Apartmani, pansioni, polupansioni, hoteli, moteli, hosteli, sobe, zimmer, camera, rooms, vile, aranžmani, agencije, tours ovaj, tours onaj, travel 'vako, travel 'nako..., zvjezdice: dvije, tri, četiri, pet...a bogami i šest... Čovjeku se naprosto zgadi od svih tih silnih pojmova koje neminovno mora upotrebljavati prilikom svakog putovanja. Današnji razmaženi čovjek navedene termine prihvatio je kao dio sebe, dio kulture, dio onoga protiv čega se jednostavno ne treba boriti, nego prihvatiti onako kako je, uostalom, kod većine. Luskuz! Riječ latinskog porijekla luxus – ljubav prema sjaju i raskošu, ono bez čega se može biti, tj. što nije neophodno za život. To je taj današnji čvojek, među koje spadam, da se razumijemo, i ja. Ljudi se sve više udaljavaju od svog iskonskog prapočetka, i zaboravlja važnu činjenicu, a to je da smo i mi dio prirode. Zatvaraju se u zidove (prije je to bilo u odbrambene svrhe, danas je to postala prijeka potreba) koji ih neprestano guše... Slično je i na putovanjima. Pažnja se obraća na luxus i po tome se mjeri kvaliteta provedenog puta. Klima uređaji, tv aparati, internet, struja, rasvjeta, jakuzzi sa mjehurićima... A priroda? Zaboravljamo da na račun nje živimo, od nje smo nastali, njoj ćemo se i vratiti... Zašto tako bjesomučno bježimo od nje?
Dalmacija, divan krajolik planete zemlje. Ljudi često tamo odlaze na godišnje odmore... Što bolji smještaj za što manju cijenu – nije toliko bitno ni mjesto ni lokacija, bitno je biti „na moru“... S tim što „biti na moru“ podrazumijeva odlazak na plažu par sati dnevno, prženje na suncu ili skrivanje pod suncobranom, hrana, piće, alkoholno obavezno... to sve u prosjeku od nekih sedam dana... Kvalitet provedenog odmora mjeri se kvantitetom nivoa boje na koži. - „Jao što si ti pocrnio, mora da ti je bilo dobro na moru“...
 |
| Prirodni ležaj |
Samo malim skretanjem s tračnica od uobičajenog modernog putovanja, i jedan korak udaljavanja od „normalne“ europske razmaženosti, može se vidjeti djelić onog što taj čovjek propušta u svome životu...
Predivno augustovsko ljeto negdje na Hvaru, uz mekani dušek od borovih iglica koje ne bodu, zvuk talasa nedaleko od nas... A na nebu? Koliko ih je samo. Zvijezde su to sjajne, a prizor zadivljujući, dotad neviđen. A valovi jednako udaraju u hvarske stijene, oštre i iskrzane od morske soli, čuje se taj njihov šum... Jutrom te ne budi naglo dosadni telefon i hotelska radnica kako bi pozvala na doručak, nego zrake izlazećeg sunca koje pomalo virka iza Biokova i pušta nas da se lagano razbudimo, jednako nas pozivajući na uživanje u prizoru koje nam je priredilo. Eh, isto tako mekana je i šuma poviš Vrboske, nježna i jednako udobna, udobnija je ona i od kakvog kreveta, jogija i još ponekih naprava za spavanje. A kako se tek čovjek može naspavati na ravnome tlu pored mora i na svježem vazduhu... da ne iskusismo, ne bismo znali. Razmaženi putnik vjerovatno neče saznati ni kako je to kada na Braču pada kiša, kad ona pada a ti je posmatraš iz dubine bolskih stijena koje se nalaze tik uz more. Valovi su blizu ali ne mogu do nas... Dođu na pola metra, i vrate svome moru, a mi samo gledamo i udišemo mirise koje su oni donijeli. Naši preci su znali zašto izabrati pećinu, napolju prohladno a unutra jako toplo. Spavanje je ugodno i na sitnom pijesku prostrtom u špilji, a tek jutarnje kupanje uz izlazak sunca...
