Kolendavanje u Dubrovniku

Dobra večer mi kucamo,

Novo ljeto čestitamo.

Došli smo vam kolendati,

Vašem dvoru hvale dati.

 Obično gospođa Ljuban ne dopusti da se djeca maknu od prve strofe a ona već nosi neke poklone, kako smo mogli primijetiti radilo se o kolačima, mada nismo sigurni u to, ali u ono u šta jesmo, to je da djeca zadovoljna napuste dvorište porodice koja nas je toplo ugostila u Dubrovniku. Smjestili smo se na Gružu, blizu dubrovačke luke, kako bi u ovom kraju dočekali novu 2011. godinu ni ne pomišljajući šta nas to očekuje tamo. Tako se prvi put susretosmo i sa dubrovačkom kolendom koju smo od prevelikog izvođenja po ulici i ispred vrata mještana skoro pa upamtili. Ovakav način čestitanja Božića i Nove godine u Dubrovniku se upražnjava još od 13. stoljeća kada je jedna takva kolenda i zapisana, doduše možda se ova tradicija u usmenom prenošenju koristila i duže. Kolendari obilazeći ulice, kuće i stanove pjesmom (kolendom) nazdravljaju Badnji dan i čestitaju nadolazeći Božić i Novu godinu a tradicionalno se izvodi uz mandolinu, gitaru, ili čak harmoniku.

   Prije nego krenusmo ka Stradunu na centralnu dubrovačku feštu gospođa Ljuban, vjerovatno ostade pri nekom poslu u kući, ne izađe na vrijeme darovati jedan hor, a nama to bi dobra prilika da kolandu saslušamo do kraja:

Ođe, ođe nazdravlje vam Novo ljeto dođe.

Visoki su ovi dvori

a u njima zlatni tori.

I u njima golubica

naša dobra domaćica.

Ođe, ođe nazdravlje vam Novo ljeto dođe.

Neće gospođa neharna biti

kolendarima ne udijeliti.

Dajte nama šaku rogača

da nam grla budu jača.

Mi smo došli sa Konala

u karoci od gospara.

Mi smo došli sa Lokruma

i donijeli botiju ruma.

Gospara našega prid dvore, pjevajmo braćo do zore.

   Naravno, oćejfismo i mi u domaćinskim kolačima, ali, bogami i u dobrom domaćem vinu.
   
   Na Stradunu smo se dobro zabavili uz Dubrovačke Trubadure  (i oni izvedoše kolendu u svom stilu), i uz još neke pop i rock bendove, ali pravi užitak svakako daje ponoćni valcer koji u okruženju dobrovačkih starih zidina pruža poseban gušt. Ima li šta ljepše nego započeti prve minute nove godine uz valcer sa dragom osobom, a prvi dan odličnim nastupima filharmonijskih orkestara uz vrhunske svjetske dirigente na jednom tako profinjenom mjestu, tik uz pozorište gdje je Marin Držić izvodio svoje komade. Ako se uz to još doda lijepo i sunčano vrijeme, hrabriji bi se mogli pridružiti i novogodišnjim kupačima koji su bez ikakvih problema skvasili svoju kožu već prvog dana nove 2011.

   Uskoro se bliži i 2012., a nju bi trebalo početi slično, s valcerom, jer meni je on , eto, donio jednu sretnu godinu.

Postojna i njena čovječja ribica

Ulaz u pećinu

  Moj očekivani susret s čovječjom ribicom (lat. Proteus anguinus) je otišao u nepovrat. Ne znam, možda ponovo budem imao priliku doći u Postojnu i prošnjuhati tim silnim hodnicima koje sam mogao vidjeti samo na slikama. Trebam se još provozati tim vozom i upoznati se sa tim čudnim mladunčetom zmaja, makar bio i toliko ružan. Prežaliti neću sto nisam vidio njega i njegovo stanište a sve zahvaljujući agenciji s kojom sam bio na proputovanju prema Italiji, ali i ljudima koji su se vozili zajedno s nama, koji su željeli što prije doći kući, kao da ih je neko tjerao na putovanje, ili su ga oni shvatali kao nešto što se u životu mora obaviti, neka potreba bez obzira na njihovu stvarnu volju. Jer neshvatljiva je u suprotnom ta nezainteresovanost za sve oko sebe, a mnogi to nešto možda više neće ni vidjeti u životu. Većinom su to bili stariji ljudi ili ljudi srednjih godina koji su nekada davno sa obaveznom školskom ekskurzijom obišli sve to, mada je bilo i onih koji su prvi put tu. Nama koji smo se školavali  u ratu, ili poslije rata ne preostaje ništa drugo nego loviti neku drugu priliku, te u sopstvenom aranžmanu zagnjuriti glavu pod te stijene. Hotel koji je sagrađen tik uz pećinu već sam posjetio i odsjeo u njemu, dakle ostaje samo još neposjećen taj poznati vozić kroz špilju. Ne da nisam pokušao ući i mimo radnog vremena predviđenog za posjete, ali me na ulazu dočekaše debeli lanci, velika rešetka i mnoštvo poruka na svim jezicima o strogoj zabrani ulaska. Bila je zima i bio je sumrak. Inače, uređenje oko hotela je predivno, i, kako kažu mještani, cijeli gradić živi na ručun te pećine za koju se smatra da je jedna od najvećih u Evropi, a jedina je takva u svijetu kroz koju se možeš voziti vozom. Zaista, obišao sam za kratko vrijeme mali grad - ništa posebno. Sve je ovdje usredsređeno na ono što se krije negdje u dubinama kamene siline. Ovdje se u hadu nalazi raj.