Kod Lutve na kahvu

    Na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća, postoji otkad svet pamti mala "Lutvina kahva". Toga prvog sopstvenika kafane, Lutve, ne sećaju se ni najstariji ljudi; taj je bar stotinak godina već na nekom od razasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kafu i njegovo se ime pamti i izgovara tamo gde su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova. U bašti je kafanica, pod samom stenom, u podnožju brega, ima jedno odvojeno, hladovito i malo uzvišeno mesto, gde raste stara lipa. Oko te lipe i između stena i busenja uklopljene su niske klupe nepravilna oblika na kojima je zadovoljstvo posedeti i sa kojih se teško ustaje. One su izlizane i iskrivljene godinama i dugom upotrebom i potpuno srasle i postale jedno sa drvetom, zemljom i kamenom oko njih..." Ivo Andrić

Lutvina kahva

    Dio Tavniku znan kao Plava voda ima isvoju stoljetnu kafanu. Lutvinu Kahvu. Ambijent koji stvaraju riječice i potoci neprestano, stoljećima, šumeći ovim dijelom zemlje, daje onu potrebnu „ljenost“ koja traži da u blizini bude kakva kafana. Ta ljenost nije neka negativna pojava, nego se u njoj uživa, stapa sa prirodom... a voda, sama po sebi ima meditativna svojstva. Sjediti pored vode i piti kafu... ko nije iskusio takav ambijent na Plavoj vodi, kod Lutve, teško može shvatiti šta znači ta kafa i koji je to užitak. U Bosni taj neopisivi užitak ima i svoj naziv: merak, a užitak ispijanja kafe na takvom mjestu: čejf. Sve zajedno: rahatluk. Kada bi htjeli ove riječi prevesti na neki strani jezik, teško da bi bili uspješni, jer se ti osjećaji ne mogu opisati riječima. Treba doživjeti. Zar mislite da travnički begovi nisu znali šta valja? Ovdje danas poslužuju bosanku kafu. Bakrena džezva sa fildžanima a u njoj mljevena kafa zakuhana u vreloj vodi. Neizbježna je i kocka sećera, posebno kod žena. Mogu se naručiti i daleko poznati travnički ćevapi.

    Voda šumi, šušti, pršti. Bezbroj slapova unaokolo baca svoje kapljice... to pomaže ljudima,  osvježava ih u ljetnim vrelinama.

    Pa ovdje kao da je sva voda u slapu!

Pastrmke u Plavoj vodi

    Mjesto se zove Šumeća. Bijela je voda, zbog toga što je pjenušava. Mjesto se zove Plava voda. Zašto ovdje narod mora uvijek pridjevati kontradiktorne pridjeve? Ah, što mi se ravni Travnik zamaglio? Malo ovdje ravnice ima, malo ravnice ima i u cijeloj Bosni, pa i na Balkanu, a eto baš u jednoj narodnoj pjesmi stoji kako je Travnik ravan. Nazivi su skoro pa vječni. Plava voda ostat će plava, iako njen dio, gdje su nrapravljena mala jezerca i u njima ribe, više vuče na zelenu. Kad smo kod riba, treba napomenuti da su ovdje pastrmke iznimno velike i uhranjene. Niko ne pazi na to da ribice treba umjereno hraniti, ovdje im svaki posjetilac baci ponešto. Ni upečatljivim zlatnim pastrmkama, porijeklom iz Amerike, nije se bilo teško prilagoditi čistoj i bistroj vodi.

    Sve se ovo nalazi poviš „Lutvine kahve“, a naspram nje se vidi veliki stari točak, hm, mislim da je od vodenice. Zarastao u alge i travu, dobio je izgled i ljepotu kakvu još imaju oni unikati kojima se izgubio datum nastanka i koji svoj vijek odaju izgledom. 

Plava voda

    Lutvina kahva dobila je ime, zamislite, po Lutvi, prvobitnom vlasniku i graditelju iste. Tada Lutvo sigurno nije ni slutio da će njegova kafana opstati tolike godine, i da će, pored toga, postati još i u svijetu slavna. Bila je slavna i u vrijeme vezira, jer je bila omiljeno okupljalište elitnog travničkog ljudstva, ali i za vrijeme austorugarske vladavine. 18. juna 1887. ovu kafanu je posjetio Rudolf Habsburgovac, pa se od tada paralelno koristi i naziv „Rudolfova kafana“, jer je on darovao novac za njenu obnovu. (Zanimljivi su ovi nazivi građevina po njihovim graditeljima, a evo i obnoviteljima) Dugo godina je u kafanskoj vitrini čuvana džezva i fildžan iz kojeg je carević popio kahvu. U novije vrijeme kafana je postala je slavna zahvaljujući jednom čovjeku. Rodom je iz Travnka.

    

    Kada nobelovac postane to što postane (okiti se Nobelovom nagradom), tada sva njegova djela prevazilaze one početne zapreke i dospiju u svjetsku klasu. Ivo Andrić je u tu elitu ušao potpuno zasluženo, a zahvaljujući remek djelu „Na Drini ćuprija“, naziv grada Travnika dospio je u svjetske vitrine. „Travnička hronika“ je jedan veliki tekst o identitetu bosanskohercegovačkog čovjeka. Hvala Andriću, hvala i Nobelu koji je, eto, dao svoje „krvave“ novce u svrhu promovisanja onih koji to zasluže. Pošto je ovdje komunikacija sa ostatkom svijeta uvijek bila otežana (razni su razlozi za to), onda zamislite koje je zasluge morao imati ovaj čovjek da bi se iskobeljao iz ovog balkanskog „grotla“.

   Današnji posjetilac Travnika može vodjeti očuvanu rodnu kuću Ive Andrića koja je pretvorena u Memorijalni muzej.