 |
| Izlazak sunca na Hvaru, Jelsa |
Kako je lijepo buditi se ispod vinograda pelješkog. Znamo da sa ovog mjesta potiču sva ta poznata vina po kojima je Pelješac postao slavan, ali da ima ovako lijepe i netaknute plaže, to smo tek otkrili. Rijetko ljudi zalaze ovdje, daleko je od naseljenog mjesta. Pokoji trstenički ribar navrati kako bi uzeo žala, ni dan danas mi nije jasno u koju svrhu ga upotrebljavaju. No, bez problema sam pomogao jednom starom ribaru da napuni svoju limenu posudu.
Šta ljudima znače nacionalni parkovi? Dođu, vide, uslikaju i odu zadovoljni viđenim. Niko ne zna šta se tamo dešava noću. Potrebno je odvažiti se i prespavati u jednom takvom parku na Mljetu, ali treba biti na oprezu i zbrisati prije no što dođu čuvari, kazne su velike. Nekada su na Mljetu bile prisutne zmije otrovnice, sada ih više nema, jer tamo danas kolo vode australijanski mungosi. Ne samo oni, i druge životinje rado dođu noću da vas pozdrave; nas, vrlo rijetke posjetioce u to mirno „njihovo“ doba: zečevi, šakali, divlje svinje, jeleni...
Da ne bi bilo sve tako bajkovito (život uvijek teži ka nekoj ravnoteži), pobrinu se za to plašljivi komanči, ali neumoljivi u napadanju... Na Hvaru ih nema, ili ih bar nije bilo na mjestima na kojima smo bili mi (Jelsa, Vrboska, Hvar, Stari Grad), na Braču su žive ukoljice, dok se u Makarskoj nalaze pravi hibridi od komaraca. Ni na Pelješcu, Mljetu i Šolti nisu tako česti... no, premazani vodom od eukaliptusa u mnogome smo ublažili napade. Na Pelješcu je znalo biti i vrlo jezivih momenata, sve zahvaljujući našem neznanju. Predivno mjesto u trpanjskom parku, između crkve i groblja, nije predstavljalo problem... dok nismo čuli neke čudne zvuke, urlikanje nalik ljudskom, pušteno usred prevelikog bola... Ne vjerujemo u duhove, tako da smo tu mogućnost odmah odbacili... Zadovoljili smo se umirujućom konstatacijom da bi to mogla biti neka maskarada povodom trpanjsog praznika Velike Gospe u augustu. (smiješnog li objašnjena?!). Tek poslije smo od mještana saznali da su to samo obični divlji mali vukovi (ko da ima pitomih) zvani šakali, ali su izuzetno plašljivi. Eh, da smo to znali, možda bi nam i spavanje, između groblja i crkve, bilo ugodnije...
Mnogi današnji razmaženjaci skloni su velikoj probirljivosti u hrani i piću. Vodu skoro niko ne pije, zamijenjana je raznim drugim napicima... da, koliko smo je samo željeli tada na Šolti, daleko od civilizacije a pored samog mora. Dok smo nastojali da prepješačimo od jednog naseljenog mjesta do drugog, totalno smo zaboravili da morska voda zapravo nije pitka... Ali prelijepi dašak prirode tog jutra nakon buđenja odagnao je svaku potrebu za vodom i hranom, i bez razmišljanja smo skočili u svjetlucavo more... duša nam je bila gladnija... Nakon kupanja nastavili smo put... još jedno noćenje u Nečujmu na mekanoj mediteranskoj vegetaciji... i još jedna neobična noć sa bezbroj zvjezdica...
Sve u svemu, i najgora noć provedena negdje u pansionu sa bezbroj zvijezda zanimljivija je od jedne takve provedene u nekom od smiješnih šest...
 |
| Nacionalni park, Mljet |
No comments:
Post a Comment