Novembarsko kupanje na Vrbasu

    Miholjsko ljeto. Ali Vrbas je hladan u ovo doba godine. Zapravo, kad Vrbas nije hladan? Svjetluca na suncu, a do njega se uzdiže čokoladni Kastel, sav u jesenjem spektru, ukrašen vrbama, topolama, jablanovima... također sve u čokoladnoj boji... Lagano smo se kretali rubovima, rubovima Kastela, rubovima Vrbasa, rubovima Banja Luke. Upravo sa rubova se najbolje osjeti jedan grad, njegova duša, srž... Sa strane smo se sladili čokoladnim prizorom tvrđave i uživali u blagom suncu koje je milovalo naša lica i davalo neki čudan osjećaj nadahnuća.

Rijeka Vrbas

    Pored Vrbasa, a ispod tvrđave, tri starija čovjeka igrala su šah. Na sebi su imali samo donje rublje, dakle, sunčali su se i igrali šah. Do njih se nalazila jedna grupica u istom broju, ali dosta mlađa... po mojoj slobodnoj procjeni bilo im je ispod osamnaest, ali se nije  moglo reći ni da su baš djeca. Dva mladića i jedna djevojka sladili su se banjalučkim „Nektarom“. Možete pretpostaviti da na sebi nisu imali ništa do gaća, a djevojka je imala još i grudnjak (nije ovo bila nikakva kupaća oprema, nego običan tzv. donji veš). Sve je bilo mirno, voda je lagano i sporo tekla, sunce umjereno grijalo... i odjednom, naglo se poče razbijati monotonija novembarske ljenosti... prvo je skočio u vodu stariji čovjek, proćelav, igrajući šaha bio nam je okrenut leđima. Za njim i druga dvojica. Bez ustezanja su se brčkali u hladnom Vrbasu, kao da je to nešto sasvim uobičajeno... Da je Vrbas izrazito hladan primjetismo tek onda kada je podmladak novembraskih kupača počeo ulaziti u vodu. Lica su im bila iskrivljena od hladnoće, dok su se jedinom ženskom predstavniku ovog rituala usne plavile kao Vrbas. Vjerovatno je to bio samo odsjaj plave boje, u Vrbasu nebo a na usnama Vrbas. Mi smo sjedili na jednoj vrbi koja je rasla ukoso iznad rijeke, noge spustili ured do vode i posmatrali...

Djevojčica posmatra kupače

    Sutradan, poslije kvalitetnog spavanja (za pohvaliti okrepljujuči banjalučki zrak), poranismo na isto mjesto da bi se uvjerili kako ovo nije bio baš san. Samo smo vrbu nad Vrbasom (ahaaa, zato li ta rijeka nosi to ime) zamijenili zidinama Kastela. Imali smo bolji pogled na korito i mjesto kupača. I, nije bio san. Dolje je stajao čovjek (nijedan od jučerašnjih) sa velikom sijedom bradom skupljenom u rep, na dva mjesta, i dugom sijedom kosom. Skinuo je svoju odjeću (osim gaća) i krenuo sa svojim, vjerovatno uobičajenim jutarnjim ritualom. Shvatili smo da pozdravlja sunce, pošto se okrenuo licem prema njemu sa uzdignutim rukama. Ostao je u tom položaju jedno vrijeme, zatim kao ispaljen skoči u hladni Vrbas, mada je i jutro bilo prohladno, ali sunčano. Izvali se na leđa i prepusti nizvodnim brzacima.

    Sada da pominjemo činjenice kako je banjalučki Kastel izgrađen od strane Rimljana kao zaštita puteva i vodenih tokova, i da su ga Turci svojim osvajanjem proširili u današnji izgled, a sve kasnije imperije sačuvale od propadanja (dabome, i iskorišćavale njegove zidine), doduše od vječite prirodne imperije kojoj se ćejfnulo da '69. potrese Banja Luku, niko nije ostao nedodirnut pa tako ni Kastel, ali sve to toliko nije ni bitno za ljude koji znaju uživati u trenu (treba znati majstorski uzivati u trenu)... a ovi kupači itekako znaju šta rade...