Tuesday, November 8, 2011

Rodini tragovi


    Bijela roda (lat. Ciconia ciconia) je ptica iz porodice roda (Ciconiidae) koja ima dug i crven kljun. Ima dug vrat i duge, crvene i tanke noge. Perje joj je bijele boje, a na krilima se nalazi nešto dugog i crnog perja.

    Djevojčica nikada nije vidjela rodu. Industrijski grad u kom je živjela, to joj nije dozvoljavao.
   Jedne jeseni djevojčica je krenula u uobičajenu ekspediciju na obližnju rijeku (više je to potok nego rijeka) koja se ulijeva u jednu veću rijeku Bosnu. 
    Babina rijeka je naizgled miran i naivan potočić, no s tim se ne bi složili mještani nekoliko naselja smještenih oko nje. Znala im je zadati mnoge nevolje za vrijeme topljenja snijega, rušeći tako mostove, potkopavajući i urušavajući puteve, puteljke, putiće...
    Kada se desio taj čudni događaj, rijeka je bila onaj mirni naivni potočić sa ribicama i žabicama... eh, eto šta nam privuće našu Ciconiu u ove krajeve. Kako je bila jesen, vjerovatno je odlučila odsjesti u kanjonu Babine rijeke dok se nalazila na svom neizostavnom jednogodišnjem putovanju... čak do južnog dijela Afrike - ponekad. 
    Susret je bio uzbudljiv - sa obe strane. Djevojčica je vrisnula. Od radosti, ili od zaprepaštenja? Roda je odmah, ne prepuštajući ništa slučaju, raširila svoja sivo-bijela krila, ispružila crvene noge u pravcu svoga tijela kao strijela i poletjela u potragu za izgubljenim karavanom koji je već bio formiran u obliku slova V. 
    Kratka uzbudljiva priča koju nam je djevojčica ispričala vjerovatno zvuči nestvarno, ali rijeka je ta koja je sačuvala dokaze kako bi joj mi, obični slušaoci, vjerovali... U njoj su ostali tragovi, tragovi, tragovi...   
  

Friday, November 4, 2011

Iza ugla Divlji zapad

    Taj vodopad ima nešto čudno u sebi.
   Nije prirodno građen, nego je produkt čovjekove ruke, izgrađen tu za potrebe obližnjeg kamenoloma. Preko ljeta smanji se vodostaj Babine rijeke i on izgleda tužno. Ali jednog ljeta voda je za neko čudo bila bujna i u predvječerje on je davao neko mistično ozračje. U podnožju vodopada stvara se malo jezerce koje vrlo često izletnici koriste za kupanje.
    Nešto bliže prema Zenici nalazI se stijene koje svojom grandioznošću podsjećaju na vliki Grand Canyon u Americi, ali samo svojim izgledom nikako i veličinom. Neki mještani obližnjih naselja koja se zajedno zovu Babino Selo, ovu stijenu nazivaju „Oči“, jer ima vidljive dvije špilje na samom vrhu stijene koje podsjećaju na dva oka. Podno ove stijene nalaze se još neke manje špilje koje su se proslavile udomljavanjem nekolicine beskućnika, a jedan je čak tu boravio toliko dugo da ga je posjetio i čovjek koji traga za  neobičnim ljudima i mjestima u regionu, Nisvet Džanko, sa svojom emisijom „Pozitivna geografija“. Nekoliko metara od stijene već neko vrijeme postoji i jedno romsko naselje, sagrađeno od ostataka automobila i drugih materijala koji su već negdje bili odbačeni. 
   Zanimljivo je to kako samo nekoliko kilometara od Zenice (kao nekog „civiliziranog“ mjesta) postoje na hiljadu godina udaljine ljudske sudbine i zanimljiva prirodna okruženja...


Wednesday, November 2, 2011

Žalo

Zlatni rat, Bol (Brač)
  Žalo. Ležanje. Sunčanje. Brčkanje. Krema za sunčanje - razni faktori. UV zrake, bježanje u zaklon. Suncobrani, suncobrani... šarenilo, rumenilo... jogurt. BOL
    Žalo, žalo, žalo... duboko u more seže. Zovemo ga Zlatni rat. 
    Povremeno je kao falus, povremeno suprotno od njega, zavisno od toga kako vjetar puše. Na njemu se uživaju izležavanja, bježimo, bježimo na neko mirnije mjesto, ne daleko, tu pored, blizu, iza ugla...
Rano je. Neko projuri ispred naše stijene (udobne i tople), valovi nisu, oni se drže na odstojanju metar-dva. Ko li tako rano šeće po žalu? Sakuplja prazne boce. Ostavi nam jednu, u njoj još gutljaj ima... 
Izlazak sunca. Zlatni rat poprimi zlatnu boju - lijepo se vidi s ove dislokacije. Još uvijek nema ljudi...
    Odmiče jutro... kako ono odmiče, tako se ljudi primiču... Kako sunce sve više grije, grije, grije.. tako na njima odjeće sve manje, manje, manje... Nudisti, nudisti... njihova plaža, postajemo uljezi ispred sopstvene stijene, imali smo komadić platna na sebi... drugačiji, drugačiji... 
Kao afrička plemena, nudirajte, nudirajte...
Bol (Brač)

Tuesday, November 1, 2011

S druge strane usijanja

Pobjegli smo na Jelsu,
Ostade pogled na Biokovo,
(Makarska, Baška...)
Na planinu stamenu,
Ispod nje usijanje.
Viri!
Seže samo pogled naš,
U pet sati izlazak,
Vjerovatno mnogi prespavaju svoje rođenje...
Umorni od slabog noćnog svjetla...
Spavaju, spavaju...
Spavaju!