Gdje su galebovi najpitomiji

Bugarite i pojite, / il da smo po hladu,

veselo nastojte, / u Staromu gradu!

                             Petar Hektorović

    Eh, tu se rodio i naš Petar. Rodio se i Tvrdalj svoj nije htio za života dovršiti, zašto ubiti smisao kada se on ne krije u konačnome cilju, nego u samom putu do njega.

    A Galebovi? Pitomi su u Starom Gradu, pitomiji od ljudi..., nepoznate nas pozdraviše.

    Mi do luke, oni na mol.

    Puštaju krike – pozdravljeni se osjećamo.

    Pogledamo ka moru, oni na lađe.

    Korablje te bijahu bijele od njihova perja.

    Dočekaše i ispratiše nas neznance, prolaznike puke.

Stari Grad na Hvaru

Kolika je Banja Luka

Kolika je šeher Banja Luka,
s kraja na kraj puna djevojaka.
Svaka ima ašik momka svoga,
sama Fata trides’ i jednoga.
Al’ ne prođe ni godina dana
sve se cure poudaše redom,
samo Fata osta neudata.

    Dvije žene sa mnogo godina žive na Boriku.

    Godina imaju mnogo, ali bistar um i vedar duh.

    Jedine su prijateljice jedna drugoj u toj teškoj staračkoj dobi, tako se pomažu, u miru i spokojstvu žive...

    U centru grada spomenik... palim borcima u NOB-u. U sredini spomen zid, a na vrhu petokraka... okolo su spomen glave tih silnih junaka... Zanimljiv natpis na spomeniku bijaše, ćira i lata u istom sadržaju stoje:

СЛАВА БОРЦИМА ПАЛИМ

ZA SLOBODU OTADŽBINE, ZA BRATSTVO

И БОЉИ ЖИВОТ НАШИХ НАРОДА

     ...davno prešle osamdesete, jedna uživa u čitanju koristeći se starim povečalom, druga pokretna i okretna: na tavan, kupovinu, po drva – teška sudbina starosti ih steže.

    Prvo bijaše crkva Svete trojice... (gradila se od 1925.-1929.)... sa radom počela 1939., srušena od njemačkih bombardera 1941. Nešto kasnije na tom mjestu bi podignut pomenuti spomenik palim borcima koji je 1993. premješten na drugu lokaciju... a na temeljima stare crkve počela izgradnja nove, ovaj put pod nazivom „hram Hrista Spasitelja“... iste godine je srušena Ferhadija, najveća i najljepša džamija u Banja Luci koje je izgrađena davne 1579. u prepoznatljivoj bosanskoj arhitekturi... također u centru grada... Kamen temeljac za njenu obnovu udaren je 2001. na mjestu gdje se nalazila i ranije, a danas (2010.) izgradnja je došla negdje do pola...

    ...pa zar im nije dosta i ta muka, nego još zgrade uporno oko glava njihovih obruč vežu...

    Zgrade u vis se dižu, širine i visene grabe... a između njih još uvijek tanak dim iz jednog odžaka do oblaka seže...

    

    Gospodska ulica nasta krajem 19. vijeka... izgradi se tada njen današnji izgled – čaršija... mnoge trgovačke radnje zauzeše svoja mjesta – čekaju mnogobrojne kupce da uđu baš kod njih... Ako vas tko bude pitao gdje se nalazi Gospodska ulica, znajte da se nalazi u ulici Veselina Masleše...

    ...sjećaju se dvije starice nježne kako je tada, usred potresa iznenadnog, samo ćerpič ostao stamen, a ostala materija u tragediju pretvorena...

    Kuća malena, od silnih zgrada jedva se vidi, ali miris sirnice, iz te kućice malene, jači je i od blokova betonskih...

   

    Kada je formirana Vrbaska banovina 1929. godine i kada je za prvog bana postavljen Svetislav Tisa Milosavljević, osjećala se potreba za izgradnjom jednog reprezentativnog sjedišta... Banski dvor se izgradi tada...

    Čude se dvije stare žene šta ako se Onaj odozgo ponovo odluči poigrati sa tlom ispod ognjišta naših, kako će opstati te velike kuće zbijene u kvadrate, a u njima još mnogo malih kvadratića zbijenih semi u sabe... Zašto crveno nebo nesreću sluti?

