bukovica /Bobovac/

    Trinaestočlana ekspedicija uputila se prema pomenutom cilju iz smjera Kraljeve Sutjeske uz rijeku Bukovicu (kraljičin uzdah za njom i danas se osjeti i čuje čak iz Rima), preko Bobovca, kroz Mijakoviće - selo koje leži na srednjovjekovnim temeljima, pa kroz njegov zaselak, Kolakovići, sa živopisnim krajolicima i drvenim kolibama u tradicionalnom (ja bih rekao prinudno-praktičnom) stilu. Sa tog mjesta smo počeli lagano da se uspinjemo kroz gustu šumu četinara (Medšumice), sa uzdahom iznenađenja za pluća. Pored prijevoja Kruškovac a podno uzvisine Prislon približavamo se visoravni Goruške Poljice, a svuda uokolo koloplet različitih motiva koji ne mogu tako lako promaći onima koji se hrane njima, na račun njih žive, uostalom, zbog njih su i došli tu. Tu smo negdje na raskrsnici, lijevo Pratarsko Javorje, desno najviši vrh kantona, Karasovina, a pravo planinarski dom. 

Mijakovići (923 m nv)

    Znamo da je Perun bio slavenski Zeus, gromovnik. U njegovu se čast prinosile žrtve, njega se bojalo - jednostavno Bog. Danas ne znamo mnogo o tome, tek ponešto. Znamo da su tu živjeli ljudi (neko je morao dati sva ta imena brdima i dolinama, rijekama i jezerima...), a ni ne pomišljamo da su možda mogli vršiti neke rituale baš na ovom području oko Vareša, mjestu gdje i danas rudna bogatstva nisu presušila. Iz sačuvanog naziva ove planine sa sigurnošću znamo da on datira negdje iz srednjeg vijeka, a tada mu žitelji ovog kraja nisu bez razloga dali baš to, za njih izuzetno sveto ime: PERUN. Ti isti ljudi živjeli su tu i kada su došli Turci, možda su samo neki promijenili vjerovanja, no arhetip je ostao: najviši vrh Peruna naziva se Karahasanovina (poslije ispadanjem glasa „h“ dobijemo oblik Karasovina) - kara (tur.) - crn / hasan (arap.) lijep = CRNA LJEPOTA. Da li je to božanstvo? S obzirom da ne znamo ni iz predanja, ni iz kakvih spisa da je ovaj vrh nekada bio vlasništvo nekog crnog Hasana, ili, kao što se prefiks -kara znao koristi u smislu „zao“, zlobnog Hasana, onda u čistom prevodu na slavenski slobodno se možemo poslužiti maštom da pridjev „crne ljepote“ baš odgovara jednom Gromovniku.

Goruške Poljice /Perun/ (1172 m nv) 

Dvorište pl. doma "Javorje" /Perun/

Pogled sa vrha Karasovina /Perun/ (1427 m nv)