Kako je samo zgodna, njeni slapovi i vijuge kao najljepše djevojačke obline... Lijepa je i čista, bistra, nevino hladna... Na obalama njenog lica kosa je zelena kao trava, a ovdje je, pak, najzelenija. Očaravajući se njiše ta njena kosa, ljulja je vjetar, a voda je blago dodiruje... sve je to njeno lice – nježno i glatko, a vječita mladost u odrazu je njenom. Zaljubljen sam u nju, zaljubljen u Plivu, zaljubljen u njena zelena oka dva... Oka dva kao jezera dva, a još zelena – lijepo je to priroda načinila – nazvat ću ih Plivska...
Oči su ukras svakog lica, u njima se vidi ono što se ušima ne može čuti... Ona tako komunicira s nama, u očima se vidi istina. Ova dva zelena oka odaju svoju tajnu, treba se dobro zagledati u njih – najbolje u četiri oka, tada se otkriju velike istine, one ostanu znane samo nama, zagledanim!
Na obalama jezera dva – obrve, kao u svake ljepotice lijepo dotjerane - ovdje su zelene, listopadne, vrba, jasen... krase njene oči...
Njene oči krase i trepavice, ah, te stare vodenice... kao da i dalje žude za svojom prvobitnom namjenom, da melju žito... Ako, zagledani u njih, pažljivo osluškujemo, možda i čujemo „kamen“ kako melje, svojim jednakim tonom omamljuje... uspavljuje. Sve je kao san...
No comments:
Post a Comment