    

     Robna kuća “Boska” otvorena je 6. jula 1978... prepoznatljivi je simbol grada Banja Luke... Ako pitate za centar, mnogi će reći Boska. Tu se mladi sastaju – korzo... veliki plato, veliki trg, kino... tržnica... sve se nalazi nekoliko koraka od nje...

    Dvije starice dobročudne na Boriku žive... čude se ljudima što ih na silu u grob šalju... a na mjestu njihovom grobnicu da kopaju...

    Samo se čude, ali ne i brinu, jer njihov vedar duh jači je i od smrti!

    ...ćerpičara mala bijaše i dalje... nježno se opire nadolazećim bagerima... svojom dušom koju još uvijek njeguje, podmlađuje...

    A dvije nježne starice do crkve jutrom poraniše - pomen misu, misu zadušnicu održaše, za svoje najmilije...

Novembarsko kupanje na Vrbasu

    Miholjsko ljeto. Ali Vrbas je hladan u ovo doba godine. Zapravo, kad Vrbas nije hladan? Svjetluca na suncu, a do njega se uzdiže čokoladni Kastel, sav u jesenjem spektru, ukrašen vrbama, topolama, jablanovima... također sve u čokoladnoj boji... Lagano smo se kretali rubovima, rubovima Kastela, rubovima Vrbasa, rubovima Banja Luke. Upravo sa rubova se najbolje osjeti jedan grad, njegova duša, srž... Sa strane smo se sladili čokoladnim prizorom tvrđave i uživali u blagom suncu koje je milovalo naša lica i davalo neki čudan osjećaj nadahnuća.

Rijeka Vrbas

    Pored Vrbasa, a ispod tvrđave, tri starija čovjeka igrala su šah. Na sebi su imali samo donje rublje, dakle, sunčali su se i igrali šah. Do njih se nalazila jedna grupica u istom broju, ali dosta mlađa... po mojoj slobodnoj procjeni bilo im je ispod osamnaest, ali se nije  moglo reći ni da su baš djeca. Dva mladića i jedna djevojka sladili su se banjalučkim „Nektarom“. Možete pretpostaviti da na sebi nisu imali ništa do gaća, a djevojka je imala još i grudnjak (nije ovo bila nikakva kupaća oprema, nego običan tzv. donji veš). Sve je bilo mirno, voda je lagano i sporo tekla, sunce umjereno grijalo... i odjednom, naglo se poče razbijati monotonija novembarske ljenosti... prvo je skočio u vodu stariji čovjek, proćelav, igrajući šaha bio nam je okrenut leđima. Za njim i druga dvojica. Bez ustezanja su se brčkali u hladnom Vrbasu, kao da je to nešto sasvim uobičajeno... Da je Vrbas izrazito hladan primjetismo tek onda kada je podmladak novembraskih kupača počeo ulaziti u vodu. Lica su im bila iskrivljena od hladnoće, dok su se jedinom ženskom predstavniku ovog rituala usne plavile kao Vrbas. Vjerovatno je to bio samo odsjaj plave boje, u Vrbasu nebo a na usnama Vrbas. Mi smo sjedili na jednoj vrbi koja je rasla ukoso iznad rijeke, noge spustili ured do vode i posmatrali...

Djevojčica posmatra kupače

    Sutradan, poslije kvalitetnog spavanja (za pohvaliti okrepljujuči banjalučki zrak), poranismo na isto mjesto da bi se uvjerili kako ovo nije bio baš san. Samo smo vrbu nad Vrbasom (ahaaa, zato li ta rijeka nosi to ime) zamijenili zidinama Kastela. Imali smo bolji pogled na korito i mjesto kupača. I, nije bio san. Dolje je stajao čovjek (nijedan od jučerašnjih) sa velikom sijedom bradom skupljenom u rep, na dva mjesta, i dugom sijedom kosom. Skinuo je svoju odjeću (osim gaća) i krenuo sa svojim, vjerovatno uobičajenim jutarnjim ritualom. Shvatili smo da pozdravlja sunce, pošto se okrenuo licem prema njemu sa uzdignutim rukama. Ostao je u tom položaju jedno vrijeme, zatim kao ispaljen skoči u hladni Vrbas, mada je i jutro bilo prohladno, ali sunčano. Izvali se na leđa i prepusti nizvodnim brzacima.

