Lisac ogrnut godišnjim dobima

Lukav li je taj lisac Lisac

    Tako je on s jedne strane dopustio da mu pod nos čadi fabrička neminovnost, dok je svojim tijelom, odmah iza, sačuvao gomilu čistog vazduha za one koji bi se sjetili da im je neophodan. Baš ti takvi, u srcu kiseoničkih pluća, izgradiše sebi mali dom da mogu neometano disati... Duboko udahnuti na nos, te vazduh izbaciti na usta... tako kažu mudriji.  

Lisac ima i nekoliko, mudriji će shvatiti zašto, kontradiktornosti. Recimo, na pola puta do pomenutog ognjišta čistog zraka nalazi se pauza sa izvorom koju inače zovu Odmor na vrbi. Ništa ne bi bilo čudno da lukava lija nije i ovdje umiješala svoje prste, te često tu ne bude ni traga od vode, ali još manje traga od kakve vrbe. Kažu da je nekad zaista tu rasla vrba. Da li je bila žalosnica, pitam se ja? Malo prije Vrbe, dolje u podnožju Lisca nalazi se prijevoj Drijenak. Vidio sam na njemu krava, ovaca, pa čak i jednog konja kako se igra u brzom trku sa kravom, ali drijena ni jednog nisam vidio. Opet lukava Liščeva kontradiktornost? Pohvalio bih uočen mladi kalem na tom mjestu - koji kao da hoće reći kako je čovjek ipak sačuvao trag zdravog razuma. Na leđima Lisca nalazi se visoravan Pašinac. Dobio je ime po dobroj travi za ispašu stoke. Može se vidjeti pokoji brabonjak, pokoja ovčica i pokoji čobančić (doduše na terenskom motociklu), ali ono što zabrinjava jeste njihov konstatan brojčani pad. Stariji pričaju da je na tom Pašincu nekada bilo šest izvora, danas ih možemo sresti svega dva. Gdje su otišli izvori? Ovce ih nisu mogle posrkati! Nisu ni čovjekova usta, ali jesu čovjekove oči, žedne da ubiju koku što nosi zlatna jaja, olako posežu za sjekirom.

Čudnovati Lisac

     Selo Zadine. Na planini? Da. Kako to? Pa ucrtano je na detaljnijoj karti i slovi za najmanje u Jugoslaviji. Pa kako kad Jugoslavije više nema? Pa kako nema, kada ja imam kartu Jugoslavije na kojo je ucrtano selo koje važi za najmanje u toj državi...? Ako nema Jugoslavije, nema ni Zadina! Dobro, neka ti bude, ali svakako mještana tog sela više nema. Tačno, nema ih, ali imaju njihovi grobovi i danas sačuvani...  Oni su nijemi svjedoci njihova postojanja...

Svjedočanstvo o drijenovima kojih više nema, svjedočanstvo o vrbi koje više nema, svjedočanstvo o izvorima kojih skoro pa više nema, svjedočanstvo o Zadinama za koje se nastoji da ih nema, svjedočanstvo o ispašama kojih će da nema... Ta svjedočanstva čuva lukavi Lisac još uvijek u svojoj esenciji, odolijevajući svim godišnjim dobima, kao i svim ljudskim rušilačkim dobima! Čuva to Lisac da bi pokoljenja znala šta im to preci sebično uzeše za sebe, a oni će i dalje da se s ponosom diče svojim djedovima i koračaju njihovim grešnim stopama duboko utisnutim u snijeg, zemlju, travu, lišće...

Svetionik i kule od pijeska

    To je ono što se može vidjeti kroz moje oči u ovom malom mjestu u mjesecu maju, izgubljenom od značaja susjedne Venecije. Ona svojom grandioznošću baca u sjenu i mnogo veća mjesta koja se nalaze u njenoj blizini. Lido di Jesolo, mjesto za odmor i kupanje tokom sezone, a izvan nje služi za konačište putnika koji žele jeftinije proći u svom obilasku Venecije. Ono što sam vidio pored velikog svetionika (zaštitnog znaka ovog mjesta) jesu nekakve kule od pijeska kojima je ispunjena i razbijena monotonija puste plaže. Protrča pored mene čovjek usred rekreacije, za njim trči labrador, a ja vidjeh sebe... To je sve. 

Školjke na zapuštenoj plaži i nisu neke, sitne male klasične školjkice, ni približno kao sa zapuštene plaže u Riminiju... Ista obala, a školjke ni blizu iste. Niz hotela, suvenirnica, prodavača ruža hinduskog porijekla za koje kažu da se znaju sami poslužiti imovinom potencijalnog kupca, upozoreni smo na iste takve i sa južnoslavenskog teritorija samo bez ruža. Sve to je ostalo u sjeni svetionika i kula od pijeska, i mnoštva pustih drvenih molova koji sijeku more...