    Sada da pominjemo činjenice kako je banjalučki Kastel izgrađen od strane Rimljana kao zaštita puteva i vodenih tokova, i da su ga Turci svojim osvajanjem proširili u današnji izgled, a sve kasnije imperije sačuvale od propadanja (dabome, i iskorišćavale njegove zidine), doduše od vječite prirodne imperije kojoj se ćejfnulo da '69. potrese Banja Luku, niko nije ostao nedodirnut pa tako ni Kastel, ali sve to toliko nije ni bitno za ljude koji znaju uživati u trenu (treba znati majstorski uzivati u trenu)... a ovi kupači itekako znaju šta rade...

Romeo i Julija na Hvaru

    Nismo! Tuga velika. Uspjeli smo propustiti tako zgodnu priliku, pogledati jednu tako zgodnu predstvau na tako zgodnom mjestu kakvo je Hvarsko pučko pozorište. Eh, da nas umor nije savladao tog dana, vjerovatno nas ništa ne bi spriječilo da uđemo u njega i pogledamo kako se na ovom mjestu izvode drame velikog Shakespeare-a. Ovako smo ostali ispred, naslonjeni na stepenik trga Sv. Marak, u polusjedećem položaju, tražeći neku drugu predstavu oko sebe. Prethodno smo imali jako dug i isrcpljujući put, tako da nam je to bio jedini mogući izbor u trenutku i položaju u kom smo se našli: izvaljeni na trg zajedno sa našim prtljagom. Promatramo mi tako ljude kako prolaze, jedni idu u pozorište, drugi samo šetaju, dok se treći spremaju za cjelovečernje tulume. A nama, još rano za san, nije bilo ni do jedne od te tri mogućnosti, nego smo pristupili realizaciji jedne velike ljudske filozofije: pa može se uživati i u vlastitoj ljenosti. Uz to sam se šutnjom odlično sporazumijevao sa svojom djevojkom. 

    „Rooms?!“; „Zimmeeeer?!“; „Cameraaa?!“. „Ne hvala“, odgovorih. „Jesam li ti rekao da su naši“, reče srednjovječni čovjek sa smeđim šeširom svojoj nešto mlađoj supruzi i odoše do stajališta za autobuse. Pošto je već padao mrak i ne nađoše goste za smještaj koji su nudili, vratiše se k nama i  ljenčarenju. Žena nije mnogo govorila, ali zato je Tomo, penzionisani policajac iz Splita, bio vrlo govorljiv i nastojao monotoniju razbiti po svaku cijenu. Pored ovog pričljivca mi smo djelovali još šutljivije nego što smo bili, a on je u samo nekoliko minuta uspio ispričati dosta zanimljivih priča iz svog života. Rodom je iz Tomislavgrada, obradova se kad ču da smo i mi iz BiH. Žalio se na visoke cijene ovdje na Hvaru, te da mu se isplati ići u Hercegovinu po neke dijelove, recimo za veš mašinu. Ispričao nam je i to kako je lovio jednog lopova u Splitu, inače sina nekog poznatog splitskog doktora, koji je imao običaj kada ukrade neko auto, vozati ga sve dotle  dok u njemu ima i kap goriva, onda ga ostavi na mjestu gdje presuši. To je radio vjerovatno zabave radi. Znao je njega čika Tomo uloviti i po više puta, no to kod splitke vlasti nije pilo  baš puno vode, doktor je ipak doktor, on liječi ljude po hipokratovoj zakletvi. Jadnome Tomi ipak su na kraju dali neko priznanje za svoj odan rad i marljivost u poslu, ali viši čin, po njegovim riječima, duplo je teže dostići nekom "strancu". No, tvrdoglavi Hercegovac na kraju se ipak, teškom mukom ali svojim zaslugama, uspio dokopati mjesta komadanta splitske milicije, kasnije policije. Sa benificiranim stažom, kao relativno mlad, otišao je u penziju, kupio nekretnine na Hvaru tik do pozorišta u kome je upravo igrala predstava, a mi pohotno zurili u veliki natpis na dugačkoj traci koja je visila sa balkona pozorišta sa natpisom: „Dramski studio mladih Hvar **ROMEO & JULIJA**, Sv. Marak, većeras, 21:00h“... a on i dalje po trgu neumorno uzvikuje: „Rooms?!“; „Zimmeeer?!“; „Cameraaa?!“... pss, predstava je u toku... 

Hvarsko pučko kazalište